Nikola Kobac: Krvava i pusta je ovo zemlja

Mrtvo selo. Asfaltni put se pružio između popaljenih kuća i zaraslih dvorišta, vijuga i žuri u pravcu Zagreba. Kao da hoće nekud, ili od nekoga pobjeći. Ogoljele kupine popadale, ispreplele se, crninom omotane ne dozvoljavaju koraku da se zaustavi u napuštenoj avliji.

Sve izgleda sablasno. Svuda tragovi paljevine.

Zidovi kuća što odolješe vremenu i eksplozivu, vojsci i novoj državi „ukrašeni“ jedinstvenim velikim slovom „U“.  Tamo gdje su nekada bili prozori izrasla agacija (bagrem) dodirujući svojim vrhom srušenu betonsku ploču.

Na vratima osakaćene ljepotice stražare koprive i bujad.

Pomoćni objekti do juče bogatog dvorišta se jedva prepoznaju. Iznakazila ih ili uljepšala pavetina koja se po brvnima čas sa vanjske, čas sa untrašnje strane penje, puzi i nevidljivo gmiže.

Kordun izašao na Kupu i nekoga čeka. Mirno, dostojanstveno, hrabro… Tužan je i pust Kordun danas.

U prikrajku ukletog prostora, metar od zemlje strši ostatak podebela orahovog stabla. Nabubrilo korijenje ga okružuje, zatim se vraća u zemlju gdje nestaje pred tužnim pogledom domaćina, koji eto, nakon 20 godina navrati u kolijevku svoga rađanja i stradanja.

Decembar je mjesec, godina 2015. Kordun izašao na Kupu i nekoga čeka.

Mirno, dostojanstveno, hrabro… Tužan je i pust Kordun danas.

—————————-

21. decembar 1941. godine. Selo Trepča.

Iz pravca lasinjskoga Dugog Sela čuju se pucnji. Sa Kobačkog brda javljaju da u Stipanu gore kuće. Cvjetinovac je u plamenu. Plamena zmija se širi i dalje prema Šljivovcu, u pravcu šume Abez i Vrginmosta.

Izbezumljeni narod, uvjeren u svoju nevinost luta od štale do kuće, od plota do plota…

Pred dva dana su ispratili Svetog Nikolu, slavu koju je većina kuća skromno i redovno slavila, a danas ne znaju kud bi sa sobom. Sašaptavaju se i nikud ne kreću.

Kažu: Šta bude nek bude, nijesmo krivi i ostajemo kod kuća. Do uobičajenog ručka fale još dva sata. Istina, o tome niko i ne misli. Apetit je ugušila briga i strah, koliko za život toliko i za ovu skupljenu i stvorenu sirotinju, za svoje bajte, svoje trapove, svoje tavane.

Dječica izviruju kroz prozorčiće drvenih kuća, a stariji jedni na druge. Čekaju da se pojave ustaše. Vojska Nezavisne Države Hrvatske, poglavnika Ante Pavelića. Hrabriji se između sebe sašaptavaju svaljujući krivicu na Nikolu i Milana Vidovića, iz susjednog sela koji su 23. jula razoružali ustašku patrolu a zatim po kratkom postupku likvidirali jednog od dvojice zarobljenih ustaša.

Tišinu umovanja i dvoumljenja naroda prekida rafal puškomitraljeza. Ubojite „pčele“ stižu iz zaseoka Lukinići, sela Čremušnica u kojem se između stotinjak srpskih kuća smjestilo nekoliko hrvatskih familija i domaćinstava. Prošaraše metci krovove kuća koje Lukinići nadvisuju. Na dlanu su im pa su zgodne za vježbanje streljačkih vještina.

Bijaše to znak da je akcija krenula.

U selu Trepči je 1941. godine živjelo 186 duša. 22.decembra je u selu pobijeno 101, a van sela odvedeno još 9 lica i ubijeno u šumi Brezje i Jasenovac.

