Nikola Milovančev: Srpski književnici Dalmacije postradali od titoista

O stradanjima četvorice književnika iz Dalmacije (Niko Bartulović, Đuro Vilović, Silvije Alfirević, Josip-Sibe Miličić)

Intervju sa akademikom Matijom Bećkovićem (NIN br. 2149) obradovao me je saznanjem da uprava Udruženja književnika Srbije radi na postavljanju spomen-ploče srpskim književnicima stradalim 1941-1945. a dosad prećutanim. S obzirom da je akademik Bećković pozvao na saradnju, iznijeću ovdje nekoliko činjenica i svjedočenja značajnih za dopunu i korekciju podataka o četvorici književnika iz Dalmacije.

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 17. avgusta. 2017. godine.

1) Niko Bartulović, rijetko uman i čestiti čovjek, veliki i iskreni jugoslovenski rodoljub (ideolog Orjune), ubijen je početkom 1945. godine a ne 1943. godine kao što to navode „Leksikon pisaca Jugoslavije“ (Novi Sad, 1972) i „Hrvatski biografski leksikon“ (Zagreb, 1983). Ta činjenica je vidljiva već i iz podatka, da je Bartulović učestvovao na kongresu u selu Ba od 25-28. januara 1944, kasnije se vratio u Split i bio zatvoren od strane Nijemaca. On se zalagao za borbu protiv okupatora i bio je pristalica sporazuma sa partizanskim pokretom, čemu je dao i konkretan doprinos. Na sporazumijevanje su Bartulovića silili narodni interesi i mudrost a ne osjećaji. Jer, samo nešto ranije – avgusta 1943. god. u Splitu je mučki ubijen poznati hirurg i ugledan građanin, istaknuti član Ravnogorskog pokreta dr Jakša Račić (i on je, kao i Bartulović i Sibe Miličić, bio rodom sa Hvara). Nacionalni komitet za Dalmaciju (na čijem čelu je bio Bartulović) je uoči oslobođenja Splita, 9. septembra 1943. prihvatio sporazum sa partizanima u kojem su dvije najvažnije tačke ona o zajedničkoj borbi protiv okupatora i da se pitanje uređenja nove države ostavi po strani. S obzirom da je komunističkim vođama (koji su vodili partizanski pokret) važniji bio drugi interes – preuzimanje vlasti – izigrali su sporazum i formirali organe „narodne vlasti“. Ipak, neka ostane zapisano da u vrijeme kratkotrajnog oslobođenja Splita nakon kapitulacije Italije septembra 1943. g. u Splitu nije bilo oružanih sukoba između četnika i partizana. I jedni i drugi su se sa oružjem i svojim oznakama slobodno kretali gradom, ne sukobljavajući se, čak su sklapani i dogovori o organizovanju zajedničke odbrane od njemačko-ustaških snaga. No, komunisti se nisu u potpunosti oduprli iskušenju i mogućnosti da se barem djelomično obračunaju sa političkim protivnicima, pa su uhapšeni i na smrt osuđeni prota Sergije Urukalo i Silvije Alfirević. Pokazavši veliko strpljenje, Bartulović je i nakon zahtjeva komunističkih ekstremista (22. IX 1943) da se u oslobođenom Splitu državni amblemi Kraljevine Jugoslavije zamijene crvenom zvijezdom, pokušavao u teškim razgovorima sa Ivom Lolom Ribarom da se postigne kakav-takav kompromis.

Iskusivši njemački zatvor, Niko Bartulović se krajem 1944. god. (nakon oslobođenja Dalmacije) skrivao od partizana, znajući da su likvidirani mnogi monarhisti i jugoslovenski nacionalisti. Prema nekim svjedočenjima izdao ga je čovjek u koga je imao povjerenje, nekadašnji kolega iz uredništva „Jadranske straže“. To lice je kasnije postalo član jedne akademije i čak predsjednik nacionalne institucije jednog bratskog naroda[1].

