Osjeća se dolazak Hrvatskog proljeća

Mene je mama kroz suze izgrdila što poslije specijalizacije nisam otišao u Beograd. Ispričao sam joj kako su mi to ponudili profesori pred kojima sam polagao ispit – general Marijan Morelj i pukovnici Ljubomir Vukšić i Bogoljub Arsić. Junačio sam se i govorio kako za neku bojazan nema razloga, a ako do toga dođe, onda najprije moramo da sredimo neke račune! Eto ti mišljenja iz polovine sedamdesetih! Tada mi to iseljavanje uopće nije bilo predmet niti zapažanja, a kamoli razmišljanja. Međutim, priče o iseljavanju srpskih porodica, nabrajanje njihovih prezimena postaju stalno prisutna tema. Negdje 1968. godine počinjem graditi vikendicu na Hrebinačkom bregu iznad Stančića, između Dugog Sela i Vrbovca. Upoznajem dobre ljude – Stjepana Cazina i njegovu suprugu Ružu, zatim Dragutina i Zoricu Carina, pa Pavela Seleca i njegovog prezimenjaka vincilira Franca Seleca i neke druge. Stjepana Šimunca iz Božjakovine i dr Jožu Jurakovića upoznao sam još u Gospiću. Tamo su bili u rezervi. Uvijek smo ostali prijatelji. Mama me kroz suze odgovara od namjere da gradim vikendicu i opet me podsjeća da sam trebao prijeći u Beograd. Pozivaju me u lov, u društva oko Zagreba. Na jednom ručku poslije lova u Otoku kraj Zagreba, gdje sam bio gost Slaveka Novačića, bila je nekakva galama. Netko je glasno na kraju prigovorio. Tek što se galama utiša, netko glasno reče: „Pa, kaj, valjda ovde nema Srba“! Slavek se podiže i uzvrati: „A možda i ima, pa kaj onda“! Sve je poslije ostalo na prihvatljivom žagoru. Slaveku nisam ništa rekao. On je nešto za sebe psovao, očito ljut. Približavanjem sedamdesete i sedamdeset prve, priče o iseljavanju postaju sve glasnije i učestalije iako iseljavanje nema tome odgovarajući trend. Značajan broj je već odselio. Proces se ipak nastavlja. Spominju se nova prezimena. Primjećuju se i novi elementi – sve više Srba kupuje placeve u Srbiji sa namjerom da tamo grade kuće. To su uglavnom mlađi ljudi, bračni parovi koji su zaposleni, neki imaju društvene stanove, neki su u porodičnim kućama. MASPOK lansira svoje parole i stavove, koji Srbe uznemiruju, oni to ne mogu da probave. Matica hrvatska sa svojim čelnim ljudima i uz orkestriranu podršku hrvatskog življa u svim sredinama, upućuje otrovne strijele na ustavni poredak Jugoslavije, na pitanje jezika i naglašava tisućljetnu državnost Hrvatske. Srbija, navodno, pljačka Hrvatsku, traži se „hrvatska puška na hrvatsko rame“, „hrvatska lisnica u hrvatski džep“. Planira se otpuštanje Srba iz djelatnosti i resora, gdje ih, po njihovoj procjeni, ima previše. Savka Dabčević-Kučar upozorava da su na čelu dva važna vida ili roda vojske – artiljeriji i tenkovcima – u Petoj armiji Dragan Pajić i Branko Kresojević, generali sa uskog geografskog područja. Bobetko na skupu oficira u Domu JNA u Zagrebu ističe značaj dvadeset pete brigade u Puli, jer ona čuva Josipa Broza. Puca on na Srbina Stevu Crevara, komandanta te brigade. Ne krije ambicije da bi komandant Pete armije trebao da bude Hrvat, i to upravo on-Hrvat, a ne neki drugi. Koja drskost toga neurotika, koji je poletio na krilima brata, u odnosu na legendu prošlog rata Đoku Jovanića, komandanta Pete armije. Snažno se oglašava ustaška emigracija. Blajburg postaje sveto mjesto navodne tragedije hrvatske vojske, a cijeli svijet zna da je tamo zasluženu kaznu dobio šljam hrvatskog naroda. To je bila ocjena i najviših institucija vlasti u Hrvatskoj. Tu je bila koncentracija koljača, uglavnom, srpskog naroda sa područja cijele NDH. Svi su oni bili pod oružjem i pošto su oni najbolje znali što su zaslužili, borili su se do posljednjih mogućnosti. Nisu se uklapali ni u kriterijume po kojima su se mnogi spasili bježeći na zapad. Gotovo sve one koji su i prešli austrijsku granicu, Englezi su vratili da dobiju zasluženu kaznu. Po Zagrebu se pjevaju razne pjesme koje su dio rasta hrvatskog nacizma i revanšizma – „Što će meni titovka na glavi, kad ja nosim crven, bijel’ i plavi“. Održavaju se tribine pod raznim nazivima, ali sve je na istom fonu. Jedna od takvih je i ona o hrvatskoj dijaspori. Bila je puna žala za NDH i ekstremnom emigracijom. Načelnik štaba Pete armije Bobetko naredio je da se svi pištolji starješina dostave na provjeru ispravnosti. Na sastanku nekoliko stotina oficira u Domu JNA postavljam pitanje kada će se pištolji vratiti starješinama, jer je već prošlo više od četrnaest dana kako smo razoružani. Dodajem: „Ako se oglasi uzbuna, ne znam da li da dolazim u uniformi ili da nosim uniformu u rancu kako ne bih dobio batina ili izgubio glavu“. „Dobit ćete ih ovih dana“, reče on. Ovo napominjem samo kao potvrdu stanja i psihoze koji su vladali 1971. godine i tako dozvoljavali ovakva teška pitanja. Recimo, radi razmišljanja, da je ova pitanja postavio sanitetski potpukovnik i nitko drugi! Eto tako, a tako je bivalo i dalje pa se 1986. godine ostvarila ona narodna – prvi jutarnji pijevci, prvi završe u loncu! Nisu mi zaboravili to što sam rekao, a i 1991. godine bio sam nazočan u njihovoj brizi iliti „nazoćnosti“.