Ubrzo zatim se pojaviše crnokošuljaši predvođeni Poglavnikovom tjelesnom bojnom, pod komandom Ante Moškova, ojačana lokalnim ustašama. Izbacuju čeljad iz kuća, tjerajući sve što je disalo, što se je kretalo i na čovjeka ličilo, kupe i svrstavaju u kolonu.

U kući na broju 28, skrhan visokom temparaturom zbog upale pluća u krevetu ostaje mali Marko Kobac, dijete od svega 12 godina. Ne daju roditeljima da ga uzmu. Komšije, rođake, majke, djecu, sestre, braću, muževe, očeve ustaše povedoše uzbrdo, u pravcu Lasinje.

Ali ne daleko. Napuniše dvorište i zguraše narod u  prostor seoske prodavnice Vase Kopca.

Tiska se narod, odrvenio, onijemio. Ne čuje se dječiji plač, nema jauka, kao da su sva srca prestala da kucaju ili kucaju mrtvom tišinom. Pristižu nove komšije, pohvatane, sada već i po obližnjoj šumi Rečici i dolini potoka Šentuše.

Već je više od 100 duša na jednom mjestu.

Opustošena prodavnica je premalena za sve, ali svi staju. Nemilosrdni „stvaraoci Hrvatske države“ tiskaju jedne na druge, a do ulaznih vrata razapinju mitraljez upozoravajući narod: Ukoliko neko pokuša bježati sve ćemo vas pobiti.

Do okamenjenih „zatvorenika“ dopire smjeh i pjesma već podobro pripitih ustaša. Bez sna i ideja, sa mitraljezom bez posluge, narod dočekuje jutro.

Pijane ustaše zakrvavljenih očiju iznova formiraju kolonu srpskih nesretnika. Izdvajaju Macu Markovinu rođenu 1923. godine, trudnicu pred porođajem i odvode iza kuće. Rasporiše joj stomak, izvadiše dijete i ušiše živu mačku. Ostatak naroda povedoše prema ušću Trepče u rijeku Kupu, u već odabranu jarugu.

Mirni srpski narod zakorači svome kraju.

Planuše kuće u Trepči, redom od Lukinić mosta pa prema Kličkovićima.

Izgori mali Marko zajedno sa kućom na broju 28. Nesta dijete u plamenu mržnje tek stvorene bolesne države Hrvatske.

22. decembar 1941. Opet zaštekta puškomitraljez. Streljano je toga dana 101 stanovnik sela Trepče. Ljubica, Marko, Milka, Nenad, Anka, Dragica, Ilija, Kata, Mica, Petar, Ranko, Seka, Stana, Sofija, Anica, Teodor, Branko, Đuro, Evica, Jovan, Marija, Mićo, Milan, Mila, Pavao, Simo, Stevo…

Nisu birali ni po godinama, ni po polu.

Samo su imali jedno na umu: Zatrti srpsko selo, pobiti sve Srbe i učiniti sretnu NDH državu.

——————————-

Domaćinu se učini da opet „laju“ puškomitraljezi, pucaju puške, sjevaju noževi, da krv teče srpska i sapire tragove zločina odnoseći ih do Kupe.

Obuzet strahom pusti glas „iz sveg glasa“: Bježite narode, bježite – idu ustaše. Pobiće vas, bjeeeeežiite!

Pusto selo ne odgovori. Samo se jeka razbi na Kraguljca grmu i šuma povratno zajauka:

Ovdje nema nikoga. Ono što nije pobijeno 1941. godine otjerano je 1995. Bježi čovječe, bježi. Svjedoči!

Krvava i pusta je ovo zemlja.

Napomena autora:

U selu Trepči je 1941. godine živjelo 186 duša.

22.decembra je u selu pobijeno 101, a van sela odvedeno još 9 lica i ubijeno u šumi Brezje i Jasenovac.

Ovaj prilog, da se ne zaboravi, 74 godine kasnije posvećujem svome mrtvom selu.