Početkom 1945. god. Niko Bartulović je bio zatvoren u Zadru. Po kazivanju osobe čiji se iskaz ovdje prvi put javno objavljuje (njeno ime iz objektivnih razloga ne mogu da navedem[2]), jednog dana je rečeno da Niku Bartulovića sprovode za Topusko. Niko je tu osobu zagrlio i poljubio, veselo rekavši: „Sada će se barem dokazati da sam nevin“. Po istom iskazu, za Topusko je odveden zajedno sa izvjesnim Felerom,

uglednim Zagrepčaninom, takođe jugoslovenskim nacionalistom (vjerovatno se radi o Vladimiru Feleru, sekretaru Ministarstva unutrašnjih poslova Kraljevine

Jugoslavije). Bartulović i Feler su izgleda ubijeni zajedno u jednoj šumi u blizini Topuskog i to na vrlo okrutan, zvjerski način. S obzirom na ugled Nike Bartulovića i mjesto smrti jasno je da je odluka o njegovoj likvidaciji donesena u najužem rukovodstvu KP Hrvatske i da nije mogla biti sprovedena bez znanja sekretara KPH Vladimira Bakarića, a možda ne i bez konsultovanja vrha KPJ.

2) Đuro Vilović, književnik iz Splita, takođe učesnik kongresa u selu Ba. Bila bi greška spomenuti ovog pisca na spisku stradalih 1941-1945. g. Naime, nakon suđenja u grupi vodećih članova ravnogorskog pokreta, Vilović je izdržao kaznu višegodišnje robije; umro je 1958. godine. Kada smo već kod ovog književnika, recimo i to da je on oktobra 1942, kao reakciju na genocid nad srpskim narodom, zajedno sa Silvijem Alfirevićem u Splitu pokrenuo list „Krik iz jama“, koji je izdavan polu-legalno, uz prećutnu toleranciju Italijana. Iz Splita je Vilović prešao u štab generala Mihailovića, tada je doživio i jedan težak udarac sudbine – smrt sina jedinca, koji je umro kao borac Jugoslovenske vojske u otadžbini.

3) Silvije Alfirević, direktor splitske gimnazije, rodom iz Trstenika na Pelješcu. Alfirević nije bio književnik u strogom smislu te riječi već više publicista i kulturni radnik – bio je prvi glavni urednik mjesečnika „Jadranska straža“, pisao je članke o kulturnom životu Splita itd. Od 1922-1934 bio je na čelu organizacije Jadranska straža. Nakon okupacije bio je osuđen na tri mjeseca zatvora zbog izdavanja letka u kojem se nije priznavalo priključenje Dalmacije Italiji. Kada je maja 1943. god. Mihailovićev opunomoćenik Mladen Žujović („potpukovnik Aćimović“) došao u Split, izvjestio je Dražu da su u Splitu Italijani „tolerirali srpsku pa čak i velikosrpsku politiku koja je u jednom inače jugoslovenskom čak i antihrvatskom gradu bila odvratna“; kao i najistaknutiji eksponenti „velikosrpstva“ su smatrani S. Alfirević i Đ. Vilović. Septembra 1943. god. partizanski „Ratni sud Komande Splitskog područja“ osudio je Alfirevića na smrt, zajedno sa protom Urukalom; u „Hrvatskom biografskom leksikonu“ (prvi tom) pogrešno stoji da je Alfirević poginuo krajem 1944. g. u borbi s partizanima. Po svjedočenju tadašnjeg sekretara Nacionalnog komiteta za Dalmaciju dr Nenada Grizogona, S. Alfirević i Sergije Urukalo su uhapšeni ne na inicijativu splitskih komunista, već po direktivi Vrhovnog štaba (u Splitu se tada nalazio Ivo Lola Ribar).

4) Josip-Sibe Miličić, pjesnik i pripovjedač, slikar, rodom iz Brusja na Hvaru. Sibe Miličić je studirao slavistiku i romanistiku u Beču, Firenci, Rimu i Parizu, doktorirao je u Beču 1913. god. i zatim se zaposlio kao gimnazijski nastavnik u Beogradu. Rat je proveo kao dobrovoljac, ordonans-oficir, prešavši svu Golgotu povlačenja; 1918-19. god. je studirao slikarstvo u privatnim ateljejima Rima i Pariza.

