Otac Darko Ristov Đogo: Pavelić bi bio vrlo zadovoljan da može da vidi kako Beograd danas izgleda i „diše“!

Dragi moji, ja mislim da je ovo što Udruženje Jadovno 1941. radi, izuzetno važno i nadam se da je to tek početak.

Hristos Vaskrse! U pravoslavnom viđenju svijeta i stvarnosti, ovi dani nakon Hristovog Vaskrsenja posvećeni su svakako radosnom osjećanju prisustva Božjega, ali kako u životu i upravo u istom tom pravoslavnom viđenju stvarnosti radosno viđenje života nas upućuje da njime pogledamo i najtragičnije stranice sobstvene, lične i kolektivne istorije ili narodne istorije, onda je zapravo ovo pravo vrijeme kada, baš iz perspektive Vaskrsenja , imamo mentalne snage da posmatramo taj nepregledni okean žrtava i da imamo tu perspektivu koja je najvažnija. U pravoslavnom hrišćanskom shvatanju, biće svakoga od nas stoji na raskrsnici, na razmeđu predaka i potomaka. U vječnosti Božjoj svako od nas pripada i onima prije njega i pripada onima poslije njega. Jedino ne gubeći nadu da ćemo se sresti sa svim jasenovačkim i prebilovačkim i surduličkim i pivskim i veličkim i starobrodskim i zemunskim žrtvama imamo sposobnost da živimo i da govorimo o njihovom stradanju.

Mi ovih dana svjedočimo tragikomičnim izlivima medijske industrije koja paralelno srpskom narodu nastoji da proizvede osjećaj krivice i osjećaj zaborava. Imamo paralelno mašineriju, naročito medijsku, uposlenu oko toga da se stigmatizuje čitav ovaj narod jednom kolektivnom oznakom, a s druge strane, kada god mi kontekstualizujemo naše stradanje i vratimo se u stradanja koja su nesamjeriva sa bilo čim i bilo kim, onda dobijemo onu najčuveniju floskulu o tome da se ne treba vraćati u prošlost. Pa se pitam kako se treba vratiti samo u one tačke prošlosti koje su politički upotrebljive da bi se ostvario identitetski inženjering i srpski narod potpuno sveo na bezidentitetsku masu, bio masu ljudi koji treba da malo životare još po par varošica po Srbiji dok se svi ne preselimo da budemo radna snaga negde u kolektivnom zapadu. Mi danas, nažalost, u prilici smo da moramo da govorimo o kulturnoj situaciji u kojoj, i pored nekih pomaka koje ne treba zanemarivati, pored pokoljenja u kojima počesto i imamo više nacionalne svijesti i više slušalaca za istinu, činjenica jeste da su posljedice kulturne politike koju je vodila danas često nostalgično prikazivana SFRJ savršeno identične onoj politici koju je vodila Nezavisna Država Hrvatska.

Ako kao hrišćani vjerujemo, a vjerujemo da naši nas predci iz vječnosti gledaju ovamo, hrišćansko uvjerenje da nas ne gledaju samo dobri ljudi i predci, nego da i zlikovci takođe imaju priliku da do posljednjeg suda gledaju na stvarnost nas ovde. Ja sam siguran da je Ante Pavelić zadovoljan kako danas Beograd izgleda. Latinica svugdje, Srbi koji ne znaju jesu li nisu li i koliko jesu i kada jesu i u kom kontekstu jesu. A nije to slika samo ovoga grada. Beograd je epicentar onoga što se dešava i to se preliva na sve srpske prostore. Srbi se i dalje dijele, regionalno razmišljaju, kao da smo u nekom vozu koji treba da krene za Jasenovac pa nas stavljaju u vagon za bosanske, crnogorske, srbijanske, vojvođanske Srbe, a kad dođete u Jasenovac nije važno. Svim Srbima je iz svih vagona namenjena ista sudbina. Mada ne sumnjam da je možda nama važno u kom ćemo vagonu da se nađemo.

