O hrvatskim udžbenicima istorije

Mr Goran Latinović

O hrvatskim udžbenicima istorije^[1]

Nakon sticanja nezavisnosti 1991. godine jedan od najznačajnijih zadataka hrvatske države bio je posvećen odgajanju svijesti o slavi i veličini hrvatskog naroda u prošlosti i o njegovoj ”hiljadugodišnjoj” državnosti. Takvo nastojanje nije imalo za jedinu svrhu oblikovanje identiteta savremenog hrvatskog čovjeka (što je svakako bio jedan od prioriteta), već i njegovo pripremanje kako za tadašnje akcije hrvatske države, tako i za one koje bi tek trebalo da uslijede. Osim kroz masovne medije, prije svih televiziju, najpogodnije sredstvo za ostvarivanje tog cilja bili su, prirodno, udžbenici istorije za osnovne i srednje škole.

Hrvatska prošlost od ranog srednjeg vijeka do kraja XVIII vijeka predstavljena je u udžbenicima za šesti razred osnovne škole i drugi razred gimnazije, period od kraja XVIII vijeka do 1918. godine predstavljen je u udžbenicima za sedmi razred osnovne škole i treći razred gimnazije, a teme iz burnog XX vijeka (nakon 1918) sadržavaju udžbenici za osmi razred osnovne škole i četvrti razred gimnazije. Mitologizacija hrvatske prošlosti najizraženija je u prvim generacijama udžbenika, ali je ona više ili manje prisutna u gotovo svim hrvatskim udžbenicima iz posljednje decenije XX vijeka i s početka XXI vijeka. Istovremeno, istorija Srba predstavljena je gotovo isključivo u negativnom kontekstu, osim ukoliko neke teritorije, događaji i ličnosti iz srpske istorije nisu predstavljeni kao dio istorije Hrvata, što nije rijedak slučaj u hrvatskim udžbenicima.

Među udžbenicima koji tretiraju najstariji period hrvatske istorije značajno mjesto zauzima onaj čiji je autor Ivo Makek.^[2] Udžbenik je doživio četiri izdanja i bio je u upotrebi do školske godine 1996/1997. Nove političke okolnosti nastale nakon 1991. omogućile su Ivi Makeku da svoj udžbenik iz sredine 80-ih godina XX vijeka, koji je napisao u koautorstvu sa Josipom Adamčekom, značajno izmijeni i prilagodi novoj situaciji.

Pišući o doseljavanju Hrvata, kao i o teritoriji koju su oni naselili, autor pominje vizantijskog cara Iraklija I koji je Hrvate pozvao da se bore protiv Avara i dodaje: ”Hrvati su zaista došli u Dalmaciju, zaratili sa Avarima i pobijedili ih, te naselili čitavo njezino područje od Drine i Dunava do Jadranskog mora”. Na mapi ispod ovog teksta crvenim strelicama označeni su pravci doseljavanja Hrvata, a plavim strelicama pravci doseljavanja Slovena. Autor ne navodi razlike između Hrvata i Slovena. Takođe, na karti je velikim slovima zapisano ”Hrvati” na prostranoj teritoriji od Varaždina do Cavtata, a malim slovima zapisano je ”Srbi” na veoma uskoj teritoriji između rijeka Tare, Drine i Lima.^[3] Osim što je i stanovnike Duklje ubrojao u Hrvate, Ivo Makek kaže da je istočna granica područja koje su naselila hrvatska plemena bilo korito rijeke Drine, ističući da je doseljavanje Hrvata bilo ”poput bujice, koja se zaustavila na obalama brze Drine, ali je zapljusnula čitavo jadransko područje istočno i doprla čak u Grčku”. Na toj teritoriji Hrvati su se stopili sa starosjediocima, pa je u hrvatskom narodnom biću prisutno i ilirsko-keltsko, romansko, gotsko i avarsko nasljeđe.^[4]

Ivo Makek pun je hvale za Ljudevita Posavskog, a njegov ustanak protiv franačke vlasti (819–822) smatra zadivljujućim poduhvatom. Međutim, nigdje ne pominje njegov bijeg Srbima (u Bosnu) ”za koji se narod kazuje da zauzima velik deo Dalmacije”.^[5] Zapis franačkog analiste ne bi se uklopio u Makekovu priču o Hrvatima kao jedinim stanovnicima područja od Istre do Drine, i o Srbima koji samo naseljavaju područje između Tare i Lima. Osim toga, nezahvalnost koju je donjopanonski knez ispoljio prema srpskom knezu koji ga je ugostio, takođe se ne bi uklopila u crno-bijelu sliku o Srbima i Hrvatima izraženu u ovom udžbeniku.

Autor prvog udžbenika istorije za šesti razred osnovne škole u nezavisnoj Hrvatskoj posebno ističe značaj hrvatskog vladara Tomislava koji je, prema Ivi Makeku, ujedinio ”primorsku” i ”posavsku” Hrvatsku, a od tada ”do danas, od Drave do mora prostire se jedna jedinstvena država – Hrvatska”.^[6] Osim što je ponovio davno stvoreni mit o dvije Hrvatske – ”primorskoj” i ”posavskoj” (koji je djelimično ukorijenjen i u srpskoj istoriografiji), Makek je izrekao vjerovatno i najveću neistinu u čitavom udžbeniku: da se od X pa do kraja XX vijeka, tokom jednog burnog milenijuma, od Drave do Jadranskog mora prostirala i prostire samo jedna država – Hrvatska. Hvalospjev o Tomislavu Makek je nastavio njegovim ratovanjem protiv Bugara, ističući da je hrvatski vladar ”spasio tada malu srpsku državu da bude možda zauvijek zbrisana s lica zemlje”.^[7]

Osim kad piše o doseljavanju Hrvata, Ivo Makek se poziva na djelo vizantijskog cara i pisca Konstantina VII Porfirogenita iz sredine X vijeka i kad govori o snazi hrvatske vojske u doba Tomislava, izraženu u nesumnjivo pretjeranom broju pješaka, konjanika i brodova. Međutim, zbog selektivnog pristupa ovom istorijskom izvoru, Makek prećutkuje one njegove dijelove koji se tiču obima teritorije koju su naselili Srbi i Hrvati. Prema Konstantinu VII Porfirogenitu Hrvati ne samo da nisu došli do Drine, nego nisu došli ni do Neretve. Etnička granica između Srba i Hrvata u ranom srednjem vijeku pružala se mnogo zapadnije nego što to hrvatski mitomani pokušavaju da predstave i nju su činile rijeka Cetina, hrvatske župe Imota, Livno i Pliva, kao i dolina rijeke Vrbasa.^[8]

Mađarski kralj Koloman uvjerio se i pored pobjede na Gvozdu 1097. ”da se silom ne može održati u Hrvatskoj. Stoga je 1102. godine sklopljen ugovor između hrvatskih velikaša i kralja Kolomana. Taj se ugovor zove Pacta conventa”. Time je formirana ”hrvatsko–ugarska državna zajednica, odnosno Hrvatsko–Ugarska Država”. Na karti na kojoj je prikazana ova ”državna zajednica” od Jadrana do Karpata piše ”Hrvatsko–Ugarska Država”.^[9]

Oni hrvatski naučnici koji su važili kao dobri poznavaoci hrvatske srednjovjekovne istorije odbacivali su ovaj izvor ili su ga smatrali krajnje nepouzdanim, djelimično zbog toga što je nastao tek polovinom ili u drugoj polovini XIV vijeka, a djelimično i zbog toga što su ”takvi ugovori za pojmove XII st. potpuno nepoznati i nemogući”.^[10] Međutim, autori hrvatskih udžbenika istorije (uz jedan izuzetak) uopšte ne dovode u sumnju vjerodostojnost ovog izvora i prikazuju Hrvate kao sasvim ravnopravan činilac u ”državnoj zajednici” sa Mađarima. Iako je hrvatska srednjovjekovna država prestala da postoji 1102. godine, tj. postala je dio Ugarskog Kraljevstva, u svim hrvatskim udžbenicima nova država nakon 1102. označena je kao ”hrvatsko–ugarska” država. Razlozi političke prirode nametali su odbranu ovog izvora, jer je ”Pacta conventa” jedan od temelja mita o hrvatskoj ”tisućgodišnjoj” državnopravnoj istoriji.

