Oltar bake Save

Sava Novaković (85) iz Donjeg Selišta uspjela je nasamariti prevarante, lažnog policajca i njegovu asistenticu. To nije ni čudo s obzirom na njena životna iskustva s ratovima i zbjegovima.

Povratnici na Baniji i Kordunu, uz sve teškoće na koje, zbog neažurnosti i nemara činovnika u lokalnim upravama i samoupravama, nailaze u ostvarivanju svojih garantovanih prava, na meti su brojnih prevaranata. Oni svakodnevno obilaze zabačena sela i zaseoke, tražeći žrtve. Na meti su uglavnom vremešni stanovnici koji žive sami u zabitima, a drske prevare toliko su maštovite da nasjedaju i oni najoprezniji.

Tako je, nedavno, prevarant obilazio kuće u zaseocima Donjeg Selišta kraj Gline, predstavljajući se kao radnik jednog telefonskog operatera i od pretplatnika uzimao po 50 kuna, objašnjavajući da je riječ o nekakvoj novoj ponudi koja će donijeti pojeftinjenje usluga u budućnosti. Nekolicina mještana je nasjela, a drskom ‘inkasatoru’ izgubio se svaki trag. Vrhunac domišljatosti dobro pripremljenih prevaranata dogodio se ljetos, a na vidjelo je, sasvim slučajno, izašao ovih dana. Sava Novaković, osamdeset petogodišnja starica iz Vlahovića na Baniji, za dlaku je izbjegla da postane žrtvom prepredenih pljačkaša.

Jednog prijepodneva posjetio ju je par ljudi. Muškarac je bio u plavoj policijskoj jakni, a saučesnica, mlađa ženska osoba došla je u civilnoj odjeći. Predstavili su se kao radnici policije. Sava ih je uvela u kuću i počastila, a ‘policajac’ je pitao kome je posljednji puta nešto plaćala s novčanicom od 200 kuna. Kada je starica odgovorila, napomenuo je da je istragom utvrđeno kako je upravo ta novčanica bila lažna, pa joj je naložio da zbog pregleda, pred njega i njegovu kolegicu, ‘stručnjakinju’ za krivotvorene novčanice, donese sav novac koji ima u kući.

U jednom kutu sobe, Sava je uredila svojevrstan oltar s hrpom fotografija svoje dvoje djece, četvero unučadi i četvero praunučadi.

– Imala sam u kući samo 300 kuna i to sam stavila pred njih. Tada mi je rekao da u sklopu istrage moraju pretresti kuću kako bi utvrdili da je to zaista sav novac koji posjedujem. Tada su mi postali sumnjivi, ali zbog straha nisam se usudila pitati za nalog pa sam im dozvolila da sve pregledaju i preture. Otvarali su ladice i ormare, zagledali ispod madraca i kreveta, zavirivali u sve ćoškove i pregrade. Bili su vidno razočarani. Počeli su me ispitivati da li mi i koliko često netko dolazi u posjetu. Tada sam se sjetila jedne naše komšinice čiji muž radi u policiji, te im rekla kako ona zna povremeno navratiti. Čim su čuli da joj je muž policajac, bez riječi su odmaglili iz kuće, a mojih 300 kuna ostalo je stolu. – prisjeća se starica.

Domišljata Sava Novaković spasila je svoj novac, ali o posjeti prevaranata nije obavijestila policiju, gdje su za slučaj pokušaja prevare saznali tek kada smo ih, nakon razgovora sa staricom, pitali za komentar. Službenica za odnose s javnošću Policijske uprave Sisačko moslavačke Iva Dvorski, odmah je obavijestila nadređene i u Vlahović je krenula policijska patrola. Sava je i njima ponovila priču koju je ispričala nama.

– Nažalost, gotovo da ne možemo ništa učiniti jer je od pokušaja prevare prošlo nekoliko mjeseci. Sava Novaković trebala nas je o tome odmah obavijestiti – kaže Iva Dvorski, i dodaje da je policiji poznato kako su usamljeni stanovnici zabačenih sela na meti prevaranata i pljačkaša.

– Ponekad uspijemo slučaj riješiti i privesti osumnjičene, no, nerijetko im se gubi svaki trag. Posebno smo bespomoćni, kao u ovom slučaju, kada informacija do nas stigne s nekoliko mjeseci zakašnjenja. Može se pretpostaviti i da za prevare nikada ne saznamo, jer ljudi jednostavno to ne prijavljuju, pogotovo ako je riječ o manjim novčanim iznosima ili manjoj materijalnoj šteti. Još jednom apelujem na stanovnike da svaki, pa i najmanji pokušaj prevare, pa čak ako je i riječ samo o sumnji, odmah prijave policiji – savjetuje Iva Dvorski.

Posjeta lažnih policajaca i pokušaj drske krađe, prema onome što je Sava Novaković u svom dugom životu doživjela, prava je sitnica i vjerojatno zbog takvih iskustava nije niti obavijestila policiju. Dramatični događaji i nesreće koje su Savi Novaković u više navrata mijenjale smjer životnog puta, započele još za Drugog svjetskog rata.

U ovo partizansko selo 1941. upali su ustaše, paleći i ubijajući sve pred sobom. Savinog oca Stanka ubili su među prvima, a ona, tada jedanaestogodišnjakinja i njena majka dale su se u bijeg. Kroz dubok snijeg, bez hrane, bose i gole, danima su bježale preko planina, sve do Livna i Duvna u Bosni. Na proljeće 1942. su se vratile na rodnu Baniju, jedva preživjevši nedaće koje su ih pratile putem. Sava se udala 1952. i s mužem je živjela u Vlahoviću sve do kolovoza 1995.

– Početkom avgusta 1995. opet je trebalo bježati. U selu je nastala strka, palili su se traktori, utovarivala sirotinja u prikolice i kolona je polako kretala prema Dvoru. Kako mi slike onih dana kada mi je poginuo otac, pa onog strašnog snježnog putešestvija u Bosnu nisu izblijedjele, odlučila sam da ostanemo kod kuće, pa šta bude. Hrvatski vojnici ostali su u selu gotovo mjesec dana. Spavali su na štaglju i u štali, u kuću gdje smo mi bili nisu ulazili, nas nisu dirali i svaki dan su nam donosili nešto od svoje hrane. Znali su da smo gladni. Mi smo imali kravu pa sam im svakog jutra kuhala mlijeko. Jedina nesreća u selu dogodila se prvih dana Oluje kada je ubijen mještanin Ilija Novaković. Kretao se putem prema crkvi, vojnici su mu govorili da stane, počeo je bježati, naglo se okrenuo, u ruci mu je bila puška i tada je ubijen. Nas ostale nitko nije dirao niti zlostavljao – prisjeća se Sava.

Nekoliko mjeseci nakon Oluje umro je Savin muž, a sin i kćerka otišli su, sa svojim obiteljima, u Šabac i Beograd, gdje i sada žive. Povremeno se posjećuju, barem jednom godišnje. U jednom uglu sobe, starica Sava Novaković uredila je svojevrstan oltar s hrpom fotografija svoje dvoje djece, četvero unučadi i četvero praunučadi. Poput nekakvog vjerskog obreda, barem jednom dnevno sjedne pred fotografije svojih najmilijih, dugo ih promatra i razgovara sa njima. To je sve što joj je još preostalo, pa smežurani starački prsti, kada dodiruju likove na slikama, miješaju u srcu tugu i radost, a ne se zna što je veće.

Piše: Vladimir Jurišić

Izvor: Novosti

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 15. novembra 2015. godine.