Najmlađa

Kad su odveli muške pamtim kao sad, , ali se nijesam nekako uplašila. Vidim vode ih sve naše komšije, poznajem ih sve i nikako ne razumijem zašto majka plače i kuka. To mi je za svo vrijeme bilo najteže: kad vidim majku da plače, znam da je nešto rđavo i stašno.
Tako i kad su kroz dva dana došli nas da tjeraju. Svi kukaju i leleču, a ja samo strepim da se ne odvojim od majke. Taj strah je bio jači i od žeđi, i od gladi, i od beskrajnog puta uz Dinaru. Bože, kolika mi se Dinara tada činila! I sada kad se toga sjetim čini mi se da Dinara nebo tiče i da se niko nikad na njen vrh nije uspeo.
Sjećanje se prekida blizu jame Ravni dolac, u onoj pećini iz koje su nas izvodili i bacali u jamu. Ja sam se tu grčevito uhvatila majci za skut i više se ničega ne sjećam. Ni kako su nas doveli do jame, ni kako su nas pobacali — ništa.
Osvijestila sam se tek sjutradan, preksjutri dan, ja to ne znam ni koliko je prošlo vremena.
Mislim da sam prvo usnula kao da me majka pritrpala ponjavama, a meni studeno. Ja sam se u tome izgleda nešto počela koprljati i mrdati. Otrijeznio me glas sestre mi Ljube i snaje Stane:
— Vidi naše Mare… ona živa jadnica…
One su me nekako izbavile ispod mrtvih i izvukle u kraj. Razbijena glava rasječena noga, zgnječena i izubijana, mrtački žedna, studen osvojila, a jednako glasa ne puštam. Premrla i strah mi uzeo glas…
E, onda, dan po dan, malo po malo, navikneš se na sve. Ljuba i Stana brinule o meni. Sve kvase bošče i nekakve krpe od košulja, brišu sa njima rosu sa grede te mi kvase usta. Tako i sebi a meni se stalno čini da su krpe kvasnije tada, da one nijesu ni žedne kao ja.
U neko doba neko nađe i jednu šerpu. Izvadiše iz nečije torbe. Poslije sam doznala da su usput uhvatili i neko čobanče koje je imalo šerpu i bacili i njega u jamu. E onda tu šerpu postave ispod stijene gdje se voda sliva i kaplje a mi se sjatimo okolo i brojimo kapi i satima čekamo da se na dnu šerpe napuni gutljaj. Bože kakvo je to mučenje bilo. Jedna šerpa, kapi rijetke, a toliko žednih usta…
Ali, sve je bilo ljepota dok ne počeše crvi. Mile uz stijenu i padaju odozgo po nama. Padaju i u šerpu i gamižu kroz ono malo vode, ali ko to gleda — procijediš kroz zube, sav srećan što te zapao gutljaj…
A znaš kako je, niti to ko sad može opisati, niti u to vjerovati. I meni to sad sve liči i izgleda kao nekakav strašan i ružan san, nešto što se nekome drugome dogodilo, ili je to tako zato što bih htjela da sve zaboravim.
No, od sudbine se ne može pobjeći. Nit ko zna šta ga može snaći nit šta može izdržati. Samo ne daj bože pričekati, šta se može dočekati…“

*   *   *

Najmlađa od četrnaestoro velemučenika iz jame Ravni dolac, Mara Lalić, udata Jurić,  kako je i po božjoj i po ljudskoj pravdi, nadživjela je stariju sestru Ljubu i još se sa bremenom  stravičnih uspomena vije i rve u Banatskom Despotovcu, pokušavajući da zaboravi Dinaru i sve ono što je tamo doživjela prije bezmalo sedamdeset godina…

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska“ u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci