Ni ljepota ih nije spasila

Poslije pokolja koji se u školi u Čelebiću zbio na Ognjenu Mariju, ljeta gospodnjeg 1941, mještani su razvukli crijep da pokrivaju i obnavljaju spaljene kuće, a kiše su vremenom izbrisale krvave tragove sa zidova i podova. Krov je poslije Drugog svjetskog rata obnovljen, zidovi omalterisani i prekrečeni i sve učinjeno da se strašne uspomene izbrišu i sakriju.

Osnovci su tako decenijama preskakali prvu i najvažniju lekciju — da se zlo nikada ne smije zaboraviti, jer to je jedina garancija da se ono i ne ponovi. Nigdje nema nikakvog znaka, nijedne riječi zapisane na zidu, u učionicama, da se zna i pamti vo vjeki vjekova kako je bezum čovjekov jednom tu krvnički kaznio naivnost, smjernost i uvjerenje onih koji su mislili da čovjek ne može biti zvijer i dići ruku na nedužna i nejaka.
Generacije su se tako smjenjivale, uspomene blijedjele i tragične sudbine žrtava padale u zaborav.

Premalo je, recimo, onih koji znaju i još pamte priču o tragediji četiri mlade djevojke koje ni mladost, ni izuzetna ljepota nije sačuvala i spasila od ustaškog noža.
Kad su se tog krvavog dana uz Klanac razlegli posljednji plotuni i utišali krici nedužnih žrtava pred školom, kad su u rupama na Barjaku počinula plitko zatrpana tijela nesrećnika, na tavanu škole, u jednom mračnom uglu su ostale šćućurene tri mlade djevojke, izmrcvarene i prestravljene onim što su tog dana i minule noći preživjele.

Nikada se, vjerovatno, sa sigurnošću neće saznati kako su dospjele na tavan i izbjegle klanje i poniženja, kako je njihova ljepota izmakla oku krvnika; kako još u toku noći nijesu završile u drvari ili o granama drveća ispred škole. Danica — Dana Božova Šunjka, Mara Bojanova Erceg i Ruža — Ruška Radeva Radoja. Nijedna nije bila prešla dvadesetu, a već se pričalo o njihovoj ljepoti i momci čekali sabor ilindenski u Crnom Lugu da se opet jagme i do njih u kolo hvataju.
Dva dana i dvije noći su ležale na tavanu, preneražene i obamrle. Ne zna se ko ih je i kako otkrio — da li je neko opazio krvavi trag uz stube kojima se iz školskog klozeta pelo na tavan ili je nesrećne djevojke nagnala žeđ da siđu i pokušaju se izvući iz pakla — tek poslije dva dana su dovedene u žandarmerijsku stanicu u obližnjoj kući Vujanovića.

Dan ili dva kasnije u stanicu je dovedena i četvrta seoska ljepotica — Boja Simova Crnogorac — čija je sudbina bila još tragičnija. Preživjela je, prvo, i uspjela da se izvuče iz ledenih njedara jame Bikuše. Bilo joj tek sedamnaest godina, ali momačkom snagom i odvažnošću uspjela je da se izbavi iz jame i potom izvuče i dvije godine mlađeg rođaka Boža, teško povrijeđenog u vilicu. Nekoliko dana su zatim lutali planinom, provlačeći se kroz šipražje i grabine i pokušavajući da nađu prolaz kroz obruč ustaških mrtvih straža.
Neznano kako i gdje, ipak su ponovo dospjeli krvnicima u ruke. Božo je tobož upućen u bolnicu, u Livno, na liječenje, a Boja priključena trima već pohvatanim djevojkama da sa njima podijeli zlu sreću, da im bezdušnici ispletu krvavi djevojački vijenac i prisile ih da zažale što i one nijesu sa ostalima završile na Barjaku.

Nema pouzdanih podataka koliko su ostale u žandarmerijskoj stanici u Čelebiću u ustaškoj komandi fronta, kako se tamo sa njima potupalo, kakvim su sve zlostavljanjima i poniženjima bile izložene. I u ovom slučaju je vjerovatno najvjerodostojnije ono što je zapisao Milan Radoja, a po kazivanju žandarma, Hrvata, Mata Miličevića i Stipana Jozića:
„Te noći, kada se sve razišlo, ostale su četiri djevojke žive i nako krvave popele se na tavan (bile su ipak tri, jer je nesumnjivo da je Boja Crnogorac uhvaćena na drugom mjestu i naknadno dovedena u stanicu, prim. B. S.). Bile su skale u špajzu koje su vodile na tavan pod krov. Tu su bile dva dana i dvi noći. Osvojila ji žeđ, sašle da traže vode.

Oni ne znadu ko ji je uvatijo (misli na Miličevića i Jozića, prim. B. S.). Odma su doćerate u komandu fronta. Njima žandarima naređeno je da ji sprovedu u Livno, na Goricu, da prime katoličku vjeru i da ji neće ubiti.