Nijedan autor hrvatskih udžbenika istorije ne dovodi u pitanje hrvatski karakter grada Dubrovnika, pa to ne čini ni Ivo Makek. On kaže da se romansko stanovništvo pohrvaćivalo ”useljavanjem hrvatskog življa iz okolice” pa je tako nastao ”hrvatski grad – Dubrovnik”.^[11] Ne samo da je Dubrovnik predstavljen kao hrvatski grad, nego je predstavljen i kao dio Hrvatske, u kontinuitetu od srednjeg vijeka. U nastavnoj jedinici pod naslovom Dubrovačka republika od početka XVI. do kraja XVIII. stoljeća rečeno je da je u Dubrovniku radila tekstilna manufaktura – ”prva u Hrvatskoj”.^[12]

Brojni istorijski izvori upućuju na zaključak da se Dubrovnik razvijao u srpskoj etničkoj sredini i da se narodnosno obnavljao srpskim doseljenicima iz bliže i dalje okoline. Krajem XIII vijeka srpski elemenat je nadvladao nad romanskim i ostalima. Primjera radi, od 552 osobe iz balkanskih zemalja koje su tokom srednjeg vijeka prodate u Dubrovnik, samo osam ih je poticalo iz Hrvatske, dvije iz Albanije i jedna sa Drave, dok su sve ostale bile sa područja Bosne, Srbije i Zete. Sličan odnos važi i za ostale kategorije useljenog stanovništva.^[13] Dubrovčani su sebe, kao i svoje susjede, zvali Slovenima (Slovinima), a dubrovački pisac Mavro Orbin napisao je 1601. djelo Kraljevstvo Slovena (Il regno degli Slavi) u kojem je Srbima posvetio blizu 200 stranica, a Hrvatima samo par desetina redova, navodeći za Hrvatsku da je ”vrlo daleka zemlja”.^[14] Dubrovački književnik Medo Pucić zapisao je 1867: ”Kao otok sred mletačkoga zemljišta postojaše od starine obrtna i trgovačka republika srpska Dubrovnik”, a hrvatski istoričar Natko Nodilo, dugogodišnji profesor Sveušilišta u Zagrebu, zaključio je da se u Dubrovniku ”ako i ne od prvoga početka, a to od pamtivijeka” govorilo srpskim jezikom.^[15] Dubrovnik je dio Hrvatske postao tek 1939. godine.

S obzirom na to da su se Hrvati zaustavili ”na obalama brze Drine”, ne treba posebno isticati da Makek Bosnu smatra hrvatskom zemljom. Otud i njegova potpuno proizvoljna procjena da je ”prije dolaska Turaka oko 85% stanovnika Bosne pripadalo katoličkoj vjeri. Manje od 10% bili su patareni, a oko 5% pravoslavni”.^[16] On tvrdi da ”u Bosni i Hercegovini do druge polovice XVI. stoljeća nije bilo pripadnika Pravoslavne crkve (…) Pravoslavni se živalj pojavio u Bosni i Hercegovini doseljavanjem Vlaha iz planinskog područja oko gornje Drine i njezinih pritoka”.^[17] Zanimljivo je da je autor na istorijskoj karti na 11. stranici svog udžbenika kao stanovnike upravo tog područja oko gornje Drine označio Srbe. Osim toga, brojne crkve i manastiri sagrađeni do sredine XVI vijeka uvjerljivo govore o ranom prisustvu pravoslavnih Srba na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine.^[18]

Nadiranje Turaka bilo je sudbonosno ”i za Balkan i za Europu, ali najsudbonosnije za Hrvate”, jer je ”više stotina tisuća Hrvata odvedeno iz različitih hrvatskih krajeva u tursko ropstvo. Tu su mukama bili prisiljavani da prihvate islam. Mnogi su radije podnijeli muku i smrt, nego da se odreknu katoličke vjere”. Turci su postupali blaže prema pravoslavcima i protestantima ”a često puta su ih podupirali na štetu katolika”.^[19]

Autor veli da su Turci osvajali hrvatske krajeve uz pomoć odreda ”Vlaha”, koje su Turci naseljavali na opustošene hrvatske zemlje. Makek kaže da su ”Vlasi” za sopstveni račun ”jer od toga su živjeli, provaljivali preko granice i tamo pljačkali, palili i robili”. On zaključuje: ”Naseljavanjem Vlaha – koji su u svim izvorima samo tako nazivaju – uz granicu, mijenjao se narodnosni sastav pučanstva u hrvatskim krajevima pod turskom vlašću”.^[20]

Teorija o ”Vlasima” koji su pod uticajem Srpske pravoslavne crkve i moderne srpske države u XIX vijeku asimilovani u Srbe, odavno je prisutna u hrvatskoj istoriografiji. Ovakvo shvatanje hrvatski istoričari zasnivaju na istorijskim izvorima koji Srbe označavaju kao ”Vlahe”. Međutim, u nauci je poznato da su Srbi, koji su se doseljavali na neke teritorije koje danas pripadaju Republici Hrvatskoj (kao i na neke teritorije u današnjoj Bosni i Hercegovini), imali poseban vlaški status, koji su Turci davali stočarskom stanovništvu u pograničnim oblastima. Srbi sa statusom vlaha predstavljali su rasprostranjen i mobilan društveni sloj, čuvali su granicu i učestvovali u ratnim pohodima, a u naknadu za to imali su određene poreske olakšice i pravo na unutrašnju samoupravu.^[21] Međutim, narušavanje povlastica vlaha dovelo je do njihovog masovnog prelaska iz Osmanskog Carstva u susjedne zemlje. Iako se često pominju kao ”Vlasi”, uz ovaj naziv mnogo puta je pridodato tumačenje, pa je tako jedan slovenački putopisac 1530. godine zapisao da na području od Une do Vrhbosne (Sarajeva) žive i ”Srbi (Surffen), koje oni zovu Vlasima (Wallachen), a mi ih zovemo Zigen (Ćići, Čiči) ili martolozima”.^[22] Austrijski car Ferdinand I pisao je 1538. hrvatskom banu Petru Kegleviću kako mu je javljeno ”da su kapetani i vojvode Rašana ili Srbijanaca, odnosno Vlaha, koji se obično Srbima zovu” sa svojim podređenima srećno prešli iz Turske u Austriju.^[23]

Međutim, između doseljenih Srba, koji nisu odstupali od svog povlašćenog položaja, i Hrvata koji su bili feudalci ili njihovi kmetovi, stvarala se netrpeljivost koja je tokom vremena dobijala i nove sastojke. Negativan stav o Srbima u savremenoj Hrvatskoj ”svedoči o suvišnom kopleksu jedne sredine koja se, nekad razbijena, pozno počela konstituisati u naciju. U javnu reč i opštu obrazovanost bez izazivanja većeg otpora prodrle su naučne poluistine i, stalno pothranjivane, stare neistine, one koje stoje nasuprot racionalnom poimanju stvari”.^[24]

Prema tome, teorije o doseljenim Srbima kao ”Vlasima”, nedovoljno istraženom etnosu koji nema ništa zajedničko sa Srbima i ostalim Slovenima, a koji su vremenom pretvoreni u Srbe, predstavljaju ”misli bez osnove”.^[25]

Gotovo identičan Makekovom udžbeniku (neka poglavlja kao da su prepisana) bio je udžbenik čiji je autor Frane Sabalić,^[26] a koji je u upotrebi bio samo jednu školsku godinu (1996/1997). Jedina novina u odnosu na Makekov udžbenik je Sabalićeva izričita tvrdnja da su Hrvati iranskog porijekla i da su se poslovenili na teritoriji današnje južne Poljske, Češke i Slovačke, gdje su osnovali državu ”Veliku ili Bijelu Hrvatsku” sa sjedištem u Krakovu.^[27]

Nešto umjereniji tj. objektivniji stav prema istoriji Hrvata i njima susjednih naroda izražen je u udžbeniku čiji su autori Neven Budak i Vladimir Posavec.^[28] Autori ovog udžbenika, koji je doživio nekoliko izdanja, ne zastupaju shvatanje o dvije Hrvatske (”primorskoj” i ”posavskoj”) već samo o jednoj, predstavljajući je u onim granicama u kojima ju je opisao car Konstantin VII Porfirogenit. Oni navode da se sjeverno od Hrvatske prostiralo ”područje u kojemu se još osjećala avarska vlast. Taj je kraj bio poznat kao ‘zemlja između Save i Drave’ ili Donja Panonija, a kasnije će biti prozvan Slavonijom”. Za razliku od Makeka i Sabalića, Budak i Posavec odbacuju tezu o iranskom, avarskom i gotskom porijeklu Hrvata, kao i nastojanje da se Hrvatska prikaže kao jaka centralna država od početka. Oni zastupaju slovensku, tj. slovensko-romansku verziju o etnogenezi Hrvata i ističu da je Hrvatska bila samo savez koji bi okupljao župe u slučaju opasnosti.^[29] Budak i Posavec ne ulaze u pitanje etničkog sastava stanovništva Bosne, a nisu prećutali da se Tvrtko 1377. krunisao za kralja Srba i Bosne. Takođe, autori ovog udžbenika ne ustručavaju se da kažu da je Hrvoje Vukčić Hrvatinić otvorio vrata Bosne Turcima, jer ih je pozvao da se zajedno bore protiv ugarskog kralja.^[30]

Upravo zbog ovakvog načina prikazivanja hrvatske prošlosti, Neven Budak i Vladimir Posavec čekali su pune dvije godine da nadležni organi vlasti dozvole upotrebu njihovog udžbenika, iako je sadržajno, metodički i grafički znatno kvalitetnije urađen od prethodnih udžbenika. Ipak, i pored značajnog odstupanja od mitološke predstave o hrvatskoj istoriji izraženoj u prethodnim udžbenicima za šesti razred osnovne škole, ni Budak i Posavec nisu mogli a da ne ispričaju staru priču o ”Vlasima”, kao i da ne pomenu da su rimokatolici u Bosni da bi opstali pod Turcima, osim na islam, prelazili i na pravoslavlje.^[31]

Tehnički još dotjeraniji, pojednostavljeniji i prilagođeniji uzrastu jeste udžbenik koji je Neven Budak uradio u saradnji sa Marijom Mogorović-Crljenko.^[32] U pogledu sadržaja ovaj udžbenik veoma je sličan onom koji je Budak napisao u koautorstvu sa Posavcem, ali on donosi jednu bitnu novinu. Naime, to je jedini hrvatski udžbenik koji se bavi najstarijom hrvatskom istorijom a u kojem je postavljeno pitanje vjerodostojnosti izvora koji je poznat kao ”Pacta conventa”. U udžbeniku je rečeno da je tek u XIV vijeku neki nepoznati hroničar zapisao priču o pregovorima ugarskog kralja i hrvatskog plemstva, pa je postavljeno pitanje zašto bi Koloman pregovarao sa Hrvatima kad ih je već jednom pobijedio?^[33]