Što to govori? Govori da živimo u jednom obliku kulturne okupacije koja je, nažalost, toliko jaka da samo neki plamičci nacionalne svijesti uspjevaju da dođu do šire javnosti. Ja sam zahvalan svim predstavnicima medija što su danas ovde, ali zamislite sada da je ovo neka tema gdje bismo mi dekonstruisali srpski nacionalizam i govorili o suočavanju s prošlošću. Ne bi se moglo ući ovde od natrpanih natovskih, a bogami i drugih medija koji bi ovde uzeli da eksploatišu te mantre koje na ovim novim političkim kursivima, novim kumrovcima, onih, kako se kaže, centara za kulturnu dekontaminaciju, ponavljaju šiparice jer im obećavaju stipendije da će nakon gimnazija odavde da idu ukoliko se suoče sa krivicom i poreknu zloduh srpskog nacionalizma. Te možete da vidite da se i na tom planu nije baš mnogo promijenilo, samo što je, kako da kažem, gazda ponešto postao drugačiji… ako se i to promijenilo.
Odnos prema precima je uvijek odnos prema potomcima. I zato nije čudo da u momentu kada Srbi odluče da zaborave milionske žrtve, u tom momentu dolazi do našeg demografskog sunovrata i suočavanja, po prvi put nakon vjekova stranih okupacija, sa problemom elementarnog biološkog opstanka. Govoreći o žrtvama, iskopavajući, plačući nad njima, pamteći ih, mi zapravo dajemo trajni zalog naše budućnosti.

Sećam se kada sam kao student imao priliku da pitam mitropolita Amfilohija kada će to krenuti na bolje. On je nama tada kao profesor rekao -dok ne opojemo i ne pronađemo sve naše grobnice, dok ne izmirimo braću u međusobnom ratu, i dok ne nađemo i ne zamolimo za oproštaj svakog onog koga smo zaboravili, teško ćemo uspjeti da promijenimo i sadašnjost, a teško i budućnost.

Te ovo što činimo, ne činimo samo radi naših predaka, mada ni to nije malo, činimo to radi potomaka. Činimo da bismo pokušali da preokrenemo te užasne rezultate genocida i kulturne politike koja je prikrila zločine genocida.

Dakle, hajde da prođemo sada Knez Mihailovom ulicom i da zapitamo slučajnog prolaznika koji neće biti ni imigrant, ni Ukrajinac, nego čovjek koji je ovdje odrastao da u najkrupnijim crtama kaže gdje su mjesta stradanja srpskog naroda i na koji način se prema njemu i njegovom životu odnose te tačke i vidjet ćete da je, nažalost, industrija projektovanog zaborava i dalje živa i jaka.

I zato, dragi moji, ja mislim da je ovo što Udruženje Jadovno 1941. radi izuzetno važno i nadam se da je to tek početak.

Sećate li se one filmske polemike oko “Dare iz Jasenovca”? Meni je najporaznije bilo kada je konsenzus i sa jedne i sa druge strane, i onih koji su osporavali film i onih koji su film branili, bio slijedeći. Snimili smo jedan prvi i posljednji film o Jasenovcu i on je ispao takav. Dakle, otkud ta naša pomirenost da smo proizveli jednu kulturnu formu, izraz jedne kulturne forme, jedan film, i da je to sve što imamo uopšte da kažemo o tom beskrajnom stradanju. Pa samo o Starom Brodu, , o Pivi, Velikoj, o užasnim zločinima Bugara mogli biste da snimite beskrajno mnogo filmova koji ne bi bili propagandistički uradci ni ideološki motivisani, nego ljudske priče koje kazuju ono dublje što je stalo u čovjeka.

Ova grobnica o kojoj danas govorimo nalazi se na Jevrejskom groblju.

Mi mnogo toga možemo da naučimo od Jevreja. Jevreji dan-danas spominju, to je osnova jevrejske vjere, koju mnogi čak i kad izgube vjeru ponavljaju kao kredo svog nacionalnog identiteta. To su one čuvene riječi, Šema Israel, čuj Izraelju, tvoj je bog jedan. Šema Israel proističe iz istog korijena o kojem je profesor Šijaković govorio, a to je korijen koji znači ime, zazivanje, pozivanje. Ime je ono što čovjek poziva, ime je ono što čovjek čuje. I ako mi ne možemo da vratimo i zapišemo bezkrajne nizove imena predaka koje više nema ko da zapiše, ako nismo više tehnički u stanju da to uradimo, vrlo je važno da shvatimo da je svako od njih stradao noseći u sebi i na sebi srpsko ime.

I dokle god je tog imena, i ako želimo da ime srpsko ne propadne, mi smo dužni da se borimo za našu svijest o prošlosti, za život te svijesti u sadašnjosti i za život pokoljenja koje tek treba da upamte ono o čemu mi danas govorimo.