Putujući za Livno, u razgovoru, mladi podnarednik Jozić Stipan zaljubio se u djevojku — ime joj Dana Šunjka. Kako to on kaže, da joj se zaklevo Isusovom krvi da će joj on biti vjeran i će joj biti slobodan život. I da je ona rekla: ti si dobar dečko pa ja to draga srca pristajem…
Kad su došli na Goricu sa djevojkama, ušli su u kancelariju. Tu su bila tri pratra, dva mlada i jedan stari župnik. Kazali slučaj. Sva tri pratra su izišla na odnik da vide te djevojke. Mladi podnarednik metne ruku na Danino rame:
— U ovu sam se ja zaljubijo i zaklevo joj se krvi Isusovom da ću joj biti vjeran…
Stari govori:
— Pa, dico, sretno vam bilo. Dok ona nauči vjeronauku i primi vjeru katoličku, onda sveta stolica odobrava…
Dali su jim potvrdu da su predali djevojke. Tu potvrdu predali su komandi fronta. Kašnje mjesec dana iz komande fronta poslata je ustaška patrola i doterala te četiri djevojke u Lusnić. Tu je bijo glavni upravitelj Ivan Sučić. Povr sela Lusnića, tamo je jama, tu su ji bacili u jamu da ne bi one odale ko je ubijo u školi pa je to ostalo tajna da se to ne zna ko je u školi ubijo…“
Ostaće vječno tajna gdje su i kako preživjele četiri nesrećne djevojke za ta dva mjeseca otkad su uhvaćene dok su ogrizle groznu smrt, odnosno otkad su ih fratri u samostanu na Gorici blagoslovili i preveli u vjeru katoličku dok se neko od ustaških dželata sjetio da bi one mogle biti opasni svjedoci jer previše znaju. O tome kako su žalosno skončale, zna se, uglavnom sve.
Kad su ih doveli u Lusnić, u selu je tog dana bio nekakav svetac i veselje. Na ulazu u selo, ustaše su zgulili sa njih svu odjeću i gole ih potjerale kroz narod. Prestravljene i posramljene, dvije su pokušale pobjeći. Mari Erceg to umalo nije i pošlo za rukom. Krupnim koracima je grabila niz polje i kad su gonioci počeli zaostajati, neko od njih se sjetio da ima i pušku. Zrno je stiglo i ranilo u nogu…

O njihovim patnjama i posljednjim mučeničkim časovima, opet nekoliko redaka iz zapisa Milana Radoja:
„Četiri djevojke koje su ostale žive, oćerate u Livno i na Goricu primile katoličku vjeru, doćerate su u selo Lusnić… Žandarski podnarednik Jozić Stipan, rodom Dalmatinac, kad su ji gonili u Goricu na samostan da prime katoličku vjeru, zaljubio se u Danu Šunjku koju je obećao uzeti — o tome je bilo riječi. Kad je trago za djevojkom, najgore mu je bilo kada je čuvo da su ji gole gonili kroz selo Lusnić. Psovo je ustašku majku…
Drugi slučaj o tim djevojkama: kada su dvi žene iz sela Bojmunata išle u Livno na neki poziv u jesen 41. godine, sa njima se uputila žena iz Lusnića (kazivala da je njezin čovjek seljak — poljar). Jadila se tima ženama o tome velikom čudu.

Bilo je neko veselje u selu, pravila se igranka, da su ji svukli sve četiri gole da jim igraju u kolu i da su stare žene plakale kada su gledale. Govorile: ako njijovi prokinu front pa dođu ovamo, tako će biti i našim ćerima.
Te godine isto dolazili su glasovi da su bile dvi čobanice, djevojke kod ovaca, gledale kako ji proćeraše gole sve četiri ispot sela, da su bile dvi krvave a sve četiri u plaču i suzama. I da su se čobanice jako prepale i govorile: ako njijovi prodru ovamo, tako će i nama biti od njiovi u selu.

Tu ji držali nekoliko dana i onda, kada su sve svoje želje ispunili, oćerali ji više svoga sela Lusnića i bacili u jamu…“    Djevojke su izgleda poklane i pobacane u jamu iznad Lusnića koja je i danas njihova jedina grobnica. Niko se poslije rata nije našao da im izvadi kosti i održi opijelo jer je i za ovu neopojenu grobnicu, kao i za stotine sličnih, neko procijenio da je bolje zaboraviti, da je važnije misliti na žive krivce nago na mrtve žrtve. Kažu da je samo nepokorni Vlado Šunjka, zahvaljujući nekom Hrvatu, zvanom Barun iz Lusnića uspio da pronađe jamu i da sa jakom sijalicom zaviri u njen bezdan. Sve što je vidio bio je odbljesak malog ogledalca koje je sa dna jame vraćalo zrak sijalice. Da li ga je tamo ponijela neka od djevojaka u čednim, osramoćenim njedrima ili su krvnici za zlosrećnim djevojkama bacili njihovu odjeću i stvari, pa i to ogledalce.

Danas može samo da se nagađa da li je ono tamo dospjelo i na koji drugi način, ali je izvjesno da je ljepota četiri dične gorštakinje ostala možda još samo u tom ogledalcu i pričama i sjećanjima rijetkih  iz Čelebića i sela od Crnog Luga do Livna, koji ih još pamte i sa sjetom spominju.

Vlada Šunjku je iznenadna bolest i smrt  pregrebla  da se povrati na jamu iznad Lusnića, da još kome pokaže put do nje, pa tako to gubilište i tragična sudbini ovih ljepotica ostaju vječita zagonetka.

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska“ u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci