Nevjeste smrti

Ovjenčane pobedničkim sokolskim lovorovim vijencem Prebilovčanke su, bezmalo sve do jedne, osim njih 16, skončale u šurmanačkoj jami kod Međugorja, ali su, poslije svih pretrpljenih paklenih muka, našavši spas u zinulom bezdanu – pobjedile smrt.

Piše: Mladen Bulut

– Bože mili ljepih li svatova, samo što im đuvegije fale – zlurado je prosiktala Omanuša, hanuma Halilova i jedna od četiri snahe starog Murata Šoše, presrevši iza podneva drugu povorku koja je išla ozgor, od škole, pa niza stranu, kroz selo.

Predvodio ju je, za razliku od one jutrošnje, razdragani barjaktar idući ispred djevojaka, žena, djece i staraca, poredanih u kolonu od po četiri u svakom redu, široko razmahujući zastavom, kako bi se, na ilindanskoj pripeci, zaljepršala na učmalom užarenom vazduhu. Idući s jedne i s druge strane, oboružana pratnja je šenlučila, s vremena na vreme, pripucavši iz pušaka i pištolja.

Jama pod Gospinim skutom

Prva je u toj, već na letimični pogled čudovišnoj skupini, zbijenoj i tjeranoj kao stado ovaca, išla najljepša među „nevjestama“, koja je, prigrlivši lovorov vijenac, trakama koje su ga krasile, nastojala sakriti golotinju.

Sve ostalo, tih i narednih dana, odigravalo se tiho i zvjerski krvoločno – onemoćale starce i starice, nedoraslu djecu, kao i dvestotinak pohvatanih Prebilovčana, ili onih koji su se na lažljivu vjeru predali – klali su u usputnim baščama i ogradama.

Nedoklane, bar 550 duša, su mahom žive pobacali u jamu Golubinku 6. avgusta 1941. gdje se, na isti dan poslije 40 godina, baš na brdu iznad Šurmanaca, potomcima jamara, navodno, pričinila Gospa Međugorska.

Užasni, po grozoti ljudima nepojamni prizori odigrali su se dva dana prije toga, kada su, u svanuće 4. avgusta 1941., dojučerašnje komšije, sada kao ustaše iz Hotnja, Počitelja, Muminovače, Rečica, Opličića, Prenja, Trebižata, Grabovine, Čapljine, Domanovića, Tasovčića, Dretelja, Klepaca, Gnjilišta, Loznice, Kruševa, Bjelovića, Svitave, Čeljeva, Višića, Dračeva, Gabele, Struga, Stoca, Zvirića, Međugorja, Šurmanaca, Bijakovića, Hrasna i Hutova – njih bar 1500 pod oružjem i još toliko hajkača – sa svih strana nagrnule na Prebilovce i sve zatečene u selu, koji su se prevarili i iz zbega povratili kućama i one koje su hajkom isterali iz skrovišta, pohvatali i zatvorili u seosku školu.

Tu su zverski nasrnuli na nejač.

Đavolji učenici

Rasplakanu djecu su ućutkivali hvatajući ih za noge i razmrskavajući im glave o zidove, a bestijalnog orgijanja nisu bile pošteđene ni nedorasle djevojčice, koje su majke morale držati i u njima obuzdavati svaki iskonskim nagonom pobuđeni otpor dok ih zlotvori ne obeščaste i zadovolje svoju sadističku pohotu. Maksima Buluta, momka od 20 leta, gotovo su ubili od batina jer je odbio da im se pridruži u nečovječnom razvratu i za njima siluje Stoju, svoju sestru od strica.

Nad učiteljicom Stanom Arnaut iživljavali su se redom njeni dojučerašnji učenici, potom je rasporili i polumrtvu preklali, a Slovenka Slavica Bulut istom je cijenom platila svoju odanost mužu – Srbinu.

Milevu, ženu Bogdana Medana, su zatekli pri porođaju. Nožem su joj rasekli stomak, izvadili dijete i, „krstivši“ ga imenom Jovan, nabili na bajonet, zamotali u krpe, i vratili mrtvog mrtvoj majci u utrobu.