Ni u jednom hrvatskom udžbeniku istorije iz posljednje decenije XX i početka XXI vijeka mitološko predstavljanje istorije Hrvata nije tako jasno došlo do izražaja kao u prvom udžbeniku za drugi razred gimnazije, čiji su autori Franko Mirošević i Franjo Šanjek.^[34] Osim što ponavljaju poznate priče već izrečene u Makekovom udžbeniku, oni donose i nešto novo. Naime, u poglavlju pod naslovom Hrvati u Andaluziji Mirošević i Šanjek kažu da su u Andaluziju Hrvati došli uglavnom kao zarobljenici i da ih je tamo polovinom X vijeka bilo preko 13.000. ”Neki od tih Hrvata, napose iz Dalmacije, istaknut će se za raspada Omejidskog emirata u Cordobi”, a naročito ”Dalmatinac Al-Mujahid b. abd Allah al-Amiri”. Na mapi Maurski posjedi u Španjolskoj pod upravom andaluških Hrvata označena je teritorija koja obuhvata dio Andaluzije, zatim Valensiju, Mursiju i Balearska ostrva. Osim toga, Mirošević i Šanjek pišu da je grad Kairo osnovao ”vojskovođa Djawhar (911–922)”, koji je bio rodom iz Cavtata i koji se zvao Blaž Vodopić.^[35]

Na 45. stranici ovog udžbenika predstavljena je karta pod naslovom Podrijetlo i selidbe Hrvata. Na toj mapi, na prostranoj teritoriji južno od Kaspijskog jezera u današnjem Iranu napisano je ”Harauvat, Harahvati VI. i V. st. prije Krista”. Odatle su se ”Hrvati” preselili na područje sjeverno od Azovskog mora, gdje je, takođe na prostranoj teritoriji, označeno ”Choroathos (Horovatos) II. i III. st.” Ovi ”Hrvati” pomjerili su se kasnije još zapadnije, na područje oko Visle, Odre i Labe, da bi se konačno naselili na teritoriju između Drave i Dunava (uključujući i čitav Srem) i Jadranskog Mora, odnosno od Drine i Drima (u današnjoj Albaniji) do slovenačkih pokrajina. Na toj teritoriji autori razlikuju tri Hrvatske: ”Bijelu”, ”Posavsku” i ”Crvenu”.

Bilo bi korektno napomenuti da pojave sličnih teorija nije bilo lišeno ni srpsko društvo u posljednjoj deceniji XX vijeka. Međutim, za razliku od hrvatske države gdje su raznorazni mitovi kao provjerene naučne činjenice dospjeli u školske udžbenike, kod Srba pseudoistoričarima i njihovim teorijama ne samo da nije bio dozvoljen pristup u udžbenike, nego su postali predmet naučne kritike i podsmijeha.^[36]

Mirošević i Šanjek pišu da Hrvati žive u Duklji, a da njeno područje Stefan Nemanja ”kolonizira pravoslavnim Srbima, pri čemu mu svesrdno pomaže pravoslavna crkva. Pri posrbljavanju Duklje veliki župan Nemanja i njegovi nasljednici služe se pokoljima i rušenjem tuđih svetišta”.^[37] Shvatanje o Duklji kao zemlji ”crvenih Hrvata” zasniva se na Ljetopisu popa Dukljanina (Barskom rodoslovu) za koji je naučna istoriografija ocijenila da privlači najveću pažnju, iako to kao istorijski izvor najmanje zaslužuje. Nastao je u XII vijeku na latinskom jeziku, ali je u XV vijeku stvorena tzv. hrvatska redakcija teksta, u kojoj je nepoznati prevodilac namjerno ubacivao hrvatsko ime umjesto slovenskog. Osim toga, umetao je Hrvate i tamo gdje ih latinska redakcija uopšte ne pominje. Zbog toga su vijesti iz Ljetopisa popa Dukljanina ”prilično nepouzdane”, pa ih ”kritička historiografija jedva uzima u obzir”.^[38]

Međutim, Franko Mirošević i Franjo Šanjek smatraju Barski rodoslov veoma pouzdanim istorijskim izvorom, kao i onaj koji govori o tobožnjem ugovoru između mađarskog kralja i hrvatskih velikaša, ističući da je tim činom ”državnost Hrvatske pravno ostala netaknuta”.^[39] Shodno tome je Hrvatska u drugoj polovici XIV. st. obuhvatala, između ostalog, čitavu Bosnu, Srem i Dubrovačku Republiku.^[40]

Izrazito negativan stav prema Srbima Mirošević i Šanjek dopunjavali su ponekim originalnim tumačenjem, pa su tako osnovne uzroke raspada Srpskog Carstva našli u ”činjenici da je stvorena država bila prevelika za stvarne gospodarske, političke i kulturne potencijala srpskog naroda. Kulturniji i gospodarski jači Grci suprostavljali su se Srbima, a Albanci, Bugari i Makedonci ionako nisu htjeli trpjeti srpsku vlast”.^[41] Kao razlog poraza krstaške vojske kod Varne 1444. godine navedeno je odbijanje despota Đurđa Brankovića da ”kršćanskoj vojsci” omogući prolaz kroz Srbiju. ”Taj je poraz djelo podmukle bizantske politike srpskog despota, a i mnogih pravoslavnih u Srbiji i Bizantu koji su više voljeli u Carigradu vidjeti turski turban nego rimsku kapu. Mržnja prema svemu što je latinsko (katoličko) obuzimala je pravoslavlje i u XV. st., pa i onda kad ih je ono branilo od Turaka”.^[42] Međutim, nauka je utvrdila da despot Đurađ Branković nije želio da se priključi ratnom pohodu protiv Turaka zato što rat nije bio dovoljno pripremljen i zato što bi njegovo učešće u takvom pohodu dovelo u opasnost dalji opstanak Srpske Despotovine. Osim toga, Mirošević i Šanjek zanemaruju i činjenicu da su zapadni ”kršćani” – Đenovljani, uz novčanu nadoknadu, pomogli turskoj floti da preko Bosfora dođe do Varne.^[43]

”Vlasi” su dolazak Turaka ”prihvatili dobrohotno”, a zajedno sa njima su ”iznenada i mučki napadali na stoljetna hrvatska područja”. Ipak, hrvatski sabor ponudio je ”Vlasima” da postanu ”punopravni pripadnici Hrvatskog Kraljevstva”, tj. ”da načelno priznaju hrvatski pravni sustav”. Međutim, oni su ”odbili suradnju s institucijama hrvatske države u koju su došli kao neželjeni gosti”.^[44]

Autori ovog udžbenika osnivanje Zagrebačkog univerziteta pomjeraju na 1669. godinu.^[45]

Franku Miroševiću i Franji Šanjeku pridružio se 1997. kao koautor i Anđelko Mijatović.^[46] Ovaj udžbenik identičan je prethodnom, a s obzirom na to da je posljednje izdanje objavljeno 2000. godine, ostaje činjenica da je jedan nekvalitetan udžbenik, ispunjen mitovima i izrazitom netrpeljivošću prema Srbima, bio u upotrebi u Republici Hrvatskoj sedam školskih godina (1994/1995–2000/2001).

Jedna od karakteristika udžbenika istorije u Hrvatskoj od 1996. godine jeste pluralizam, odnosno uvođenje uporednih udžbenika, što je omogućilo različitim izdavačkim kućama (Školska knjiga, Alfa i Profil) da štampaju različite udžbenike za iste razrede, a ponekad i da jedna izdavačka kuća štampa dva različita udžbenika za isti razred. Shodno takvoj praksi od 1996. godine u Hrvatskoj je u upotrebi bio još jedan udžbenik za drugi razred gimnazije, čiji su autori Vladimir Posavec i Tatjana Medić.^[47] Ovaj udžbenik, koji je doživio tri izdanja, značajno se razlikuje od prethodno pominjanog, a sličan je udžbeniku za šesti razred osnovne škole kojeg je Posavec uradio u koautorstvu sa Nevenom Budakom.

Proširivanje hrvatskih granica na ona područja koja su dio Hrvatske postala tek u XX vijeku, kao i na neka područja koja nisu bila ni u sastavu fašističke Hrvatske (1941–1945), karakteristično je i za autore udžbenika u kojima je predstavljen period od kraja XVIII vijeka do 1918. godine. Tako je već u predgovoru prvog hrvatskog udžbenika za sedmi razred osnovne škole rečeno da je u drugoj polovini XVIII vijeka jedini slobodni dio Hrvatske bila Dubrovačka Republika,^[48] a na karti Hrvatska u prvoj polovici XIX. stoljeća označena je teritorija današnje Hrvatske, bez Baranje, ali sa čitavim Sremom i Bokom Kotorskom.^[49] Iako prema ovoj karti Bosna i Hercegovina nisu bile dio Hrvatske, Filip Potrebica i Dragutin Pavličević ne dovode u pitanje hrvatstvo ovih pokrajina. Oni pišu da je hrvatsko rimokatoličko stanovništvo u Bosni i Hercegovini bilo najstarije, ali da se ono ”zbog iseljavanja, nasilnog prelaženja na islam, pa i na pravoslavlje” značajno smanjilo. Potrebica i Pavličević kažu da su Bosna i Hercegovina bile u prošlosti dio Hrvatske i da je bilo prirodno što su hrvatski sabor i ban zahtjevali ”njihovo vraćanje Hrvatskoj”, naročito poslije 1878. godine. Međutim, pošto su austrougarske vlasti odbile takav zahtjev, Hrvati su bili razočarani jer time nisu poštovana njihova ”povijesna prava”.^[50] Autori ovog udžbenika granice hrvatskog etničkog prostora ne zaustavljaju na Dravi i Dunavu, jer su Hrvati živjeli ”od starina” ne samo u Sremu, već i u Baranji i Bačkoj, ”a u 17. stoljeću doselile su se iz Bosne i Hercegovine nove skupine koje su sebe nazivale Bunjevcima i Šokcima”.^[51]

Iako je hrvatizacija rimokatoličkog stanovništva u Bosni i Hercegovini započela u XIX vijeku, svjedočanstva o tome da ni u drugoj polovini XIX vijeka kod većine hercegovačkih i bosanskih rimokatolika nije bilo hrvatske etničke svijesti ostavili su jedan visoki austrijski oficir (1863) i ruski konzul u Mostaru (1869).^[52] Rasprostranjenu pojavu identifikovanja rimokatolika kao Srba, ne samo u ovim pokrajinama, osudio je 1869. franjevac Petar Bakula i preporučio im da odbace staro osjećanje narodnosti i prihvate novo.^[53] Iako je austrougarska okupacija od 1878. pogodovala ovom procesu, ni koncem XIX vijeka on nije došao do svog kraja u šta se uvjerio i hrvatski političar Antun Radić, koji je 1899. primjetio da je hrvatsko ime u Bosni i Hercegovini seoskom stanovništvu sasvim nepoznato.^[54] Prevođenje Srba na rimokatolicizam (ukoliko toj vjeroispovijesti nisu pripadali od srednjeg vijeka) i njihovo pohrvaćivanje bio je dug istorijski proces, koji je naročito intenziviran nakon osnivanja Kongregacije za propagandu vjere 1622. godine a koji je, bar formalno, okončan 1900. odlukom Hrvatskog katoličkog kongresa u Zagrebu o izjednačavanju pojmova rimokatolicizma i hrvatstva, čime su svi rimokatolici srpskog jezika i štokavskog narječja proglašeni Hrvatima.^[55] Tako su u Hrvate, između ostalih, ubrojani i Bunjevci i Šokci. S obzirom na činjenicu da je savremena hrvatska nacija u velikoj mjeri konstituisana na srpskoj etničkoj osnovi, ne treba da čude nastojanja pisaca hrvatskih udžbenika da savremeno poimanje hrvatskog naroda ”istorijski opravdaju” njegovim pomjeranjem u daleku prošlost.

Potrebica i Pavličević pišu da je Ljudevit Gaj 1830. iznio misao ”o štokavskom narječju kao zajedničkom narodnom jeziku Hrvata i dijela Južnih Slavena”. Oni kažu da su ilirci doprinijeli da se štokavski dijalekt potpuno prihvati ”kao književni jezik svih Hrvata”, pa je tako Ilirski pokret ”bio i ostao samo hrvatski nacionalni pokret koji će utemeljiti modernu hrvatsku naciju”.^[56] Međutim, Potrebica i Pavličević su ”zaboravili” da pomenu da je jedna službena austrijska delegacija 1761. pod pojmom ”Ilirski narod” definisala Srbe,^[57] kao i da je vođa Ilirskog pokreta Ljudevit Gaj 1849. u časopisu Danica napisao da je srpski jezik ”naš književni jezik”.^[58] Takođe, u vrijeme kad je nacija poistovijećivana sa jezikom, svi štokavci, bez obzira na njihovu vjeroispovijest, smatrani su Srbima. Takvo shvatanje zastupali su češki filolog i istoričar Jozef Dobrovski (1788), mađarski istoričar Johan Kristijan Engel (1801), slovenački filolog Jernej Kopitar (1819) i češki istoričar i filolog Pavle Josif Šafarik (1826).^[59] Usvajanjem ilirskog imena hrvatski preporoditelji dali su veliki doprinos proširivanju hrvatskog imena daleko izvan kajkavskog područja, na kojem su ga do tada strani naučnici jedino i pronalazili.

U hrvatskim udžbenicima istorije u kojima je predstavljen XIX vijek posebno mjesto zauzima učešće Hrvata u Revoluciji 1848/1849. godine. Potrebica i Pavličević pišu da je ratom protiv Mađara poražena ”velikomađarska ideja i mačem raskinuta stoljetna državnopravna veza Hrvatskog Kraljevstva s Ugarskim Kraljevstvom. U novijoj povijesti hrvatskih banova Jelačić je bio prvi ban iza kojeg je nakon stoljeća stajao cijeli hrvatski narod od Drave do Boke Kotorske, i od ušća Save u Dunav do mora”.^[60] Inače, u udžbeniku se stalno ističe ”stoljetni poseban državno-pravni položaj Hrvatske” i pominje nekakva ”hrvatska država”, koju je nemoguće pronaći ni u jednom istorijskom atlasu, osim ukoliko takav nije štampan u Zagrebu. Ističu se i odluke Hrvatskog sabora iz 1861. ”koji je utemeljio novu hrvatsku državu, odredio njezinu samoupravu, granice, županijski sustav, školstvo i kulturne ustanove”.^[61]

Pripovijedanje o Srbima, onako kako su ga započeli autori hrvatskih udžbenika za šesti razred osnovne škole i drugi razred gimnazije, nastavili su i autori udžbenika za sedmi razred osnovne škole i treći razred gimnazije. Filip Potrebica i Dragutin Pavličević kažu da je Srbija težila proširivanju na ”nesrpske krajeve”, a da su Srbi ”svoje osvajačke težnje izrazili u spisu Načertanije (Nacrt)” i da ovaj dokument predstavlja ”prvi cjeloviti program velikosrpske osvajačke politike koja je polazila od načela da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi”.^[62] Nema hrvatskog udžbenika istorije u kojem se o Načertaniju ne piše na ovakav način. Međutim, ono što se zanemaruje jeste činjenica da je Načertanije stvoreno angažovanjem britanske i francuske vlade, kao i poljske emigracije, zbog bojazni da bi nova vlast u Srbiji nakon 1839. mogla napustiti njihovu politiku okupljanja Južnih Slovena oko Srbije i potražiti oslonac u Rusiji. Prema tome, Načertanije nije bilo samo plod razmišljanja Ilije Garašanina o stvaranju srpske države u njenim etničkim granicama, sa mogućnošću da jednog dana preraste u jugoslovensku državu, već i rezultat nastojanja vlada dviju zapadnih sila da suzbiju ruski uticaj u Srbiji i na Balkanu. Negativan stav o Načertaniju kao ”velikosrpskom projektu” počeo je da se širi naročito nakon 1930. kad je njemačka revizionistička politika počela optuživati Srbiju da je odgovorna za izbijanje Prvog svjetskog rata.^[63]

Srbija je 1876. ”bila teško poražena”, a svi njeni kasniji uspjesi postignuti su isključivo zahvaljujući Rusiji. Odlukama Berlinskog kongresa 1878. određene su granice na Balkanu ”koje uglavnom i danas postoje”.^[64]

Sve što je Ante Starčević napisao o Srbima učinio je to ”u obrani svoga nacionalnog dostojanstva i prava hrvatskog naroda na vlastito ime, teritorij, povijest i kulturu”, a osnovne karakteristike (”temeljne značajke”) jedan i po vijek dugog sukoba između Srba i Hrvata nalaze se u činjenici da Srbi stvaraju ”programe osvajanja”, a Hrvati samo odgovaraju ”obranom svog narodnog bića”.^[65] Srbi u Hrvatskoj ”provode antihrvatsku politiku, protive se ujedinjenju Hrvatske, surađuju s neprijateljima Hrvatske (Talijanima i Mađarima), potiču velikosrpske pretenzije na teritorije Bosne i Hercegovine i Hrvatske putem svog lista (”Srbobran” u Zagrebu i ”Srpski glas” u Zadru), potiču sukobe između Hrvata i Srba. Takav stav srpskih političara izaziva revolt Hrvata, u čemu se posebno ističu pravaši, i to dio oko J. Franka”.^[66] Filip Potrebica i Dragutin Pavličević sa žaljenjem konstatuju da je Hrvatskosrpska koalicija bila ”pogubna za kasniju povijest Hrvatske”, jer ju je dovela u državu sa ostalim južnoslo-venskim narodima ”u kojoj su hegemoniju i vlast uzeli Srbi. Srbi su gušili nacionalne osjećaje svih nesrpskih naroda, pa tako i Hrvata”.^[67]

Dok su Hrvati i muslimani očekivali dolazak Franca Ferdinanda na presto i preuređenje Habsburške Monarhije, ”Srbi su uz pomoć Beograda radili na njegovom atentatu, ratu i osvajanju Bosne i Hercegovine silom”.^[68] Ni Potrebica i Pavličević nisu mogli prećutati srpske pobjede iz 1914. godine, ali su dodali da su Srbi nakon Cerske bitke ”izvršili masakr hrvatskih vojnika i vojnika ostalih nacionalnosti austrougarske vojske. Prema nekim podacima, od 65 000 zarobljenih vojnika talijanskim je vlastima u Valoni izručeno samo oko 25 000. Ostali su ubijeni pri povlačenju 1915/1916. od Niša prema Valoni”.^[69] O tome kakav je bio srpski odnos prema zarobljenicima svjedočanstvo je ostavio jedan američki novinar, koji je u Nišu primjetio da zarobljeni austrougarski vojnici u uniformama i bez nadzora šetaju gradom.^[70] Međutim, autori hrvatskih udžbenika nastoje da pokažu kontinuitet ”srpskih zločina” nad Hrvatima, počevši od XVI pa do kraja XX vijeka, koristivši se pri tom potpuno izmišljenim podacima. U udžbeniku nema ni riječi o progonima Srba u Austrougarskoj, kao ni o ogromnim ljudskim i materijalnim gubicima koje je tokom rata pretrpila Srbija.