Pjesme Sibe Miličića već 1908. god. srećemo na stranicama „Letopisa matice srpske“; u „Srpskom književnom glasniku“ se javlja 1910. god, sarađuje i u „Savremeniku“ itd. Do I. svj. rata ima objavljene tri zbirke pjesama: „Pjesme“ (1907. god), „Deset pjesama o Don Huanu“ (1910. g.), „3“ (izdanje Matice srpske u Dubrovniku, 1914. god). Kada 1919. g. izlaže u Beogradu u krugu slikara iz Grupe umetnika, u sali Stanković sa njim izlažu Ljubo Babić, Vladimir Becić, Jovan Bijelić, Moša Pijade i drugi. Godine 1921. sudjeluje na zajedničkoj izložbi sa Jovanom Bijelićem i Petrom Dobrovićem. Miličić učestvuje i u humanitarnim akcijama: oktobra 1923. god. na literarnoj večeri za pomoć gladnima u Dalmaciji sa njim su Desanka Maksimović, Milica Kostić, Gustav Krklec i Dragiša Vasić. Na literarnoj večeri u Novinarskom klubu marta 1925. sa njim je Miloš Crnjanski… Istovremeno i dalje intezivno objavljuje: 1920. god. zbirku pjesama „Knjiga radosti“, 1922. g. „Knjiga večnosti“, 1925. g. prvu zbirku pripovjedaka „Borovi i masline“, koja dobija nagradu Srpske kraljevske akademije iz fonda Ljube Mihajlovića. Dve godine kasnije Srpska književna zadruga objavljuje mu knjigu pripovjedaka „Žena i čovek“.

Radeći u diplomatiji od 1920. god (u diplomatskoj službi Miličić ostaje do izbijanja rata), on i u 30-im godinama nalazi vremena za književni rad. Sarađuje u „Idejama“ Miloša Crnjanskog u kojim uz njega srećemo još dvojicu Srba katolika iz Dalmacije: književnog istoričara Vinka Vitezicu i docenta beogradskog Univerziteta Branimira Maleša (bavio se fiziologijom nervnog sistema, umro u Južnoj Americi). Svestran, Miličić se okušao i kao prevodilac: 1937. god. SKZ objavljuje njegov prevod Leopardija („Pesme i proza“, sa predgovorom Marka Cara). Još za života bibliografije Miličićevih radova su uglavnom nepotpune – najčešće se izostavlja njegova publikacija „Dalmatinska ostrva“, štampana u Nišu ratne 1915. god. Sada, pišući ovaj članak nailazim na podatak da su dvije zbirke pjesama J. Miličića objavljene u Dubrovniku, u izdanju knjižare Jovana Tošovića –– „Pesme“ i zbirka pjesama, štampana pod pseudonimom Josip Griješni.

Nakon II. svj. rata Sibe je prvo „zaboravljen“, prećutkivan a zatim i skoro stvarno zaboravljen (spomenimo častan izuzetak Svetlane Stipčević, koja je prije dvadesetak godina u obnovljenom „Glasniku SKZ“ objavila četiri pisma S. M. upućena ovoj instituciji). I zato nije čudno da sam kao student prije nešto više od deset godina bio iznenađen kada mi je jedan književnik i slikar (rodom sa Brača; ni njegovo ime ne mogu da spomenem, da mu ne bih ugrozio ličnu sigurnost), sjećajući se ratnih dana u Splitu i Dalmaciji, rekao da su „hrvatski komunisti ubili i našeg najvećeg pjesnika XX. vijeka Sibu Miličića“[3]. Ne ulazeći u (svakako pretjeranu) ocjenu književne vrijednosti ovog časnog čovjeka i velikog rodoljuba, mislim da ako se srpska književna kritika o nekog ogriješila u zadnjih 50 godina, onda je to na prvom mjestu Sibe Miličić.

Recimo na kraju nešto i o njegovoj smrti; tačno vrijeme i mjesto nisam mogao da utvrdim; po jednom svjedočenju „namamljen je na Vis i tamo likvidiran“[4].

