Nedoumice posvuda

Upoređujući ustaška priznanja, izjave svjedoka i drugo i razmatrajući odvođenje i dovođenje sa Velebita i obratno, ispada reljefno jasno sa su ustaše naprosto i sami ponekada bili dovoljno smeteni pitanjem: gdje smještavati, gdje ubijati, na Pagu ili na Velebitu? Kako, naime, drukčije shvatiti ovo njihovo seljakanje lokacije ubistva? Sjetimo se da oni internirane ljude ovamo dovode sa Velebita, iz Gospića i Jadovna, gdje se redovno ubija, a zatim opet neke grupe (koliko njih?) odvode obratno sa Paga na Velebit, gdje ih kraj mora, zatim na Oštarijama, pa na putu za Jadovno, zatim u samom Jadovnu ili tko već zna gdje – sve ubijaju!? Počesto se tu javlja pitanje, zašto sav ovaj put, kad su ih mogli jednostavnije već u Jadovnu pobiti?

O više otkrivenih jama na Velebitu iznad Paga govore daljnji tekstovi – dokumenti talijanske vojske koja ih je našla i sanirala jame.

Kao dodatnu ilustraciju ovog rastera klanica, citirajmo svjedočenje Danice Miličević iz njenog članka »U predvorju smrti« objavljenog u knjizi »Otpor u žicama« – izdanje Vojno istorijskog instituta, II knjiga, str. 698:

»… Strpali su nas u neki kamion i odvezli preko Velebita. Spuštajući se niz velebitsku stranu prema moru, ustaše su se iznenada zaustavili i vratili nas u Jadovno. Nije nam bilo jasno zašto su nas vozili dalje kad su sve ostale ubili ovdje. Tu sam našla preživjele Jevreje iz logora na Pagu, među kojima, u Mostaru dobro poznatog, Alkorna, zvanog Hodža. On mi je rekao da su svi njemu poznati Mostarci, među kojima i moj otac, Vaso Tošić i drugi, ubijeni u logoru.«

U ovoj dijaboličnoj igri, zaista je teško redovito otkriti razloge postupaka. Ovo je stanje patološko u cjelini jednako koliko i pojedinačni postupci na koja nas navode daljnja svjedočena.

Specifičnosti srpskog logora na SLANI

Što se tiče onog logora ili dijela logora na SLANI u kojem su bili pravoslavci, Srbi, općeniti podaci koje nam je dao dr Radan o židovskom logoru vrijede i za ovaj dio.

Osim njegovog svjedočenja, o srpskom logoru posebno još možemo zaključivati po mrtvima, po jamama, po izjavama ustaša i brodara… kako su neke grupe pohapšenih izravno iz kuća, iz sela, dovodili pravo na klanicu a da nijednog logora nisu ni vidjeli.

Prema izjavama suđenih stražara dopunjavamo saznanja kako se sa zatočenicima postupalo, kud su ih sve odvodili da ih dokrajče, ali šire autentične izjave o njihovu životu u logoru i njihovim sudbinama nema do kazivanja dr Radana koji je s njima bio izbliza, na zajedničkom radu, iako odijeljen i u nemogućnosti da im se približi.

Dr Radan ih je vidio kako žive i kako umiru. Zato je ovo njegovo svjedočenje, iako kratko, tim dragocjenije.

Položaj srpskog logora svjedok utvrđujem riječima: »U Slani su bila dva logora. Do Baške Slane, dakle sa sjevernije strane, bili smo mi, židovski logor. Prema Suhoj, u kamenoj kotlini, bio je srpski logor. Taj je logor bio prostraniji od našeg i uvijek po broju veći. Po mojem sudu moglo je u srpskom logoru redovito bilo oko 700 do 750 ljudi. Između ta naša dva logora bio je prostor, kao vježbalište. Ustaše su uglavnom bili mladi ljudi pa su ih ovdje obučavali vojnim disciplinama.« »Srbi su na SLANU stigli poslije nas. Tada se po noći redovno čulo mitraljiranje.«

Pisac ovih redova potvrđuje, da tada, ovo mitraljiranje nisu slušali samo logoraši SLANE nego da smo svakog povečerja i često po noći, ovu pucnjavu koja je dolazila iz pravca logora ili iz šire okoline logora, slušali i mi, stanovnici Paga, a da su domaći ustaški propagatori i funkcioneri uvjeravali paško stanovništvo kako su to na SLANI noćne vojne vježbe! Od ovih pucnjeva sa SLANE glasale su se jeke po svim udolinama i brdima paške uvale i to se nije moglo zatajiti.