Potrebica i Pavličević ističu značaj odluka Hrvatskog sabora 29. oktobra 1918. koji je ”na temelju hrvatskog državnog prava” prekinuo sve odnose sa Austrijom i Ugarskom i proglasio Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju ”neovisnom državom” koja pristupa u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba. U tekstu pod naslovom Srbija osvaja tuđe teritorije govori se, između ostalog, i o tome kako je srpska vojska pljačkala hrvatske krajeve, a u tekstu pod naslovom Država nacionalnog ugnjetavanja nesrpskih naroda istaknuto je da je jugoslovenska država za Hrvate bila strana i da su u njoj bili ”pod stalnim terorom i raznoraznim progonima”.^[71]

Posljednje, četvrto izdanje ovog udžbenika objavljeno je 1995. godine, a nakon njega pojavio se udžbenik koji je napisao Damir Agičić.^[72] Ovaj udžbenik bio je u upotrebi do 2001/2002 (s tim da je 1998. promijenjen izdavač), a u odnosu na prethodni on ne donosi skoro ništa novo, jer priču koju su već ispričali Potrebica i Pavličević ponavlja i Agičić. Za njega je uspjeh to što je umjesto mađarskog, službeni jezik u Hrvatskoj bio latinski,^[73] a Zemun smatra najistočnijim hrvatskim gradom.^[74] Nešto više pažnje Agičić je posvetio Anti Starčeviću, jer se suprostavljao ”velikosrpskom ekspanzionizmu” pa je zbog svojih ”zasluga u hrvatskoj povijesti druge polovice XIX. stoljeća nazvan Otac domovine”.^[75] Ante Starčević (1823–1896) bio je, u stvari, otac ekstremnog hrvatskog nacionalizma, koji je za Srbe tvrdio da su ”gnusna ropska stvorenja” i ”nakot zreo za sjekiru”.^[76] Starčević je bio ideolog istrebljenja Srba i kao takav bio je uzor hrvatskom fašističkom režimu (1941–1945). Hrvatski istoričar i političar Franjo Rački (1828–1894) ocijenio je da je Starčevićeva knjiga Slavoserbska pasmina za hrvatsku omladinu bila ”novo evanđelje”.^[77] Ako je suditi po opštem raspoloženju u savremenom hrvatskom društvu, koje se gotovo svakodnevno manifestuje na različite načine, djelo i pouke Ante Starčevića za Hrvate imaju trajnu vrijednost.

Godine 2001. Damir Agičić napisao je novi udžbenik za sedmi razred osnovne škole, ovog puta u koautorstvu sa Snježanom Koren i Magdalenom Najbar-Agičić.^[78] U odnosu na onaj koji je uradio samostalno, ovaj udžbenik je neznatno umjereniji, ali nije lišen starih stereotipa. U nastavnoj jedinici Srbija i Crna Gora u prvoj polovici XIX. stoljeća ponovljeni su već izrečeni sudovi o Načertaniju, a posvećena je pažnja i apsolutističkoj vladavini kneza Miloša. Takođe, data je slika Beograda iz sredine XIX vijeka, uz komentar da je tada u gradu bilo 14 džamija i samo jedna crkva.^[79] U ovom udžbeniku nije istaknut Starčevićev negativan stav prema Srbima, već prema Austriji, uz navođenje njegovog govora koji završava riječima ”Bog i Hrvati”.^[80]

Nenaučno predstavljanje hrvatske prošlosti, uz maksimalno proširivanje granica hrvatskog etničkog prostora i stalno isticanje ”hrvatskog istorijskog i državnog prava”, osnovna je karakteristika i prvog udžbenika za treći razred gimnazije u nezavisnoj Hrvatskoj.^[81] Autori ovog udžbenika pripadaju istoj istoriografskoj školi kao i autori većine prethodnih udžbenika, što je sasvim evidentno iz njegovog sadržaja. Netrpeljivost prema Srbima i ovdje je jasno izražena. Trpimir Macan i Franko Mirošević pišu da ni nakon ”stjecanja neovisnosti velikosrpski krugovi nisu mirovali. U domaćem a i u stranom tisku pothranjivali su posezanja za tuđim teritorijama. Duh Načertanija bio je stalno nazočan u intelektualnim i političkim krugovima. Opsjednuti tom idejom, neistinito i mitomanski glorificiraju svoju prošlost, posebno razdoblje Dušanova Carstva. Tumače da se ono prostiralo do Bosne i Hrvatske (Slavonije i Dalmacije), pa i Češke, iako se zna da granice Dušanova Carstva na zapadu nisu prelazile rijeku Drinu”.^[82] Ipak, ovaj udžbenik donosi i jednu novinu. Naime, dok autori svih ostalih hrvatskih udžbenika koji se bave ovim periodom smatraju da Srbija nema šta da traži izvan granica definisanih 1878, Macan i Mirošević ne dijele to mišljenje. Oni smatraju da Srbija nema šta da traži izvan granica iz 1833, pa i srpske oslobodilačke ratove (1875–1878) smatraju osvajačkim. Oni pišu da su već poslije tih ratova Srbi počeli ”progoniti Albance provodeći nad njima genocid. Pale im kuće ne bi li ih prisilili da napuste područje Srbije”.^[83]

Trpimiru Macanu i Franku Miroševići pridružio se 1998. i Anđelko Mijatović,^[84] a posljednji put ovaj udžbenik objavljen je 2001. što navodi na zaključak da je još jedan udžbenik sa izrazito negativnim stavom prema Srbima dugo bio u hrvatskim školskim klupama (1993/1994–2001/2002).

U osvit novog vijeka štampan je još jedan udžbenik za treći razred gimnazije,^[85] koji sadržajno nije toliko militantan kao prethodni udžbenici. Autori ovog udžbenika pišu da do 1991. ban Jelačić nije smatran pozitivnom ličnošću, a da je njegova uloga poslije 1991. preuveličavana, pa zaključuju da je on u stvari bio odan vojnik koji je izvršavao careva naređenja, kako se to od njega i očekivalo.^[86]

Ipak, bez obzira na odlazak Hrvatske demokratske zajednice sa vlasti 2000. godine, stiče se utisak da između udžbenika koji su objavljeni tokom njene vladavine i onih koji su objavljeni nakon izbora 2000, ne postoji suštinska razlika. Isti stereotipi opterećuju skoro sve autore hrvatskih udžbenika (uz jedan ili dva izuzetka), mada su se neki od njih potrudili da ih ljepše ”upakuju”. Bilo bi interesantno proučiti hrvatske udžbenike nastale nakon povratka Hrvatske demokratske zajednice na vlast krajem 2003. godine, a koji, u institutu u kojem je izvršeno ovo istraživanje, još nisu bili dostupni.

Inače, većina autora hrvatskih udžbenika istorije u Hrvate ubraja Ruđera Boškovića, Josifa Runjanina, Mihajla Latasa, Petra Preradovića, Svetozara Borojevića i Nikolu Teslu. Ako izričito ne kažu da su bili Hrvati, onda se traži neko neutralno rješenje, pa je Latas rođen u ”pravoslavnoj krajiškoj obitelji”, a Tesla je ”naš zemljak”. Uglavnom izbjegavaju da pomenu srpsko ime, što je sasvim u skladu sa shvatanjem da je Hrvat svako ko je rođen na teritoriji današnje Hrvatske, nebitno kada.

Lažiranjem istorijskih činjenica, kao i netrpeljivošću prema Srbima, opterećeni su i autori udžbenika u kojima je predstavljena istorija nakon 1918. godine. Svakodnevni politički govor, nepriličan akademskom svijetu i neprikladan udžbenicima koji bi trebalo da imaju obrazovno-vaspitnu svrhu, ovdje je još prisutniji, a neka zapažanja neodoljivo podsjećaju na govor mržnje koji je bio vrlo karakterističan za hrvatsko društvo u vrijeme kad su udžbenici nastajali.