P. S. U ovom tekstu sam spomenuo dr Jakšu Račića, člana senata Kraljevine Jugoslavije, čovjeka koji je kao predsjednik društva „Marjan“ zaslužan, da Splićani danas imaju svoj Marjan – ponos grada. Decembra 1990. god. kada sam osjetio da u žaru političke borbe (a pojedinci nažalost i u žaru destrukcije i nihilizma u koje su zapali) niko u Beogradu neće „uspjeti“ da se sjeti da se taj mjesec navršava 100-godišnjica rođenja Nike Bartulovića, predložio sam dr Stanku Koraću da održim jedno predavanje o Bartuloviću na tribini Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ u Zagrebu. Tom prilikom nisam mogao a da se ne sjetim i dr Jakše Račića, rekavši da „…nas ni dan danas ni jedna škola, ulica ili bista ne podsjeća na dr Jakšu Račića.

To je taj isti Račić – prijatelj velikog srpskog književnika Iva Ćipika, koji je – jedini od Ćipikovih prijatelja – imao pristup do književnikove samrtničke postelje u Kaštel Novom. Danas postoji Marjan ali nema uspomene na čovjeka koji ga je (uz Ćipikovu pomoć!) uredio. Drugo političko i nacionalno opredjeljenje bilo je odlučno da se ugasi život liječnika koji je izvršio hiljade operacija, spasavajući živote drugih ljudi. Zahvalni smo na svjedočanstvu Vladimiru Dedijeru što je u prvom (najmanje cenzuriranom), izdanju svog „Dnevnika“, opravdavajući likvidaciju „starog Račića“, „četničke perjanice“ pod datumom 30. avgust 1943. ostavio opis njenog izvršenja: „Kazna je izvršena u Račićevoj kući. Kad je ušao kroz vrata udaren je čekićem a zatim je dobio nož u srce!“

Ovaj članak prvobitno je objavljen, neznatno skraćen, pod naslovom „Krik iz jama“ – „NIN“, Beograd, LXIII/1992, br. 2158 od 8. maja 1992, str. 42.

[1] Godine 1945. se u Splitu govorilo da je N. Bartulovića izdao komunistima Jakša Ravlić, kasniji predsjednik „Matice Hrvatske“ – ovu usmenu izjavu mi je dala u svom stanu u Splitu januara 1989. književnica Smiljana Anđelinović, najmlađa od braće i sestara Anđelinović. U neoustaškoj atmosferi Splita 1992. godine nisam mogao da rizikujem njen život i objavim njeno ime. Smiljana Anđelinović umrla je u bolnici u Splitu decembra 1995. Dve godine prije smrti poslala mi je pismo sa svojom pjesmom „Na kraju puta“, koja potvrđuje da je svojim mladenačkim idealima ostala vjerna do kraja života. Ovu pjesmu sam objavio u „Sokolskom vestniku/vijesniku/vesniku“ god. XXX, br. 1, Beč, Vidovdan 1996.

[2] Kao što je prethodno navedeno, sada, 2017. g. mogu da objavim: radi se o izjavi Smiljane Anđelinović.

[3] Usmena izjava Milana Lentića dana u Zagrebu 1981. godine. Milan Lentić, Srbin katolik rodom sa Brača (za vrijeme 2. svj. rata prešao u pravoslavlje), bio je vatreni srpski rodoljub i 1943-1944. borac u redovima Dinarske divizije vojvode Momčila Đujića. Rođen je u Trstu, 6. januara 1920 a umro je u Zagrebu 1. oktobra 1996. Do kraja života ostao je nepokolebljivi borac za obnovu srpske države u obliku monarhije sa dinastijom Karađorđevića na čelu. Njegov književni rad obradio je dr Stanko Korać u „Pregledu književnog rada Srba u Hrvatskoj“, Zagreb 1987, str. 317-318.

[4] Izjava Smiljane Anđelinović autoru članka.

Autor: Nikola Milovančev

Izvor: Stanje stvari

Vezane vijesti:

Zločin bez kazne: Komunisti 1944. u Pančevu streljali 72 …

Zavjera hrvatskih komunista protiv Srba u Lici | Jadovno 1941.

Kako su komunisti 1944. godine u Novom Sadu pobili Srbe …

Streljanja nedužnih | Jadovno 1941.