Onako ozvjereni, izdvojivši petnaestak najljepših djevojaka, ustaše su ih poskidale do gola i naterale da se pjevajući uhvate u kolo i igraju. Za kolovođu ovog kolopleta užasa su im nametnule nagog osamdesetogodišnjeg Nikolu Šarića Hadžiju, koji je, valjda, u ime svih, zavapio na sav glas – Jadni Srbi, jada dočekaste!

Fimiju Dragićević, nadaleko čuvenu po ljepoti, svladali su tek njih desetak izderavši joj pritom svu odeću u dronjke.

Nisu poštedeli ni maloumnog Nikolu Tripkovića koji je, sav unezvjeren, utočište potražio sakrivajući se u kokošinjcu, a ni nepokretne starce Jovana Šarića i Jovu Nadaždina, koje su zaklali u krevetu…

Drugačije cvijeće

Lovorov vijenac, ljeto prije, osvojili su prebilovački sokoli kao najbolja četa u Mostarskoj župi, pobjedivši, posle svih, i takmace iz Nadinića kraj Gacka.

Odluka je pala u potezanju konopa, kao poslijednjoj takmičarskoj disciplini, a obezbjedio ju je Meho Šoše – pravi grmalj, jak kao međed. Držao je sam kraj konopa i, kako su kazivali očevici, kroz raširene prste na bosim stopalima sukljala je usitnjena pirevina sve dok se petama nije ukopao o kamen što je tek neznatno virio iz nisko pokošenog polja. Onda više nije bilo te ovozemaljske sile koja ga je mogla pomjeriti s mjesta i Prebilovčani su nadjačali.

Selo je slavodobitnicima priredilo veliko slavlje, poput onih o Savindanu ili Božiću, retkim prilikama kada je hrane i pića bilo na pretek i za sve odreda, a sokoli su, svima na zagled, znamenje postavili na zid škole „Kralj Milutin“, koju su Prebilovčani svojim rukama, kamen po kamen, sagradili 1924.

Ali, ne zadugo potom, junačni Meho, okrvavivši ruke do ramena, pretvorio se u krvožednog zlikovca. Po zlodjelima je daleko nadmašio i oca Murata, koji je bio muslimanski muktar i za Velikog rata šuckor, a onda i seoski murtat na čiju dušu – uza većinu ostalih – posebno padaju i ubistva žena i djece najbližih komšija iz porodica Dragićević, Nadaždin i Medan.

„Hrvatko cvijeće“ su, izuzev Salka, bili i ostali Muratovi sinovi: Ahmet, Halil i Mujo, koji su pali za poglavnika Antu Pavelića i svoju Neovisnu Državu Hrvatsku, dok je Ramo, poslije rata, postradao u saobraćajnoj nesreći.

Meho je 1944, zajedno sa najžešćim ustašama i najokorelijim koljačima, zarobljen u Ljubinju. Izveden pred streljački stroj drsko je zapjevao iz sveg glasa:

– Šta je za me bilo, `vakom barabinu, 300 Srba zaklat` i baciti u Drinu!

U sokolskom gnijezdu

Do sada nije tačno utvrđen datum osnivanja prebilovačke sokolske čete, a pretpostavlja se da je njen rad više puta obnavljan, jer su u Mostaru još 1903, zalaganjem Alekse Šantića, otpočela sa radom gimnastička društva „Obilić“ koja su, da bi se što pre omasovila, često priređivala vježbe i utakmice po okolnim mjestima, a onda i Stevana Žakule, koji je 1908. bio prvi čelnik Srpske sokolske župe bosansko-hercegovačke koja je već brojala 37 društava.

Stari Prebilovčani su pričali – a potvrda tome je zapis Saše Nedeljkovića, danas najpouzdanijeg hroničara sokolskog pokreta – da su, 4, 5. i 6. juna 1921. bili među 456 učesnika na Prvom sletu župe Mostar, kao i da su 1924, prilikom odlaska na svesokolski slet u Zagreb, namagarčili mlađariju, koja dotad nije nigdje putovala, da iz sve snage guraju suprotnu stranu vagona kako se voz ne bi, na oštroj krivini po izlasku iz tunela odmah iza Čapljine, tobože sunovratio u Neretvu.