Autor prvog udžbenika istorije za osmi razred osnovne škole u nezavisnoj Hrvatskoj smatra da je 1. decembra 1918. godine Hrvatska ”izgubila svoju državnost koju je dotad imala tijekom više od tisuću godina”.^[87] Kakav će biti položaj Hrvata u novoj državi najavilo je krvoproliće u Zagrebu 5. decembra 1918. Proslava ujedinjenja koju su organizovali Srbi, protekla je u ”vrijeđanju Hrvata i svega što je hrvatsko”, a kad su došli Hrvati i počeli klicati protiv monarhije i kralja, policija je intervenisala i ubila 15, a ranila 20 ljudi.^[88]

Hrvati su nakon 1918. neprekidno bili na udaru ”velikosrpskog hegemonizma”, a tome se suprostavljao Stjepan Radić, koji nije bio ”ni separatist, ni neprijatelj jugoslavenske države”. Ipak, on je ubijen, a Puniša Račić izašao je nakon atentata iz zgrade kličući: ”Živela Velika Srbija!” Taj događaj pokazao je ”cijelom svijetu koliko je to društvo necivilizirano i moralno nezdrava sredina”.^[89]

Stiče se utisak da Hrvatima nikada nije bilo gore nego u zajedničkoj državi sa Srbima, odnosno da ih niko nikada nije tako brutalno ugnjetavao kao što su to činili Srbi nakon 1918. godine. Ivo Perić tvrdi da je bilo dovoljno da neko na javnom mjestu kaže da je Hrvat, pa da zbog toga strada.^[90] U nastavnoj jedinici Položaj Hrvatske u okovima centralizma i velikosrpskog hegemonizma Perić kaže da su Srbi ”od početka doživljavali zajedničku državu, stvorenu 1918, kao proširenu Srbiju (tj. uvećanu, veliku Srbiju), u kojoj su se osjećali i ponašali kao velikosrbi, potiskujući i tlačeći ostale narode”. Takođe, navedeno je da je Hrvatska na različite načine bila ekonomski eksploatisana.^[91]

Tvorac teorije o navodnom ekonomskom iskorišćavanju Hrvatske bio je Rudolf Bićanić, čija je knjiga Ekonomska podloga hrvatskog pitanja (Zagreb, 1938) imala političku pozadinu i u kojoj je iznesen čitav niz proizvoljnih i netačnih podataka. O kakvom se ”iskorišćavanju” radilo govori i podatak da je od 1918. do 1938. gotovo dvostruko više investirano u industriju Hrvatske (sa Slavonijom i Dalmacijom), nego u industriju Srbije. Na manjkavosti Bićanićeve knjige ukazali su srpski ekonomisti već 1940. godine.^[92]

U nastavnoj jedinici Hrvatsko pitanje traži rješenje Ivo Perić ističe da su Hrvati još od IX vijeka imali svoju državu, da su 1102. posebnim ugovorom priznali Arpadovcima ”pravo hrvatsko-ugarske krune”, a zatim su i 1527. isto tako posebnim ugovorom priznali Habsburzima ”pravo nasljedstva hrvatsko-ugarske krune”, što je važilo do oktobra 1918. kad su odlukom Hrvatskog sabora prekinuti ”svi dotadašnji državno-pravni odnošaji i s Austrijom i s Ugarskom”. Autor još dodaje da je formiranjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba ”kojoj je Zagreb bio glavni grad, Hrvatska u sklopu te države (29. listopada do 30. studenog 1918) zadržala svoju autonomnost i s tom autonomnošću bitna obilježja svoje državnosti.” Sve to nestalo je donošenjem Vidovdanskog ustava 1921. a tada ”Hrvatska je prvi put, nakon tisuću godina, izgubila i svoju državnost, čija se nit tako prekinula”. Hrvati se s tim nisu mogli pomiriti ”jer su izloženi velikosrpskom hegemonizmu, postali neravnopravni, potlačeni, poniženi”.^[93] Ivo Perić nije jedini pisac hrvatskih udžbenika istorije koji je uvjeren u istinitost mita o hrvatskoj hiljadugodišnjoj državnosti, kao što nije jedini koji izbjegava da upotrijebi uporedni metod pri prezentovanju istorije Srba i Hrvata, jer i on prećutkuje da je i Srbija 1918. izgubila svoju državnost, i to onu stvarnu, a ne neku fiktivnu.

U udžbeniku se veoma često pominje ”velikosrpski hegemonizam”, što sasvim ide u prilog mišljenju da je ovaj stereotip postao veoma zahvalan predmet izučavanja ”ne samo psihologije politike, već i sociolingvistike”.^[94] Autori hrvatskih udžbenika bi trebalo da znaju da je presudnu ulogu u širenju mita o ”Velikoj Srbiji” imala austrougarska diplomatija, koja je diskreditovanjem Srbije nastojala da spriječi stvaranje srpske države u etničkim granicama i da nađe opravdanje za sve mjere koje je protiv Srbije namjeravala preduzeti u buduće. Takođe, značajnu ulogu u širenju mita o ”Velikoj Srbiji” imala je i Rimokatolička crkva koja je svoju agresivnu politiku prema jugoistočnoj Evropi pravdala objašnjenjem misije u ime evropske civilizacije, tj. kao brana prodoru ”bizanta”.^[95]

Perić piše da je poslije pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu u zemlji došlo do demonstracija i konstatuje da je jugoslovenska vojska u Aprilskom ratu 1941. doživjela rasulo.^[96] Međutim, on ne navodi da su demonstracije bile organizovane gotovo isključivo u srpskim gradovima, odnosno u gradovima u kojima je srpsko stanovništvo bilo većinsko.^[97] Takođe, izbjegava da pomene da je borbena spremnost jugoslovenske vojske bila znatno oslabljena upravo djelovanjem hrvatskih starješina i vojnika, koji su izazivali pobune u vojsci i stavljali se na stranu napadača, ubijajući i zarobljavajući pri tom srpske starješine i vojnike.^[98]

Nezavisna država bila je želja hrvatskog naroda, a pošto su za tu želju znali Nijemci i Italijani, oni su Hrvatima izašli u susret. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ustaše su ”provodili teror protiv Židova i Cigana, te protiv Srba, osobito zbog njihove ranije hegemonističke politike te pojave četnika i njihovih zločina u Hrvatskoj”.^[99] Ovo je jedina rečenica u hrvatskom udžbeniku za osmi razred osnovne škole čiji je autor Ivo Perić u kojoj je pomenuto stradanje srpskog naroda u NDH. Dakle, ustaški zločini bili su samo reakcija na ”srpsku hegemonističku politiku” do 1941. odnosno reakcija na pojavu četnika i njihove ”zločine”. Međutim, da je genocid nad Srbima u NDH počeo prije pojave i partizana i četnika, i da je bio organizovan državni posao, vidljivo je iz čitavog niza dokumenata koji su nastajali u radu državnog rukovodstva NDH.^[100] Iako je jedan od glavnih inspiratora i organizatora genocida nad Srbima bila Rimokatolička crkva na čelu sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem,^[101] Ivo Perić staje u njegovu odbranu navođenjem odlomka iz jednog Stepinčevog pisma koje bi trebalo da pokaže da je on osuđivao ratne zločine. Međutim, iz sadržaja tog pisma vidljivo je da on ne protestuje zbog deportacije Srba u logore, već zbog okrutnog načina na koji se to radi, pa predlaže ”humaniji i obzirniji način”.^[102]

U nastavnoj jedinici Otpori i borba antifašističke Hrvatske Perić piše o pojavi oružanih grupa na Baniji, Kordunu, Lici i Dalmaciji, uopšte ne ulazeći u pitanje etničkog sastava tih odreda. U veoma malo prostora posvećenog Drugom svjetskom ratu Srbi su pomenuti svega na par mjesta i to ne kao glavni nosioci antifašističke borbe, već kao neprijatelji protiv kojih su hrvatski antifašisti ratovali, uz konstataciju da je antifašistička borba vođena ”pretežno u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini”.^[103] S obzirom na to da je teror nad Srbima u NDH jedva pomenut, ne čudi što autor ovog udžbenika ni na jednom mjestu ne ulazi u pitanje broja ubijenih i prekrštenih Srba u NDH, kao ni u pitanje broja Srba koji su protjerani iz fašističke Hrvatske. Međutim, pod naslovom Teror četnika na hrvatskim prostorima do kraja rata Perić piše da su Srbi provodili ”strašne zločine genocida protiv Hrvata i Muslimana, želeći u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine i Hrvatske stvoriti etnički čiste srpske krajeve. Planirali su potpuno uništenje hrvatskog i muslimanskog pučanstva i na ostalim prostorima, a prema ideolozima velikosrpstva. Cilj im je bio stvoriti Veliku Srbiju…” Perić zaključuje da ono što Srbi tada nisu uspjeli postići, pokušali su ”agresijom” na Republiku Hrvatsku 1991. godine.^[104] Autor dodaje da je u Blajburgu i na ”križnom putu” ubijeno ili umrlo od 50.000 do 300.000 Hrvata.^[105]

Udžbenik Ive Perića klasičan je primjer zamjenjivanja zločinaca i žrtava. Koliko njegovi stavovi ne odgovaraju istorijskoj realnosti vidljivo je i iz niza svjedočanstava koje su ostavili hrvatski saveznici, među kojima su neki bili zgranuti svirepošću ustaških zločinaca.^[106] O razmjeru genocida svjedočanstvo je ostavio i Hitlerov specijalni izaslanik za Balkan Herman Nojbaher, koji je u svojim memoarima zapisao da je u NDH, prema izvještajima koji su došli do njega, ubijeno oko 750.000 Srba.^[107]

