Oskrnavljen memorijalni centar u Berlinu

Dođe i polovica maja. Učimo u poslijepodnevnim satima, a Stevo Labant već sa

Jedino slobodno vrijeme nam je dok slušamo radio-vijesti i nedjelja. Poslije jednog ručka,

Za vrijeme ručka rečeno nam je da su naše familije sretno prešle Dravu,

Krenut ćemo poslije doručka, trotoarom. Ići ćemo slobodno, bez neke kolone, da ne

Druge saonice prođoše malo naprijed pa poče utovar u više njih istovremeno. Sve

Došla je medicinska sestra sa tri čovjeka koji su nosili velike naramke nekog

Još malo, i eto nas u Bajmoku. Svi smo nekako živnuli. Nekako se

Kamo ćemo? Pa opet u vagon. Marveni, dakako! Slika uobičajena – peć gori,

Trpeza djeluje ozbiljno i izazovno pa, otprilike, nema razloga koji bi nekoga od

Reče da uzmemo svaki svoje stvari i da čekamo utovar u vagon. Vlak

Izlazimo iz toplog vagona na hladni snijeg, a vlak odmah ode nekuda nazad.