Pred drugi veliki rat u najvećem i najmnogoljudnijem srpskom selu na lijevoj obali Neretve sa više od 1000 duša bilo je dovoljno momaka kadrih da popune sve vežbačke vrste i bar po dva-tri takmičara za atletska nadmetanja. Jedan od njih, jer mu je majka bila rođena u Prebilovcima, bio je i Aleksa Spahić, potonji atletski reprezentativac i rekorder, koji je 1924. u petoboju nastupao na Olimpijskim igrama u Parizu.

Prebilovački Odisej

Povratak u selo Vase Dragićevića – Ždrakanovića (r.1890) je bio novi podstrijek mladićima da iskažu svoj rs i oprobaju se sa još dugo potom nepobjedivim u bacanju kamena s ramena, najbržim trkačem i nedostižnim skakačem, koji je uzduž preskakao volove u jarmu i konja pod uzvrh natovarenim samarom, ali se niko nije osmjelio da kao on, sjedeći prekrštenih nogu, preskoče bajonet poboden u zemlju, sa na gore okrenutom oštricom, ili dvolitarsku flašu sa punom čašom vina na njoj.

Pričalo se da je pred austrijsku regrutnu komisiju došao hodajući naglavce na rukama pa su ga, uvrijeđeni, za kaznu regrutovali na duplo duži rok u mornaricu.

Vaso je služio dug ćesaru prvo u Puli, a potom je premješten u Kinu na obezbjeđenje austougarske ambasade. Na vojničkom takmičenju u Pekingu, oborivši gotovo sve atletske rekorde, okitio se niskom pobjedničkih kolajni.

Kada je Austougarska 1914. napala Srbiju, bježi u Rusiju, učestvuje u građanskom ratu i tek se 1921. vratio u Prebilovce.

Oženio se Jovankom (r.1901), djev. Šegrt, sa kojom je imao tri sina. Srednji sin Jovo, utopio se kao dječak u Bregavi, na Rastavcima. Najstarijeg Boška (r.1922), ustaše su u junu 1941. uhapsile u vozu i usmrtili ga u Hutovskoj jami. Jovanka i najmlađi sin joj Dušan su živi gurnuti u Šurmanačku jamu 6. avgusta.

Vaso se poslije rata oženio udovicom Gošom Vujadinović (r.1902), djev. Bukvić, iz Gornjeg Hrasna, ali nisu imali zajedničke djece.

Goša je jedna od dvije osobe, koje 7. juna 1992. nisu izbjegle iz Prebilovaca. Hrvatski bojovnici su ubili Draginju Medić, jednu od rijetkih preživjelih djevojaka iz „ilindanskog“ pokolja 1941, a Gošu su 8. juna zarobili i odveli u Čapljinu, gdje je umrla početkom 2004, u 92. godini.

Kako su sokolima podsjecali krila

Osim tjelesnih vježbi (jer novca za gimnastičke sprave nije bilo), lako i teškoatletskih disciplina, kao i vrlo solidne predvojničke obuke u rukovanju oružjem, sokoli su pokrenuli i prosvetarsko-zdravstveni rad u selu prenoseći znanja o vođenju domaćinstva, uzgoju stoke i poljoprivrednih kultura, pogotovu voća, zasnovali biblioteku i orkestar, priređivali predstave, vodili borbu protiv pijanstva, propagirali solidarnost, zadrugarstvo i štednju, ali i, nasuprot nacionalističkim, kao izrazito rodoljubiva jugoslovenski usmerena organizacija, pronosili duh zajedništva i pobratimstva.

Taj kratkotrajni uzlet, započet poslije Majskog prevrata, sloma režima grofa Kuena Hedervarija u Hrvatskoj i smrti bosanskog namesnika Bendžamina Kalaja – silno je ojačao djelovanje srpske omladine u Hercegovini.

Trajao je i nakon austrijske jednostrane aneksije 1908, mada su vlasti sa podozrenjem gledale na pripadnike sokolske organizacije i budno motrili na svaki njihov pokret.

Ali, posle atentata u Sarajevu otpočeo je progon sokola u Austrougarskoj monarhiji. Od 28. juna 1914, posle sarajevskog, banjalučkog, travničkog i drugih „veleizdajničkih procesa“, pa sve do kraja 1918. tamnice su bile prepune sokola.

Novouspostavljena ustaška vlast, prepoznajući u sokolima ozbiljnu i opasnu pretnju, nije se zaustavila samo na progonima – pripadnost sokolskoj organizaciji bio je smrtni greh, a njihove prve pojedinačne žrtve samo su najavile potonje veliko klanje.

Mnogobrojni, poput dr Pavao Cankija, koji je bio zakleti ustaša od 1932. i u čijoj je kući u Čapljini 8. aprila 1941. ispisana deklaracija o proglašenju NDH pre negoli je Ante Pavelić uopšte kročio u Zagreb, zauzimali su čelna mesta u vođstvima čapljinske, mostarske i sarajevske sokolske župe i, ubačeni, pod idejom jugoslovenstva, rovarili iznutra podrivajući sokolsku organizaciju.

Lov na sokole

Ognjen (Nikole) Ždrakanović (1901+1941), kao seoski knez, sokolski vođa i narodni prvak je prebilovački prvomučenik. Sredinom juna 1941, ustaše su ga na prevaru uhapsile i sprovele u čapljinsku školu gdje je strahovito mučen, a zatim i javno ponižavan i zlostavljan po varoškim ulicama. Podlegao je torturi ili je ubijen na nepoznatom mestu, jer tjelo mu nikada nije pronađeno i pretpostavlja se da je bačeno u reku Trebižat. Svedočenje je ostavio fra Tugomir Soldo, visoki dužnosnik ustaškog stana u Čapljini, u svojoj knjizi DRŽANJE KATOLIČKOG SVEĆENSTVA U HERCEGOVINI ZA VRIJEME DRUGOGA SVJETSKOG RATA pisanoj u San Remu 1951. Zajedno sa Ognjenom, posle zvjerskog mučenja, ubijen je i Mile Vitković, poznati sportista i jedan od najviđenijih čapljinskih sokola.

Kostu Mandrapu su mrcvarili u silosu na Modriču (gdje je doterana prva grupa Prebilovčanki) naizmence skačući mu po grudima dok mu rebra nisu popucala da bi ga dokrajčili probadajući mu, kroz usta, bajonetom lobanju.

Branka Buluta, zajedno sa Simom Brnjašićem, ustaše su uhvatile 14. avgusta iznad Bregave u Ćirića ogradi – jednom od 82 stratišta u Prebilovcima. Strašno su mučeni – narezivali su im zglobove nožem, a onda lomili noge i ruke..

Uza sve u postradanju više od 850 Prebilovčana, tragična sudbina sokola je dokaz više koliko je ustaška kama duboko zasjekla ovdašnji koren srpskog rodoslovnog stabla – prvi vojnik odavde je ispraćen u JNA tek 1962, prvo dijete posleratnih roditelja rođeno je 1966, a pet godina potom, 1971, seoska škola „Kralj Milutin“ je ukinuta, posle gotovo pola vijeka postojanja, jer je imala samo pet polaznika.

PREBILOVAČKI SOKOLI – U „Sokolskom zborniku“ za 1934/35, koji je uredio Ante Brozović, generalni sekretar Saveza sokola Kraljevine Jugoslavije, pobrojano je čelništvo sokola u Prebilovcima pod starješinstvom Vidoja Šarića: Ognjen Ždrakanović, zamjenik starješine, Anđelko Bulut, tajnik, Anđelko Ždrakanović, zamjenik tajnika, Danilo Bulut, blagajnik, Manojlo Bulut, vođa, Mihajlo Bulut, zamjenik vođe, Dušan Nadaždin, prosvjetar, Milan Šarić, povjerenik za štednju, Ilija Ćuk, povjerenik za poljoprivredu i zdravstvo, Branko Bulut, prijedvodnik naraštajaca i djece, Kojo Ekmečić, pročelnik trezvjenosti i zdravstva i Lazar Nadaždin, domaćin.

