Ode on, a evo Gojka. Nekako mi nazdravi i sjede na panj. Odnesem ja već složen naramak pred kuhinju i brzo se vratim, uzbuđen i znatiželjan šta će mi reći. Sad imam nekakav osjećaj da ja sa njim više ne mogu onako razgovarati kao kad smo se sretali tamo u Barni. Sad ja ovisim o nekom njegovom rješenju koje će u potpunosti promijeniti moj život. Nije to više ono – dođem Šukićima, kažem šta imam, saslušam šta moram reći drugima i idem kući. Uvijek isto. Sad, međutim, očekujem nekakvu njegovu odluku, koju ću morati poštivati i po kojoj ću morati živjeti. Ali, šta je tu je. Ja njemu vjerujem, on će riješiti po mene najbolje, a glavno je da sam ja od jučer na sigurnom, van dohvata ustaša. Projuriše mi te misli kroz glavu prije nego sam sjeo na jarac za rezanje drva, nasuprot Gojka. „Pa dobro, reci mi šta pričaju o Nogalu“, zapita on. „Pa čude se kako su se dva partizana usudila doći po emigranta u Stalovicu. Mi Srbi smo u strahu od odmazde, a on je porodicu odselio u ’žicu’, kod Gablera“, pričam ja. „Evo, vidi, ovo je njegov pištolj, a imao je još karabin i nož. U jednoj fišekliji imao je i bombu“, kaže mi Gojko. „Ma dobro, sve je to u redu, ali kako vam je pobjeg’o“, raspitujem se. „Ma nije on pobjegao meni i Jošku. Ovdje smo mi njega, i to prije podne, predali dvojici drugova da ga tjeraju za Djakovac. Oni su tamo došli već uvečer. U toj kući nije bilo prikladne prostorije da ga zatvore, pa su ga lancom za poprezanje pauzine privezali i metnuli lokot. Dok su oni tamo večerali, ćaća od domaćina je sjedio na dvorištu i pazio na ustašu. Poslije večere oni su navratili u Komandu područja i rekli koga su dotjerali, đe su ga ostavili, da je na sigurnom i da će ga stari čuvati. Rekli su im da ujutro odu po njega. Međutim, kad se starome pridrijemalo, on zaključi da ustaša ne može strgati lanac i da nema smisla da on tu ispred njega sa puškom drijema. Stari otišao leći, a kad je ujutro izašao na dvorište, vidi da je lanac oko podsjeka, a da ustaše nema – pobjegao! Odgovarat će sin od toga staroga jer je on uvjerio one u Okružnom da je čuvanje potpuno sigurno. Poslane su patrole na sve strane, a onda je iza podne došla vijest koju si ti donio u Barnu. Čiča Mitar je na neosedlanom konju dojurio ovamo, a drugi jahač je produžio u Djakovac. Eto, desilo se. Sigurno je da ga nitko nije htio pustiti. Uskoro ćemo mi njega ponovo naći u ’žici’. Neće se izvući ako ostane u Grubišnom. To će po svoj prilici biti uskoro“, reče Gojko.
< Miran san poslije više od 1.200 zloslutnih noći Sadržaj Gojko, samo me ne vraćaj natrag >