Nigdje takvih drugova kao u zavičaju

Meni su neshvatljivi ljudi koji su zaboravili na svoj zavičaj i prepustili se životu u Srbiji gdje je sve drugačije, i mentalitet i narod… Kamo god da sam odlazio i prolazio, nigdje nisam mogao naći prijatelje kao ove koje sam ostavio u Kninu, kaže Želimir Simić
Petnaest godina nakon napuštanja zavičaja, odluka o povratku nije nimalo laka. Decenija i po mnogo je za ljudski život i normalno je da za to vrijeme čovjek ostavi trag u novoj sredini. Djeci je teško napustiti mjesto svog rođenja i otići u rodni kraj roditelja. Ali i 15 godina poslije bilježe se smjele povratničke priče, kao što je ona male i složne porodice Simić iz Orlića, koja se u kninski kraj vratila novembra prošle godine.
Tridesetjednogodišnji Želimir Simić s dvadesettrogodišnjom suprugom Milanom i dvogodišnjom kćerkom Minjom pokušava stvoriti novi dom u svom starom zavičaju. Želimirova supruga, rodom iz Topuskog, odlično je prihvatila novu sredinu.

Sve za ljubav

– Kako kažu, sve za ljubav! Mada priznajem, kada smo se upoznali nisam htjela ni čuti za povratak, jer ja sam bukvalno odrasla u Srbiji. Međutim, situacija je tamo bila sve neizvjesnija, sve se manje zarađivalo. Na kraju je jedino Želimir radio. Kada se Minja rodila, novembra 2008. godine, bili smo podstanari, bez novca u džepu i s gomilom dugova, pa sam rekla hajde da vidimo kako izgleda taj famozni Orlić. Jedini moj uslov bio je da prije konačnog povratka sama odlučim. Nisam se htjela vraćati na slijepo – sa zadovoljnim osmijehom na licu priča Milana Simić.
– Kada smo se vraćali, malo tko nas je u Srbiji razumio i podržavao. Danas kada navratimo do njih, u vremenu koje je sve teže za izbjegličku populaciju, kažu nam da smo jedini koji su u prošloj godini nešto pametno napravili za sebe – dodaje Milana.
Želimir jednostavno kaže da se vratio zato što mu nikada kninski kraj nije izišao iz srca.
– Na moju veliku radost, Milana je prihvatila život ovdje. Nikada nisam mogao ovaj kraj zaboraviti i nikada se nisam mogao pomiriti da neću ovdje živjeti. Uvijek sam težio za ovim ovdje i pričao o svom kraju. I kada sam u Srbiji radio za dnevnicu na polju, zamišljao sam svoj dom. Nikada se nisam pronašao u Srbiji niti sam tamo mogao zamisliti svoju perspektivu. Ništa mi ne nedostaje u odnosu na tamošnji život, možda jedino pljeskavice i pivo „Jelen“. Zadovoljan sam i osjećam se kao da nikada nisam odlazio odavde – kaže Želimir.

– Ovdje ima mnogo mladih porodica, mnogo djece, samo prošle godine u Orliću se rodilo devet beba. Iako je rođena u Srbiji, našoj Minji zavičaj će biti Orlić, gdje već sada ima svoje društvo – ističe Milana dok Minja na svom konjiću, kao rođena manekenka, pozira pred objektivom našeg fotoreportera.

Komplicirana procedura

– Nemamo nikoga da barem na sat vremena pričuva Minju. Kamo god da idemo, vučemo dijete sa sobom. Nervozna je i plače dok čekamo u redu za dokumente. Problem je još veći što nemamo ni auto. Sve moraš sam i sve se naučiš sam – priča mama Milana o organiziranju svakodnevnih obaveza s malom Minjom.
– Nismo se htjeli vratiti dok nismo obezbijedili uslove za normalan život, pošto imamo malo dijete. Živimo od onoga što smo donijeli iz Srbije, mada zaradim i ovdje. Tko želi raditi, može i zaraditi. Sve ide nekim svojim tokom. Znam dosta toga da radim i nije me sramota raditi kod komšije za dnevnicu. Ne biram posao – ističe Želimir.
Simići su odlučili da za početak žive u kući rođakinje, koja im je ustupila svoju imovinu na korištenje. Kuća Želimirovih roditelja je devastirana, a obnova je teško ostvariva s obzirom na neriješene imovinsko-pravne odnose.
– Pokušali smo to srediti, ali to mnogo košta, ne isplati se. Tetka živi u Sloveniji i nju raduje da netko živi u njenoj kući. Mjesec dana, od jutra do mraka, sređivali smo prilaz, dvorište i samu kuću kako bi bila osposobljena za kakav-takav život – priča Želimir Simić, koji se nakon četiri mjeseca života u Orliću nada da je uspio ostvariti uslove za povratnički zeleni karton.
– Administrativna procedura se zakomplicirala jer smo u tuđoj kući. Nadam se da ćemo uspjeti, bar za prvu ruku, ostvariti redovna mjesečna primanja. Sada nemamo baš ništa – ističu Simići.
– Što se povratka tiče, nisam se pokajao. Ubijeđen sam da će Hrvatska uskoro ući u EU, ako slijedimo evropske standarde biće nam bolje. Ovdje imamo rasvjetu, ne plaćamo stanarinu, na proljeće ćemo imati dvije bašte, nećemo kupovati hranu, uzgajat ćemo svinje. Milanini baka i djed pošalju nam s Korduna jaja, pekmeza, sve su to sitnice koje nama puno znače. Koliko ćemo tek uštedjeti na vodi! U Srbiji smo svaki dan kupovali pet litara vode, a ovdje nam je izvor nadohvat ruke – iznosi povratničku računicu Želimir Simić.

Knin nekada

– Nije važno gdje živim, nego kako živim. Nitko ne živi u Beogradu od Kalemegdana niti u Kninu od tvrđave. Meni su neshvatljivi ljudi koji su zaboravili na svoj zavičaj i prepustili se životu u Srbiji gdje je sve drugačije, i mentalitet i narod… Zašto bih plaćao stan u Zemunu kada imam kuću u Kninu? – pita se Želimir.
Simići imaju i kompjuter za koji kažu da im je prozor u svijet. S veselom i zabavnom Minjom nikada im nije dosadno, a često im navrate i Želimirovi prijatelji iz djetinjstva.
– Kakav sam društveni život očekivao, takav sam i zatekao – nekolicinu prijatelja iz školskih dana. Uvijek sam razmišljao da su jedini moji pravi i iskreni prijatelji ovdje. Kamo god da sam odlazio i prolazio, nigdje nisam mogao naći prijatelje kao ove koje sam ostavio u Kninu kao petnaestogodišnjak. No, rijetko razmišljam o Kninu nekada, jer mi je u tim trenucima teško i krivo što su stvari tako ispale. Kada sam odlazio iz Knina, imao sam dovoljno godina da mi se duboko u sjećanje i osjećanje urežu slike iz djetinjstva, ali istovremeno sam bio i nezreo, pa nisam razumio i povezao neke stvari koje sada, s ove distance, shvaćam. Ali svijet ne mogu promijeniti – priča Želimir.
Simići su optimisti i vjeruju u život u Dalmaciji jer, kako kažu, sretni su ako mogu da radom zarade za svoju malu porodicu. Želimir i Milana nadaju se nekom poslu u Kninu, a mala Minja vrtiću.
Piše: Paulina Arbutina
(Foto: Jovica Drobnjak)

Izvor: SRPSKO NARODNO VIJEĆE