Sudbine u srpskom logoru

Dr Radan: »Prvi Srbi stigli su na SLANU možda dva tjedna nakon nas. To su bili uglavnom obični seljaci, pravoslavci. To je iz kuća izvučeno pola boso pola obuveno, a možda nisu nikad na sebi ni imali ništa bolje nego ono u čemu su ih zatekli i doveli ovamo, sirotinja! Od samog početka postupak je sa Srbima bio mnogo gori nego s nama. Nas još u ono doba – to jest prve dane – nisu tukli, Srbe su odmah tukli. Ustaše su ih zvali četnicima, a ti ljudi vjerojatno nisu ni vidjeli četnike. Sjećam se, ovi seljaci, kad su bili u skupu, nisu ni smjeli stajati, samo čučati i to tako pognuto da ga je stražar mogao uvijek udariti cipelom u glavu. Radili smo na istim poslovima, ali podijeljeni. S njima se nije smjelo progovoriti niti dvije riječi, a i oni se nisu smjeli nikome približiti. Mi smo prvi put došli u vezu s njima, kao u neki neposredni kontakt, kad su ih počeli strijeljati. Stajali smo u zajedničkom stroju pri strijeljanju. Sjećam se kako su među prvima izveli dvojicu seljaka za koje je patološki luđak, jedan od ustaških zapovjednika, iznio da su ga napali. Nisu ga napali, niti su mu se oduprli. Naprosto je htio da ih se ubije. Tada je bilo prvo njihovo javno strijeljanje. Kao i kad su strijeljali Wylera, i sada su nas postrojili sve zajedno da prisustvujemo… Opet su prisilili da u njih pucaju oni ustaše koji su jedva znali baratati s puškom. Stariji stražari morali su ovom streljačkom vodu na samom strelištu pokazati kako se puni i nišani… i tako su loše gađali sa svega šest sedam metara daljine da ta dvojica streljanih nisu ni ostali mrtvi, nego su glasno vikali i molili pravoslavne molitve. I oboreni, na zemlji, još su vikali i molili. Ondašnji ustaški zapovjednik približio im se, a imao je neku kratku talijansku pušku, te ih je tako sam ubio.«

Na pitanja o broju logoraša i broju ubijenih vraćat ćemo se trajno, i mi koji ispitujemo, i oni brojni koji nam o tome svjedoče. Istim ovim pitanjima prilazit će se ujedno na više načina, ne samo svjedočenjem o tada viđenim ili kasnije iskopanom! Sva slična otkrića koja nam se ukazuju, govore nam o velikom, stravičnom broju. Ono premještanje lokacije smrti, slanje deportiraca na jednu ili drugu stranu, svakodnevni doplovi i otplovi niza brodova, zaključivanje prema vidljivim ostacima izvršenih radova itd. sve su egzaktni dokazi o broju, ali na kraju će se ipak zaključiti da se pravi broj ne može utvrditi.

Čak ni izjave preživjelih – kako nas na to opominje i sam dr Radan – ne moraju biti u milimetar točne. Najmanje kad se utvrđuju brojevi. One izjave koje smo sakupili iz prošlosti, tj. davno zabilježene, nisu davane za neka suđenja, niti se mislilo na neke historijate. One su govorene kao užas, kao slike užasa, kao priča užasa da bi netko o tome čuo, da se kazuje nekome kakvi su to bili dani i sudbine u njima kad se čovjek našao među tolikim zločincima. Govorene su ljudima koji su ih tek možda kasnije zabilježili pa su ponekad više bilježili svoje ljudsko užasavanje nego su mogli biti nepogrešivi hroničari. Zato su često te njihove zabilješke nepotpune, ostavljaju bezbroj praznina, a nekad su i pobrkane. No, one se ni s kog stanovništa ne smiju podcijeniti. Ako ništa, one su svjedočanstvo o pobjedi ljudskog morala kod onog dijela čovječanstva koje se i samo nalazilo na udaru pobješnjelih bestijalnih snaga.

Da bismo upotpunili vrlo manjkave podatke koji nam zbog malog ili nikakvog broja, preživjelih ostavljaju praznine, posebno kod srpskog logora, na ovom ćemo se mjestu poslužiti samo odlomkom dokumenta kojeg potpisuje talijanski liječnik tenente dr Finderle. On je prvi (ili među prvima) obišao teren. Njegov čitav izvještaj nalazi se u daljnjem tekstu ove knjige:

Dr Finderle: »Kad smo se iskrcali iz broda, opazili smo na razdaljini od oko 100 m dva koncentraciona logora.

