arrow up

Podijelite vijest:

NARODE, IMA NADE!

Srpska deca očitala lekciju roditeljima – budimo orlovi, a ne pacovi!

Reprezentativci Srbije slave pobjedu nad Brazilom

Reprezentativci Srbije slave pobjedu nad Brazilom

Ima scena u jednom od legendarnih komedija Vudija Alena kada robijaš, baksuzni lopov odmalena, od sapuna izdelje repliku pištolja, ofarba ga crnim imalinom i uplašenog stražara potera ispred sebe ne bi li se dokopao slobode.

Dok begunca i taoca prate nišani snajpera sa zatvorskih zidina u mrkloj noći, prošaranoj svetlima reflektora, kamera se spušta ka ruci rođenog baksuza – umesto pištolja od sapuna, samo jedan veliki mehur od sapunice.

Pljusak u zao čas, kako i priliči rođenom baksuzu.

Otprilike takvo lice imao je i naš prajm ministar u Briselu, pred kamerama državne televizije zadužene za vođina Potemkinova sela.

Teško je bilo sakriti taj ogromni mehur od sapunice, u koji se volšebno pretvorila zlosrećna Zajednica srpskih opština, jedini kakav-takav garant opstanka šake Srba na Kosmetu. Iz tog istog mehura cerilo se i lice srebreničkog koljača Orića.

A samo nekoliko dana ranije, tamo u novozelandskoj nedođiji dogodilo se čudo: srpski fudbal popeo se na krov sveta. Onako mišićevski, iz ambisa do zvezda, iz mišolovke do ubitačne ofanzive koja čisti sve pred sobom.

Kad je počeo taj 118. minut i onaj mali Ilić iščeprkao loptu od već smorenih Brazilaca, pa povukao po desnoj strani, pomislismo: dobro je, nek isteknu ova dva minuta, pa šta nam Bog da na penal-ruletu.

Neko je, kao, očekivao da ga u 118. minutu metnemo petostrukim šampionima?

Jeste, ali malo sutra. Ne zvuči srpski.

Za razliku od nas pred televizorima, istanjenih živaca, bez vere i uteranih u višedecenijsku malodušnost, Paunova četa je sa linije zapadno od Gornjeg Milanovca jurnula na Suvobor. Otvorenih usta i u neverici gledali smo kako ledeno hladni Жivković gura loptu Brazilcu kroz noge, a onda još ledeniji Maksimović, bacajući brz pogled na pomoćnog sudiju (dobro je, zastavica je uz nogu…), kreće u brutalnu egzekuciju.

Urlali smo kao sumanuti („Budalo, razbudio si decu!“), ali, opet, nismo verovali da smo to MI, Srbi, da ta naša deca TO mogu. I kada je sudija, dok je Rajkovićeva lopta, praćena kamerom, sekla nebo nad stadionom, svirnuo dvaput kratko i jednom dugo, za kraj, ni tada još nismo verovali.

Bili smo ubijeni u pojam, štetočine svih vrsta ubeđivale su nas da smo niko i ništa, da će nas zgaziti dignemo li glavu, govorili da ni o penalima sa velikima ne smemo da sanjamo… A, onda su nam naša deca vratila ponos, vratila veru, vratila nadu.

Umesto mehura od sapunice, doneli su nam pehar svetskog prvaka i šokirali izdajnike svih boja jer su, Bože moj, uglas sa balkona, svi kao jedan, govorili „Očenaš“.

Da se vratimo na taj famozni 118. minut na Novom Zelandu. Sevale su tokom celog meča brazilske munje i gromovi oko Rajkovićevog gola, a oni sa slabim srcem već su se bacakali ispred televizora i gurali duple doze nitroglicerina pod jezik. Bože, pomozi da se ovo završi, dosta je nama i drugo mesto, će da pocrkamo!

Kao one ’99. kada su na Srbiju padale tone bombi, a glasovi panike zapomagali: Slobo, potpisuj, dobro je i nerešeno, će izginemo!

Zlatni orlići nisu nas poslušali, hvala im. Čemu su nas naša deca naučila, osim teksta himne i očenaša, šta se to tako veliko rodilo iz tog veličanstvenog trijumfa nad Golijatom?

Naučila su nas da verujemo i da stremimo vrhu, da budemo orlovi, a ne pacovi.

Uverila su nas da i dalje možemo, kad hoćemo.

Pokazala su nam da ima na kome svet da ostane, kad se jednog lepog dana smrdibube, bubašvabe i ostala politička žgadija vrate u kanalizaciju, gde im je i mesto.

Narode, ima nade!

Izvor:

Nepoznat autor. Prilog primljen mejlom na adresu udruženja jadovno 1941.

 

Vezane vijesti:

Predrag Peruničić i ugledni srpski sportisti u junu dolaze u

„DINAMO“ SE POHVALIO TITULOM IZ NDH?! – Jadovno 1941.

 

NAJNOVIJE VIJESTI

Danica Praštalo

Rođena 14. marta 1933. godine u selu Aginci, Bosanska Dubica Svjedoči: Davne 1933.

Miloš Ćirić

Rođen 9. aprila 1937. godine u Gornjim Podgradcima, Bosanska Gradiška Piše: Moja sjećanja

Đuro Savatić

Rođen 6. maja 1927. godine, Starčevica, Banjaluka Kazuje: Otac Todor, rođen 1902. godine.

Tomo Lučić

Rođen 1. marta 1931. godine u selu Bistrica, opština Жepče Kazuje: Moji roditelji

Stojan Stojaković

Banjaluka Svjedoči: Rođen sam u selu Slabinja, Bosanska Dubica 15. 11. 1929. godine

Zorka Delić-Skiba

Rođena 1937. godine u selu Kruharima, opština Sanski Most Svjedoči: Rođena sam 27.

Gojko Lovrić

Rođen 1934. godine u selu Klekovci, Bosanska Dubica, profesor Svjedoči: Ovu istinitu i

Svetozar Rubin

Rođen 20. jula 1940. godine u selu Gornja Omarska, Prijedor Svjedoči: Moj otac

Jovo Šarović

Prijedor, Aerodromsko naselje Svjedoči: Rođen sam 7. januara 1937. godine u okolini Foče.

Rade Gavrilović

Rođen 10. maja 1933. godine u selu Kadin Jelovac, opština Dubica Svjedoči: Moji

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

Donirate putem PayPal-a, kreditne
ili debitne kartice​