Hrvatska država stvorena je na Trećem zasjedanju ZAVNOH–a 1944. u Topuskom, a potom je ušla u jugoslovensku federaciju. Međutim, to nije bio istinski federalizam jer je sva vlast bila u Beogradu, a u toj novoj državi je ”prigušivano nacionalno očitovanje, naročito nesrpskih naroda”. Dakle, ugnjetavanje Hrvata nastavljeno je i u socijalističkoj Jugoslaviji a ”da bi se Hrvate što više sputalo i onemogućilo, s nepravom i tendenciozno im je nametnut teret krivnje za ustaške ratne zločine. Broj ustaških žrtava bio je toliko preuveličavan pa se činilo kao da je samo u Jasenovcu pobijeno više Srba nego što je bilo ljudskih žrtava tijekom rata na cijelom jugoslavenskom prostoru. Iako su Hrvati najmasovnije sudjelovali i u antifašističkoj oružanoj borbi (1941–1945), pa prema tome i u borbi protiv ustaša, preko te činjenice se namjerno prelazilo”.^[108]

Nezadovoljstvo hrvatskog naroda dovelo je 1971. do izvjesnih zahtjeva koje je u početku podržao i Tito, ali je kasnije pod pritiskom ”protuhrvatskih (hegemonističko-centralističkih i velikosrpskih) snaga” prinudio hrvatsko rukovodstvo da podnese ostavku.^[109]

Svi autori udžbenika koji se bave savremenom istorijom, bez izuzetka, glavnog i jedinog krivca za izazivanje Jugoslovenske krize i rata vide u ”velikosrpskoj politici”. Ivo Perić smatra da Srbija nije bila zadovoljna ukidanjem autonomije Kosova i Vojvodine, pa je htjela da ojača centralizam i ostvari svoje ”hegemonističke” ciljeve. ”Svakome je postalo jasno da takva ekspanzionistička srbijanska politika ima za cilj: ili da cijela Jugoslavija bude proširena Srbija (pod jugoslavenskim imenom) ili da se stvori Velika Srbija”. Hrvatski narod u jugoslovenskoj državi bio je ”stalno izložen velikosrpskim težnjama da ga rastoče i unište”.^[110]

”U svom porobljivačkom ekspanzionizmu velikosrbi su se zanosili i suludom politikom genocida, tj. da u tim krajevima koje bi htjeli prisvojiti stvore čiste etničke prostore (a to je značilo da protjeraju ili pobiju Hrvate, Muslimane i ostale nesrpske narodne skupine s tih prostora, te da na njima ostave i nasele samo Srbe)”. Ivo Perić zaključuje da su Srbi učinili ”mnogo i premnogo zla u Hrvatskoj”, jer su ”nastojali ubiti što više ljudi i razoriti što više materijalnih dobara. Rušili su bacačima, topovima, bombama i raketama iz vojnih zrakoplova crkve, spomenike kulture, bolnice, škole, tvornice, stambene i upravne zgrade. Napadali su i kola prve zdravstvene pomoći, iako su ta kola redovito označena crvenim križom. Za te necivilizirane napadače nisu vrijedili nikakvi međunarodni zaštitni znakovi, ni bilo kakvi obziri. Klali su, strijeljali, vješali, masakrirali, pljačkali, palili, odvodili u brojne sabirne logore ne samo u Glini, Kninu i drugdje, već i na područje Srbije”.^[111]

Na 147. stranici udžbenika prikazana je fotografija Hansa Ditriha Genšera, uz koju piše: ”Veliki prijatelj samostalne i suverene hrvatske države”.

Bitno je napomenuti da je svaki udžbenik istorije u Hrvatskoj morao proći odgovarajuću proceduru u nadležnom ministarstvu, odnosno da je njegovu upotrebu odobravala hrvatska vlada. Udžbenik Ive Perića nije u tom pogledu imao nikakvih problema i premda krajnje militantan i ispunjen nizom neistina i stereotipa, bio je u upotrebi osam godina (1992/1993–1999/2000). Godine 1996. promijenjena je izdavačka kuća, a u odnosu na prethodna izdanja (1992–1995) u novim izdanjima lekcije o ratu su dopunjene. Tako je u posljednjem izdanju Perićevog udžbenika rečeno da su Hrvati namjeravali da mirnim putem stave pod kontrolu ”okupirana područja”, ali da su Srbi stalno kršili primirja i dogovore, pa je Hrvatska bila primorana da povede oružane akcije. Prikazana je fotografija dječaka bez noge, ispod koje piše: ”U napadima velikosrpskih agresora ubijena su ili ranjena mnoga djeca. Ovaj trogodišnji dječak iz Bihaća ostao je invalid nakon napada neprijatelja na njegov grad”. Na kraju udžbenika, pod naslovom Zemlja bogate budućnosti Ivo Perić piše da Hrvatska ”ima radne i sposobne ljude, čiju brojnost uvećavaju i hrvatski povratnici iz iseljeništva. Hrvatska je i vrlo lijepa zemlja. Njezine prirodne ljepote uvrštavaju je u najljepše zemlje svijeta. Na osnovi svega toga može se ustvrditi: da je Hrvatska zemlja bogate i sretne budućnosti”.^[112]

U udžbeniku nema ni pomena o protjerivanju preko 200.000 Srba iz Republike Srpske Krajine 1995. godine, kao ni o zločinima koji su tokom rata počinjeni nad njima.

Godine 2000. u Hrvatskoj su objavljena tri nova udžbenika istorije za osmi razred osnovne škole. Udžbenik čiji je autor Vesna Đurić veoma je sličan Perićevom udžbeniku. Ipak, za razliku od Ive Perića koji uopšte ne pominje ko je organizovao atentat na kralja Aleksandra 1934, Vesna Đurić piše da su to uradili ustaše i VMRO.^[113] Ona pominje Jasenovac i Staru Gradišku gdje su stradali ”deseci i deseci tisuća ljudi”,^[114] a na ”križnom putu” i u Blajburgu ”život je izgubilo nekoliko desetaka tisuća Hrvata”.^[115] Kao i Ivo Perić, tako i Vesna Đurić ustaške zločine nad Srbima u NDH jedva da pominje, prećutkuje da su Srbi bili nosioci antifašističke borbe i preuveličava stradanje Hrvata. Kakav stav ima prema ustašama i četnicima možda najbolje ilustruju tekstovi ispod fotografija Ante Pavelića i Dragoljuba Mihailovića. Ispod Pavelićeve fotografije piše: ”Ante Pavelić (1889–1959), pravnik, vođa Hrvatske stranke prava i osnivač ustaškog pokreta”, a ispod Mihailovićeve piše ”Draža Mihailović (1893–1946), četnički vojvoda, suradnik Nijemaca i Talijana. Pod njegovim zapovjedništvom učinjeni su brojni zločini nad civilnim stanovništvom. Uhićen je 1946. godine i kao ratni zločinac osuđen na smrtnu kaznu strijeljanjem”.^[116]

Ništa novo nije rečeno ni u udžbeniku čiji su autori Maja Brkljačić, Tihomir Ponoš i Dario Špelić,^[117] a stereotipa nije lišen ni udžbenik koji je napisala Snježana Koren.^[118] Ipak, za razliku od autora svih prethodnih udžbenika za osmi razred osnovne škole, Snježana Koren se usudila da napiše da je ustaški režim ”provodio i progone na nacionalnoj osnovi, koji su prvenstveno bili usmjereni protiv Srba”. Ona kaže da je bilo formirano nekoliko koncentracionih logora ”u kojima je život izgubilo više desetaka tisuća ljudi raznih nacionalnosti (točan broj nije poznat), a najzloglasniji je bio onaj u Jasenovcu. U logorima su ljudi bili izloženi prisilnom radu, mučenjima i masovnim pogubljenjima. Većina hrvatskog naroda osuđivala je zločine nad svojim sugrađanima”.^[119] Snježana Koren piše da je partizanskih odreda u početku bilo više ”u krajevima sa srpskim stanovništvom, koje je stradalo od ustaških progona”.^[120]

Ipak, i pored izvjesnog napretka ka objektivnom predstavljanju prošlosti, između Snježane Koren i autora ostalih udžbenika za osmi razred osnovne škole nema suštinske razlike. Iako nije ni izbliza militantna kao autori ostalih udžbenika i ona je opterećena brojnim stereotipima, što je vidljivo i iz nastavnih jedinica koje se bave posljednjom decenijom XX vijeka. Političku krizu u Jugoslaviji je ”prouzročila Srbija”, a ubrzo se pokazalo ”da je pravi cilj Miloševićeve politike zapravo osvajanje BiH. Od travnja 1992, srpske snage započele su još krvaviji rat u Bosni i Hercegovini, koji je ubrzo prerastao u tragičan međusobni sukob tri tamošnja naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba”.^[121] Udžbenik Snježane Koren objavljen je više puta i u narednim godinama.

