Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

Nikola Kobac: 4. avgust 1995.

Datum objave: ponedeljak, 4 avgusta, 2014
Objavljeno u Kordun
Veličina slova: A- A+

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/stratista/ostala_stratista/Nikola-Kobac.jpg

Tada nisam ni slutio da je toga dana počelo umiranje cijelog jednog naroda. To umiranje traje već 19 godina.

Topusko, stan na “golom otoku”. Svanjiva, jutro je – tek nekoliko minuta poslije pet sati. Iza neprospavane noći, utonuh u dubok san ne znajući da je to posljednji san u prelijepom stanu, u malom gradiću gdje smo svi sve poznavali.

Razbudi me zvonjava telefona i neočekivani poziv vraća u stvarnost.

S druge strane je Neven kod koga sinoć ostasmo na večeri do kasno. Ili toliko dugo da stigoh pogledati emisiju Hrvatske televizije “Slikom na sliku”. I da između redova pročitam da se priprema posljednji obračun sa posljednjim živim, ne zaklanim Srbima rođenim u Hrvatskoj, odraslim u Hrvatskoj…

Drhtavim glasom ispunjenim strahom reći će mi: “Čuješ li ti ovu grmljavinu?”

Još uvijek polusnen izlazim na balkon koji gleda na jezero i slušam grmljavinu topova. Razaznajem da se “tuče” Glina i Vojnić.

Pokušavam ga smiriti pa mu kažem: “Nevene, obuci uniformu i ja ću doći po tebe. Prije toga moram da probudim svoje goste iz Banja Luke i kažem im da napuste Topusko.

Počelo nevaljalo vrijeme.

Neka se djeca i Jadranka spreme za Banja Luku i neka brzo odlaze.” Okrenem telefon hotela “Toplice” i zamolim recepcionarku da probudi goste te da im kaže da brzo dolaze kod mene. Djevojka se uspaničila i jedva joj objasnih šta treba da uradi. Za to vrijeme pakujem najosnovnije stvari u dva vojnička ranca vodeći računa o svakoj sitnici koja pod otvorenim nebom može koristiti.

Sa završetkom spremanja na vratima stana se pojavljuje Niko. Vidjevši mene i moju spakovanu opremu, reći će: “Ostajem sa tobom, ne idem u Srbac”. Odgovaram mu: “Niko, imaš svoju državu i svoj rat. Idi tamo. Povezi Nevenovu familiju i tako ćeš učiniti najbolje djelo. Sada idemo po njih, kod njega kući”.

Već je blizu šest sati.

Na brzinu spremljene “cure” ulaze u Nikin auto i odlaze u nepoznato.

Ispraćamo ih.

Pored Nevena i mene tu su baba i djed Mirko. Vidim im suze u očima ali i razumjevanje za potrebu da odu. I sam krećem za njima i odlazim na svoje radno mjesto. U upravnu zgradu “Petrovca” čiji sam i ratni direktor.

Topovske kanonade su sve bliže i bliže.

Na redu je Vrginmost. Već javljaju da su ubili ženu koja je stajala na autobusnoj stanici misleći da čeka autobus za negdje a jadnica nije znala da je čekala svoju smrt. Otvaram prozore velike kancelarije da bi sačuvao stakla od detonacija, očekujući svaki čas da ubitačni “darovi” padnu i na moju firmu.

Tek što sam prišao prvome, zagrmi i jak prasak me baci na pod.

Polagano ustajem provirujući iza parapeta prozora misleći da po neprijatelju dejstvuje baterija srpskih topova 132 mm koja je po meni trebala biti u rejonu sela Blatuša.

Kad ono pogođena kuća Mraovića nekih 100 m od moje kancelarije. Tek što se dim i prašina raziđoše počeše padati nove granate tražeći ulaz u zgradu.

Spuštam se na brzinu u prizemlje i tu nađoh sklonište pod stepeništem. Zamnom uđe i Nikola Polimac…

Hrabreći sebe i njega kažem mu: “Eto, pored onakve fotelje i kancelarije ko bi rekao da ću ikada ovdje sjediti? Na ovom limenom amperu, sa metlama.”

Strah me obuze. I ko god da kaže da se ne boji – laže.

Žedan sam i samo bi vodu pio. U neograničenim količinama. Nikola ustaje i na metar od “skloništa” pod pipu tura plastičnu bocu da me “počasti”.

Tek što je odvrnuo vodu, jaka detonacija ga vrati prema stepeništu. Granata je pala na ploču septičke jame s druge strane zida, prema Čemernici…

Negdje prije sedam sati, smognem snage i hrabrosti da istrčim iz zgrade i da krenem po Nevena u Topusko. Dolazim u dvorište iz kog sam se sklonio od granata.

Neven u uniformi izgubljen luta po dvorištu. Gore, dolje…

Vidim nešto nije u redu i pitam ga: “Što ti je sada”?

Odgovara: “Umro mi je otac”.

Zaboga Nevene kada?

“Ma čim su djeca i Jadranka otišle, ispeo se na sprat, naslonio se na kauč i umro…”

Tada nisam znao da je toga dana počelo umiranje cijelog jednog naroda. Plemenita naroda…

I eto to umiranje traje već 19 godina.

Čika Mirko je u 19 sekundi prekratio sve svoje boli i muke svoje.

A mi?

Mi još umiremo i nestajemo.

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top