Neven Milaković: LIČKA

U jami bezdanki, skrivenoj od Boga

krvavim šipražjem i ljudskim kostima,

djevojčica snena, budila je oca

Mazeći ga blago drhtavim prstima,

preslaba da glas ispusti,

da se prekrsti… da odveže žicu

što ga je sputala,

samo mu je lice hladno cjelivala,

samo ga je suzom vrelom umivala…

što je drugo mogla, pa bila je mala.

Nije se plašila mraka jer svi su ovdje bili,

i majka i braća i baka… i đedo Radivoje,

kao da lome česnicu Božićnu,

kao da se u Crkvi mole,

kao da pored Korane bistre

jaganjce pastirskim strahom broje.

A negdje gore, na pola puta do vasione,

zavijali su kurjaci gladni,

sa snijegom zatrpane Kapele,

valjda su htjeli da je uspavaju,

da je od utvara paklenih sklone,

valjda su urlikom demone gonili,

što dušu njenu ugrabit` žele.

„Vuci su jagnjad Božija,

a zvijezde Nebeske svijeće“,

osmjeh joj izbrisa suze

i ledne samrtne graške,

„ova je jama kapija Rajska,

ulaz u vječno proleće,

tamo me čeka moja Lika,

moja ljepotica, moja Jesenica,

tamo me neće stići oštrica

krvave razbratne kame ustaške.“

Sa tim je osmjehom blaženo zaspala,

k`o nekad pored drevnog ognjišta,

opijena mirisom varenike

i dima iz stričeve lule krive,

dušu je nevinu Svetačkim mirom…

onako Lički…Gospodu predala,

kao po navici, kao da to nije ništa…

kao da nije mala…

i odletjela tamo gdje nema mržnje,

gdje dobre duše vječito žive.

Autor: Neven Milaković