Sve neistine koje je izrekao u udžbeniku za osmi razred osnovne škole Ivo Perić je ponovio i u svom udžbeniku za četvrti razred gimnazije, s tim da je njegov govor mržnje ovdje još prisutniji, odnosno prilagođeniji uzrastu završnog razreda gimnazije. On piše da je u Kraljevini Jugoslaviji srpska policija Hrvate ”do besvijesti zlostavljala time što ih gazi, udara batinama, veže ih na stijenje, bode ih iglama i čavlima, kida im nokte, pali im svijeće pod golim tijelom, te ih muči glađu i žeđu”.^[122] Takođe, srpski žandari tukli su i hrvatsku djecu i pucali na vjernike psujući im ”katoličkog Boga”.^[123] Srpska pravoslavna crkva bila je protiv konkordata jer je htjela da Rimokatolička crkva ”djeluje u otežanim, pravno nereguliranim uvjetima, kako bi i učinci njezina djelovanja bili manje djelotvorni. U protivljenju srpske pravoslavne crkve bila je i njezina želja da joj se ostavi što više prostora za prevođenje katolika na pravoslavlje, a osim toga i njezina mržnja prema katolicima”.^[124]

Kako bi ”velikosrbi” imali izgovor za ”agresiju” prikazali su u januara 1991. film Šta je istina o naoružavanju HDZ-a u Hrvatskoj koji su pripremili sineasti JNA ”služeći se pretežno falsifikatima”. Srbi su u Borovu Selu 1. i 2. maja 1991. hrvatske policajce ”zvjerski izmasakrirali: najprije su ih mučili, izboli im oči, a zatim zaklali. Ta zvjerstva srpskih terorista pokazala su njihovo krajnje neljudstvo i njihovu bezgraničnu patološku mržnju prema Hrvatima”.^[125] U udžbeniku je pohvaljena ”velika moralna i politička podrška” koju su prema Hrvatskoj iskazali Helmut Kol, Hans Ditrih Genšer i papa Jovan Pavle II.^[126] Perićev udžbenik za četvrti razred gimnazije bio je u upotrebi šest godina (1993/1994–1998/1999), s tim da je 1997. promijenjen izdavač. Kao i u novim izdanjima udžbenika za osmi razred osnovne škole, tako su i u poratnim izdanjima udžbenika za četvrti razred gimnazije nastavne jedinice o ratu (1991–1995) dopunjene, između ostalog i licemjernom konstatacijom da su Srbi tokom hrvatske ofanzive na Srpsku Krajinu sami otišli sa tog područja ”iako im je od samog početka ‘Oluje’ više puta upućivana poruka Predsjednika Republike Hrvatske preko radija i televizije da ne napuštaju svoje domove, da im se jamče sva građanska i ljudska prava, te da će svi koji odlože oružje biti amnestirani osim onih koji su počinili ratne zločine”.^[127]

Godine 1999. objavljen je udžbenik za četvrti razred gimnazije čiji su autori Suzana Leček, Magdalena Najbar-Agičić, Damir Agičić i Tvrtko Jakovina. U odnosu na prethodne udžbenike koji se bave savremenom istorijom, grupa autora ne donosi gotovo ništa novo. Zločine nad Srbima pokušavaju da opravdaju time što su ustaše ”na povijesno iskustvo nasilja velikosrpskog režima Kraljevine Jugoslavije, te četničkog otpora nakon osnivanja NDH, odgovarali jednakim sredstvima: terorom nad cijelim narodom”. Ovo je prvi udžbenik u kojem je naveden približan broj ljudi ubijenih u Jasenovcu – ”oko 50.000”.^[128] Ne treba posebno naglašavati da svi autori hrvatskih udžbenika koji se bave savremenom istorijom smatraju da značajan procenat ubijenih u Jasenovcu otpada na Hrvate.

Da pisci hrvatskih udžbenika istorije nisu dobro informisani ne samo kad je u pitanju prošlost, već kad je u pitanju i sadašnjost, potvrđuju i autori ovog udžbenika zapažanjem da u Hrvatskoj postoji nezadovoljstvo radom Haškog tribunala za ratne zločine zbog toga što su optuženi ”uglavnom Hrvati”.^[129] Ipak, i ovdje se nameće pitanje: da li je zaista riječ o neobavještenosti ili o namjernom iznošenju netačnih podataka?

Sve loše karakteristike prethodno pominjanih udžbenika podijelio je i udžbenik koji su napisali Hrvoje Matković i Franko Mirošević. Ni ovdje nema naročitih novosti, osim što su otišli najdalje u procjeni broja ljudi ubijenih u Jasenovcu – ”oko 80.000”.^[130] Matković i Mirošević pišu da su partizanske jedinice naročito bile brojne u krajevima sa srpskim stanovništvom, jer se značajan dio srpskog stanovništva nije mirio ”s uspostavljanjem hrvatske države i nije ju prihvatio, bez obzira na ustaštvo”. Oni smatraju da su ustaški progoni samo pojačali srpsko neprijateljstvo prema NDH ”što je ubrzalo okupljanje pobunjenika”.^[131]

Bitno je istaći da su svi udžbenici istorije koji su poslije 1991. objavljeni u Zagrebu bili u upotrebi i u hrvatskim školama u Bosni i Hercegovini do 2001. godine, kad su u Mostaru, po uzoru na zagrebačke, štampani domaći udžbenici.^[132] Osim mostarskih povijesničara u pisanju ovih udžbenika učestvovali su i autori udžbenika koji su objavljeni u Zagrebu, a kako to obično biva sa hercegovačkim Hrvatima, mostarski udžbenici još su radikalniji od zagrebačkih.

Ako bismo na kraju ovog pokušaja da se ukaže na neistine, mitove, stereotipe i predrasude kojima obiluju hrvatski udžbenici istorije (uz jedan ili dva izuzetka) u nekoliko rečenica sumirali ono što su njihovi autori napisali, onda bi ta priča izgledala ovako: Hrvati su jedan od najstarijih evropskih naroda, vjerovatno iranskog porijekla, koji je u VII vijeku naselio prostrano područje od Jadranskog mora (sa ostrvima) na jugu do Drave i Dunava na sjeveru, i od slovenačkih pokrajina na zapadu do Drine i Drima na istoku. Na toj teritoriji Hrvati su formirali nekoliko država, da bi se kasnije samostalno razvijale dvije države: Hrvatska i Bosna. Ova prva stupila je posebnim ugovorom 1102. godine u zajednicu sa Ugarskom, a kontinuitet njene državnosti nije prekidan ni poslije 1526. godine. Hrvati pripadaju zapadnoevropskoj rimokatoličkoj civilizaciji čija je granica rijeka Drina, s tim da je u Bosni bilo i pripadnika dualističke jeresi. Na hrvatskom etničkom prostoru nije bilo pripadnika pravoslavne vjeroispovijesti sve dok zajedno s Turcima nisu došli i Vlasi, potomci starobalkanskog stanovništva. Oni su zajedno s Turcima ubijali, pljačkali i robili hrvatski narod i uništavali tekovine hrvatske rimokatoličke kulture. Pod uticajem Srpske pravoslavne crkve i moderne srpske države Vlasi su u XIX vijeku pretvoreni u Srbe, imajući u Hrvatskoj ulogu pete kolone velikosrpskih interesa. Njihovoj destruktivnoj politici suprostavljali su se hrvatski pravaši na čelu s Antom Starčevićem. Osim od Vlaha, Srbi na teritoriji zapadno od Drine vode porijeklo i od Hrvata koji su tokom turske vladavine prelazili na pravoslavlje. Hiljadugodišnji kontinuitet hrvatske državnosti prekinuli su Srbi 1918, čime je počeo najteži period u istoriji hrvatskog naroda. Velikosrpska hegemonistička politika ugnjetavala je Hrvate nacionalno, politički, kulturno i ekonomski, kao niko ranije. Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske 1941. ispunjena je želja hrvatskog naroda, a pojedinačni progoni srpskog stanovništva u NDH bili su samo reakcija na dotadašnju velikosrpsku politiku, kao i na pojavu pobunjenika koji se nisu mogli pomiriti s uspostavljanjem hrvatske države. Hrvati su najmasovnije učestvovali u antifašističkoj borbi, a bili su izloženi četničkim zločinima i genocidu. Izrabljivanje Hrvatske nastavljeno je i u socijalističkoj Jugoslaviji, jer je sva vlast i dalje bila u Beogradu, pa je i ova država kao i monarhija prije nje, bila tamnica hrvatskog naroda. Sve što Srbi nisu uspjeli postići u dotadašnjoj istoriji pokušali su agresijom na Republiku Hrvatsku 1991. godine. Njihov cilj i ovaj put bio je stvaranje Velike Srbije, očišćene od Hrvata i drugih nesrpskih naroda. Ipak, Hrvati su još jednom pobijedili, oduprijevši se srpskoj agresiji i genocidu.

Na osnovu svega izloženog nameće se zaključak da pravaške ideje iz druge polovine XIX vijeka, koje su bile jedna od ideoloških osnova za genocid nad Srbima (1941–1945), i danas prožimaju hrvatsko društvo u cjelini, pa time i hrvatsku istoriografiju. Autori hrvatskih udžbenika istorije (uz rijetke izuzetke) predstavili su istoriju Hrvata na način koji ni izdaleka ne odgovara realnom istorijskom razvoju. Osim što kod novih generacija Hrvata formiraju svijest o slavi i veličini hrvatskog naroda i hrvatske države u prošlosti, autori hrvatskih udžbenika odgajaju kod njih i svijest o Srbima kao genocidnom narodu i najgorim hrvatskim neprijateljima. Takva indoktrinacija stvara opštu netrpeljivost prema Srbima, koja sa više ili manje intenziteta neprekidno traje od 1991. godine. Osim toga, stalnim pominjanjem Boke Kotorske, Hercegovine, Bosne i Srema kao hrvatskih zemalja, autori hrvatskih udžbenika istorije izražavaju otvorene pretenzije prema teritorijama susjednih naroda i država. Na taj način stvara se svijest da eventualni sukob oko npr. Srema ili Bosne, ne bi predstavljao čin agresije na nešto tuđe, nego legitimnu borbu za oslobođenje sopstvenog, čime se naraštaji Hrvata smišljeno pripremaju za buduće akcije hrvatske države.

Od istog autora: Fondovi i zbirke
Srpske pravoslavne crkve u hrvatskim arhivima i muzejima