– Vidi fotografije br. 16, 17, 18 (opaska pisca: ovo o fotografijama na dokumentu je dodatno rukopisno, vjerojatno rukom dra Finderle – ). Prvi, veći, smješten je desno u dolini i okružen je dvostrukim palijem opletenim bodljikavom žicom sa dva otvora (ulazna vrata), jedan nasuprot drugog. Radi hermetičkog zatvaranja logora ovdje se poslužilo ukrštenim kobilicama ( = cavali di frisia; holandski tip drvenih nogara ukriženih međusobno i opletenih bodljikavom žicom, nazvani su po holandskoj pokrajini Frisiji, op. pisca).«

»Prema kazivanju nekih otočana u ovom logoru držani su Srbi kojih je u nekim danima bilo na broju do 1200. U centru je bila izgrađena nekakva daščara za približno oko 180 osoba (!) dok su ostali morali ostajati pod vedrim nebom na golim stijenama izloženi suncu. Kako je već rečeno u ovoj zoni nema ni vegetacije ni sjene. Daščara je upravo razložena i daščane su ploče položene na logorskom centru. Izgrađene su ovdje također dvije primitivne latrine; one otkrivaju oskudnost ishrane.«

Da bi se potpunije dokumentiralo kakve su sve grupe i iz kojih dalekih krajeva stizale ovamo (iz Pakraca, Grubišnog polja podno Papuka itd.) uzet ćemo nekoliko citata iz izjava ustaških stražara na Slani, Datkovića i Matijevića, polupismenih seljaka ( koji su kasnije dospjeli u partizane).

Matijević Nikola Josin iz (Prizne, kbr. 49, Arhiv Rijeka, spis br. K.30) g. 46, Slana, Komisija za ratne zločine, 4. II. 1946, br. 191.): »U mjeseci srpnju godine 1941. širilo se kod nas da ćemo dobiti posla kod ustaša u Karlobagu. Tako se spremilo nas starijih i mlađih, te smo došli u Karlobag i prijavili se kod ustaškog stana i tamo su starije ostavili na radu a nas mlađe obukli u ustaše i poslali u Slanu gdje smo nekoliko dana vježbali, pa je mene premjestio u Metajnu – ženski logor gdje sam bio nekih osam dana i tu dobio malariju te bio poslan u Pag. U Pagu sam zadržan dva dana, a odatle sam prebačen u Slano, gdje sam bio kroz jedan dan i odatle prebačen u Karlobag, odakle sam došao kući na dva dana i tu su me moji uputili kako ću pobjeći pa sam se vratio u Karlobag, bio tamo jedno dva dana te nakon toga pobjegao kući. Godine 1943. bio ponovo mobiliziran u ustaše i otpremljen u Gospić, gdje sam bio kroz devet dana i odate pobjegao u partizane… Ja nisam sudjelovao kod prebacivanja interniraca iz Karlobaga, ali sam za vrijeme boravka u Slani i Metajni vidio oko 90 Židova ispočetka, a kasnije se govorilo da ih ima oko 700 muških, ženskih i djece, te sam čuo i vidio da ima i pravoslavaca za koje su ustaške vođe kazale da ih ima 1313. i po pričanju, ovi su pravoslavci bili najviše iz Grubišnog polja i Pakraca… samo sam vidio da su strijeljana u Slanom dva pravoslavca, kako sam čuo, iz Pakraca, i jedan Židov, i to sam vidio tako da smo bili svi postrojeni kad se to događalo… ovo strijeljanje vršili su Nikolica Devčić i Gajo Devčić, oba iz Lukova Šugarja kod Karlobaga i Mato zvan Šarlo iz Ravnog Dabra te jedan Bosanac…«

Stražar na Slani, Datković Josip iz Barbata (Arhiv Rijeka, Slana br. 16, saslušanje 10. I 46) izjavljuje:

»Tako me opredijelili u Slano na straži, gdje sam bio od 16. VI. do poslije Velike Gospe. – Kada sam stražio otprilike 200 m. od logora i kota vidio sam gdje su doveli pred stroj zatočenike, jednog židova, koji je htio preplivatii streljali ga. Poslije nekoliko dana isto tako streljali su dva pravoslavca, za istu stvar. Ljudi, koji su bili u samoj »Slani« t.j. internirci u logoru, čuo sam po pričanju, da ih je bilo 3.000 pravoslavaca. Nepoznato mi je otkuda bi dolazili, a iskrcavali bi se na gornju i donju Slanu. Židova je bilo oko 5-600 u južnom^[12] logoru. Pravoslavaca 3.000 nestalo je u roku od 2-3 dana. Po danu bi ih odveli na gornju Slanu, zvana Baška Slana i rečeno im je bilo da idu u Njemačku na rad. Vidio sam gdje bi ih ukrcali u motor i odvezli put Rojanke^[13] i tamo predali drugim ustašama, koji su ih bacali u jamu u Velebitu – to sam čuo na svoje uši od samih ustaša koji su bili u Slani. Sa kote sam vidio gdje vodnik ustaša Frane Šljivar, rodom iz Bosne, udara ženske jednu po jednu nogom, koje su bile pod Šatorom.^[14]