Jednog vikenda zaustavim kola pred kućom Ilije i Jove Daljuga. Vidim da nekoliko ljudi sjedi kraj bunara. Nazdravim: „Dobar dan, dobri ljudi i dobra rakijo“. Kod te kuće se uvijek pila dobra šljivovica pa je, uz ostalo, i to bio motiv moga češćeg svraćanja. Telila se krava. Neki su priskočili da pomognu, a neki da to proslave. Ima tu i Pemaca iz komšiluka i svi raspravljaju o tome kako Savka i Miko zavađaju narod. Psuju im politiku, a povremeno i mater, onako, najiskrenije i usput. Dakako, jednostavno me pitaju što armija o tome misli, zašto to ne sredi? Odgovaram partijski korektno: „Vojska ne vodi politiku i ne miješa se u politiku. Za to imamo vlast izabranu od naroda i Partiju“. Odobravaju oni meni, ali dodaju: „Al’ jebeš ti to, vidiš ti šta ovi na radiju i televiziji govore protiv zajedničke države, ali sve više i protiv Srba. Baš kao 1940. i s početka l941.“ Pitaju i kako to da preko radija kažu da se Srbi bez razloga boje revanšizma. Kakvog revanšizma, pitaju se, jesu li u prošlom ratu poubijani, poklani i protjerani Srbi ili netko drugi? Šta smo mi to napravili pa da se bojimo revanšizma? To im potvrđujem. Popio sam po koju rakiju, teletu poželio sretnu budućnost, a kravi brz oporavak, pa krenem. „Zajebavaš k’o uvijek“, dodade Jovo i isprati me do mosta. Nešto poslije toga, Tito je bio u posjeti Hrvatskoj. Na večeri u hotelu Esplanade, poslije govorancije Savke Dabčević-Kučar, Tito je u svojoj besjedi rekao da on tu u Hrvatskoj ne vidi nacionalizma. Narod je raspoložen, a to nije nacionalizam. Morat će on, kako reče, vidjeti šta mu to tamo u Beogradu govore. Ugasio sam televizor, legao na kauč i poluglasno rekao sam sebi: „Druže Tito, nema više partijske religije“. Negdje u jesen pričam o istim problemima sa mamom. Ispričala mi je, po običaju, sve što je o tome čula i kako to doživljava. Bilo je i pitanja na koje je tražila odgovore. Umjesto odgovora, ja joj kažem: „Ajde, stara, da ja tebe nešto pitam“. „Ma, dobro, samo pitaj“, odgovori ona spremno. „Da li se ti sjećaš kad je u aprilu 1941. godine preko bašče doš’o k nama Milutin, onaj tatin drug sa Solunskog fronta? On je tamo na Ovčari ili u Brezovici imao uz nas dobrovoljačku zemlju“. „Ma, kako ne bih znala. O, Bože, pa je l’ se ti toga sjećaš“, iznenadi se. „Sjećam se da je imao raskopčanu bluzu, a na nogama neke grube debele čizme, a sjećam se i kako je stavio nogu na onu klupu kraj stola, oslonio lakat o koljeno i podbočio bradu. Tata sjedi na svome mjestu, dohvati rakiju iza firange i, točeći čaše, upita ga: ’Šta je ovo, Milutine brate’? A Milutin mu uzvrati: ’E, moj Luka, jebem ti ja i kralja i kraljicu. Vidiš ti dokle oni nas dovedoše’. Plakali su obojica. Eto, stara moja, tako i ja mislim o ovome našem – dokle nas je doveo“, kažem. „Pa ti, Milane, ti tako o Titi?! Joj, dijete, čuvaj glavu i niđe više to ne govori. Vidim i ja sve to, i samo mi je krivo i nesretna sam što nisi otišao za Beograd. Dosta si toga propatio i sa školama se namučio, a oni su spremni na sve“, zabrinuto reče. Odmah je pristavila kavu i stavila nekakve vafle na stol, a razgovor je sada postao nekako komotniji i jednostavniji. Očito je nastupilo nekakvo olakšanje. Poslije dugo vremena, sad smo, eto, iznijeli nekakav stav, zajedničko mišljenje koje je samo naše, koje mijenja naš pogled na sve ono u što smo dugo, bez razmišljanja vjerovali.

< Period između dva rata                                                 Sadržaj                                           Zapažanja su zabrinjavajuća >