Otac Darko Ristov Đogo: Pred put u Beograd

Radujem mu se jer svako bira svoj Beograd. Moj Beograd je nekadašnje središte najplemenitijih srpskih duhova, prestonica u kojoj i sada počivaju mošti svetitelja i kosti velikana. Naravno, postoji još mnogo Beograda

Sunčan je dan i polako se već spremamo za Beograd. Trebalo bi u ponedjeljak da putujemo, da bismo u utorak bili u Ruskom domu na svečanosti povodom Dana porodičnih vrijednosti.

I zaista se radujem i radujemo Beogradu.

Naravno, ne živimo pod staklenim zvonom i svjestan sam nevjerovatne količine mržnje koja se ovih dana emituje prema srpskom narodu iz Republike Srpske. No, ovo nije zapis o političkom životu i izborima. Kada ponekad pregledam sjajnu knjigu o srpskom političkom životu između 1903. i 1918, sa svake stranice izbija samo jedan temeljni utisak – nekada su ljude i njihove izbore formirale ideje a njih artikulisali i zastupali veliki ljudi (čak i kada su bili zastupnici meni lično stranih i, po mom sudu, pogubnih ideja). Svjetlosnim godinama smo daleko od vremena kada su ideje a ne naše slabosti motivisale ljude da učestvuju u političkom životu.

Danas sve što ima da se kaže o stanju duha staje u konstataciju da fokus najvećih stranaka nije bio na Kosovu i Metohiji već na „ekonomiji“ i cjelokupnoj društvenoj stvarnosti osim KiM. Ja tu vrstu hijerarhije stvarnosti ne razumijem (i ne prihvatam!) jer smatram da biće svakog čovjeka i naroda čini određeni poredak u kome su na vrhu, kao smisao svekolikog života, društva, uređenja, obrazovanja i ekonomije – zavjeti i ideali, pa čovjek i narod privređuju da bi živjeli nešto više. Možda, uostalom, ljubav prema narodu i jeste, prema onoj Iljinovoj opasci, ljubav prema njegovim idealima, prema onome što on sam može da bude.

No, vratimo se Beogradu. Radujem mu se jer svako bira svoj Beograd. Moj Beograd je nekadašnje središte najplemenitijih srpskih duhova, prestonica u kojoj i sada počivaju mošti svetitelja i kosti velikana, Beograd koji i danas čine Kovići, Radulovići i Šijakovići, brojni prijatelji za koje mi je žao što nemamo uvijek vremena da se vidimo. U Beogradu, tj. kod Beograda (na zemunskom groblju) počiva moj drugi otac, Milan Radulović, sušta plemenitost i dobrota, čovjek koji je i sam Srbiju i čitav srpski narod doživljavao kao svoje „popečenije“ (brigu) kada je bio „popečitelj“ (= brižnik, ministar) vjera. Beograd Ruskog doma i ruske crkve u kojoj sam uvijek rado viđen i dobrodošao.

Naravno, postoji još mnogo Beograda. Postoji filijala globalnog Megalopolisa gdje je sve isto kao na istanbulskom aerodromu ili u mormonskim tržnim centrima u Solt Lejk Sitiju: blještavilo i reklama, nezasita kupovina, glad i požuda. Postoji i sivo mišilo, kako bi ponekad rekao moj dobri beogradski prijatelj, beton i magla. Postoji i ta teška klackalica, onaj sitnosrpski nihilizam koji se prerušava u kosmopolitizam, Beograd u kome se kao prva oznaka kulture smatra psovačka uzrečica. Beograd ljudi koji su u njega došli i nikako da se odluče da li su uspjeli ili propali u životu, da li su im za nesreću krivi „Bosanci“ ili ma koji drugi dođoši – iako su i sami došli ili juče i prekjuče u Beograd. Beograd u kome je od našeg seoskog vitalizma ostalo samo snage da se prezire. No zašto polemisati sa tim Beogradom?

On je tu kao uspomena na iznevjerene nade srpskog seljaka iz ma koje zemlje da će ga u gradu čekati samo bolji život, bez danka u umoru i krvi. Iako često pojmljen i samopojmljen kao „kosmopolitizam“, taj Beograd koji prezire i sebe samoga i sav Srbistan izvire iz jednog baš teškog, drevnog, seoskog nihilizma (ovog ljeta mi je čitavu jednu lekciju iz drugosrbijanstva održao seljak u zlatiborskom selu, od muke i rakije, od čemera i osjećaja nepravde kosmosa i sopstvene moralne superiornosti). I taj Beograd, kada vrišti i histeriše i mrzi sebe samoga – paradoksalno – ali izraz je tamne strane našeg nacionalnog karaktera.

Ni granica između svih Beograda nije tako čvrsta ni neprozirna: prijatelji koji su baš juče došli iz Bijeljine ili Vladičinog Hana danas psuju majku bosansku i preziru seljadžiju kao što i dalje ima stamenih ljudi koji žive baš kao da su izašli iz pomenute knjige o predkumanovskoj Srbiji i Beogradu, ljudi ujedno duboke srpske kulture, velikog iskustva i istinskog kosmopolitizma. Krasota i tajna Beograda jeste u tome što sa njim nikada nisi sasvim siguran.

No Beograd je to. U njemu ćeš naći sve što tražiš. Ko traži ono plemenito, naći će ga, izvan svake sumnje. Radujem se odlasku u Beograd. Divno je doći, prošetati njime. Lijepo mi je i kada iz njega pođem kući i pogledam sunce na zalasku kako nas prati prema Čačku i Foči.

Oprema: Stanje stvari

(Blog o. Darka Đoga, 23. 12. 2023)