DISCIPLINOVANjE SOKOLA – U Metkoviću, sjedištu VI okruga Župe Mostar, pogotovu posle nagodbe Cvetković – Maček, kada je uspostavljena granica na Žljegulji i ceo ovaj kraj potpao pod upravu Primorske banovine, učestali su masovni hrvatski nacionalistički ispadi povodom kojih je prednjak Čedo Milić uputio starešinama sokolskih društava okružnicu pozivajući ih na dogovor u Mostar 26. januara 1938. zbog pokretanja zajedničke akcije svih sokola protiv postojećeg terora pristalica proustaške HSS. Kako državne vlasti nisu uzimale sokole u zaštitu u hrvatskim banovinama i primorskom delu zetske banovine mnoge sokolske jedinice su zahtevale da im Savez dozvoli da se same bore i brane. Međutim, Savezna uprava zahtevala je potpunu primenu sokolske discipline. Posle Aprilskog rata sokoli su bili zabranjeni i izloženi pomahnitalom ničim sputavanom ustaškom teroru.

KOPLjANIK – Time što se još kao trinaestogodišnjak Aleksa Spahić (1899+1975) svrstao među prebilovačke sokole može se zaključiti da je četa u selu postojala 1912. U prvom oprobavanju, na igralištu ondašnjeg „Uskoka“, Aleksa je hitnuo koplje mnogo dalje nego što je to bilo ko očekivao, pogotovu Novica Šarić Šop (docnije, uprkos godinama, neprelazni bek čapljinskog „Borca“), kojem je koplje probilo butinu.

Ubrzo potom Aleksa je pobedio na takmičenju jugoslovenskih srednjih škola, tokom ekonomskih studija na seniorskom prvenstvu u Zagrebu 1920. i 1923, prvenstvu Čehoslovačke u Pragu 1921, studentskim igrama u Rimu 1922, a 1923. postavio je državni rekord u skoku u dalj (6,55 m), potom i 1924. sa preskočenih 6,80 m, uz rekord u trčanju na 100 m (11,0 sek).

Zapažene atletske rezultate postizao je i kao član praške „Slavije“, briselskog „Racinga“ i „Club de Bruxelles“, a gotovo sa istovetnim uspehom igrao je i fudbal nastupajući za zagrebački HAŠK i beogradski BSK.

Posle oslobođenja, do kraja života bio je član, jedno vreme i potpredsednik beogradske AK „Crvena zvezda“, kao i Atletskog saveza Jugoslavije.

NEZAVISNA BOŽJA DRŽAVA – Neophodnost da hrvatski narod napusti projekte Vlatka Mačeka i njegove stranke o rešenju hrvatskog pitanja stvaranjem autonomne Hrvatske u jugoslovenskoj federaciji i potrebi da se vođstvo poveri „revolucionarnom pokretu” ustaša Ante Pavelića u Italiji izložio je još 1936. Alojzije Stepinac prilikom osnivanja organizacije ČISTA KATOLIČKA AKCIJA u Hrvatskoj. Tom prilikom je u instrukcijama naveo da na „revolucionaran način” treba stvoriti nezavisnu državu, Božju državu (Civitas Dei), do reke Drine i „rešiti pitanje pravoslavnog stanovništva” saglasno stavu Katoličke crkve i pape Pija XII.

Na savetovanju vojnih starešina sa predstavnicima hrvatske vlade na Sušaku 31. oktobra 1941. zaključeno je „da hrvatska vlada ima potpunu podršku Svete stolice (totalo appogio) da u Hrvatskoj prevede najveći mogući broj pravoslavnih i Jevreja u katoličku veru”.

Vezane vijesti:

SH U PREBILOVCIMA: Pobeda života Svete Hercegovačke …

Na Tisi crna ćuprija – Jadovno 1941.

POGROM NA IGRALIŠTU – Jadovno 1941.

VIDEO: Prebilovci u Hristovom naručju – Jadovno 1941.

VIDEO – Izložba „Prebilovci“ – Beograd 21. maj 2015 …

Zločin u Prebilovcima je jedan od najsramnijih događaja u …

PREBILOVCI – MJESTO OPOMENE, USPOMENE I STRADANjA …

Prebilovci – Jadovno 1941.