arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Za ubistvo srpskih djevojčica niko nije odgovarao

Navršava se 29 godina od ubistva srpskih djevojčica Milice Lalović i Nataše Učur u sarajevskom naselju Grbavica, a za taj zločin još niko nije odgovarao. Snajperista sa zgrade „Lorisa“ na Trgu Pere Kosorića, današnjem Trgu heroja, ubio je 11. marta 1995. godine desetogodišnju Milicu i devetogodišnju Natašu koje su igrale lastiša u Ulici Rave Janković, ispred zgrade na broju 59, u naselju koje je tada bilo pod srpskom kontrolom. Bila je to njihova posljednja igra, osam mjeseci prije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Djevojčice su odmah prevezene u bolnicu Kasindo, a prema zapisniku iz bolnice, Milica je dovezena mrtva, dok je Nataša umrla 15 minuta nakon prijema. Prema navodima svjedoka, djevojčice

Institut za jevrejske poslove: Nedićeva vlada nije progonila Jevreje (1994)

Istina o Nediću Piše: Nikola Milovančev Zadnjih godina ponovo su ojačali pritisci da se nametne izmišljena hipoteka saodgovornosti vlade Milana Nedića za nacistički genocid nad Jevrejima u Srbiji 1941-1944; ta propaganda je na žalost toliko jaka, da posle mogo ponavljanja, u nju počinju da veruju čak i neki dobromisleći ali nedovoljno informisani ljudi. Zato želim da potsetim našu javnost na pismo čitaoca Politike iz Londona Ž. Z., koje je štampano u tom beogradskom dnevnom listu, u rubrici Pisma čitalaca, 13. maja 1994. (br. 28939, str. 6). Prenosimo u celosti ovo pismo, objavljeno pod naslovom „Istina o Nediću. Pogrešna ocena – optužba – o Nediću kao suorganizatoru ubistva srpskih Jevreja 1941-1942.

Milan Ružić: Istorija koju uporno zaboravljamo

Narod smo koji se uvek hvali time kako sve zna, a naročito istoriju. I svako će nam pružiti, čak i na najmanji podsticaj u vidu čašice rakije ili svakodnevnog viđanja, svoj uvid u nekakvu istoriju koju tvrdi da zna, a što je najgore, uvek svaki Srbin tvrdi da istoriju zna bolje od onog drugog. I tako vekovima tvrdimo da nešto znamo, da smo čuli, pročitali, a u stvari ne znamo ništa, i što je najgore, deluje kao da nam nije ni stalo osim kad je u pitanju rasprava u kojoj želimo da pobedimo. A sad se zapitajmo… Znamo li za silne progone Srba sa svojih ognjišta? Znamo li da se

Biljana Vasić: Danas sam iz škole izašla potpuno poražena

I ne, nije to duh vremena. To je greška, greška u kodu, greška u vaspitanju, greška u svemu što naša deca žive, piše prof. srpskog  Može li nastavnik biti neuspešan na nekom času čak i posle trideset godina rada? Može. I te kako može, naročito ako nije u sporazumnom saglasju sa stvarnošću, ako je oblikuje po ličnom modelu i živi u romantičarskim vizijama prošlosti. Danas sam došla iz škole potpuno poražena. Možda bih to mogla nazvati kulturološkim šokom. Već je noć, imala sam čitavo popodne da shvatim u čemu je problem, ali rešenje nemam. Samo se osećam bedno i neuspešno. Pitam se u čemu je problem, a znam da deca

I DUNAV IMA PLAVU GROBNICU: Eparhija Bačka o izgradnji crkve u novosadskom naselju Liman, posvećene žrtvama racije 1942.

Hram koji će biti izgrađen u novosadskom naselju Liman, u blizini kupališta Štrand, biće posvećen Svetim mučenicima bačkim postradalim u pogromu našeg naroda u Bačkoj od 1941. do 1944. godine, naročito u Novosadskoj raciji. Piše: J. Simić To će ga s pravom, svrstati u red zdanja od izuzetnog duhovnog, kulturnog i nacionalnog značaja. Izgradnjom hrama Svetih mučenika bačkih i planiranom izgradnjom Memorijalnog centra žrtava pogroma u Bačkoj ovaj, do sada neuređeni deo obale Dunava će, između ostalog, postati uređena kulturno-prostorna celina definisana kulturom sećanja na stradanje svih Novosađana i biće svojevrsni prvorazredni podsetnik da Plava grobnica i tu postoji. Ovakvom porukom za javnost oglasila se juče Eparhija bačka posle najave

Priča o zvezdašima u ratu: „Ne pucaj, mi smo naši!“

Put sa koga se najveći broj Delija nikada više nije vratio, put sa koga su zauvek otišli u večnost i tamo ostali. Toga dana, zlokobne ratne zime 1993. godine, u jeku najžešće neprijateljske ofanzive, mehanizovano-oklopna brigada krenula je iz Benkovca, da bi preko snegom zavejanog Velebita stigla u Gračac i u direktnom okršaju sa neprijateljskom vojskom, sprečila njeno napredovanje, pustoš koju je ostavljala iza sebe, zločine bez presedana i zauzimanje dominantnih visova Velebita (1758), Velikog Alana (1411m), Malog Alana (1044m), Ćelavca (1207m), Bobije (1059m) i Prezida (768m), a samim tim i zauzimanje najvećeg dela Republike Srpske Krajine. Put nas je vodio uz obalu Karinskog mora, prvo kroz Karin Donji, a

ognjena-marija-livanjska-knjiga.jpg

NAJAVA: Predstavljanje istorije livanjskih Srba u Americi

Upravni odbor Udruženja OML, u saradnji sa svojim članovima koji žive u Ameici i njihovim parohijskim crkvama, organizuje prikazavanje izložbe „Srbi Livanjskog polja-tragovi kroz vekove“ sa predstavljanjem knjige Ognjena Marija livanjska Buda Simonovića. Navedeni skupovi održaće se prema sledećem rasporedu: Subota, 9.marta t.g, u 12.30 – Čikago, crkva Sv.Nikola, Brukfild (4315Joliet Ave, Lyons II, 60534) Nedelja, 10.marta t.g, u 12.30 – Milvoki, crkva Sv.Sava (3021, S 5ist, Milwaukee, WI 53219) Nedelja, 17.marta t.g, u 12.30 – Orlando, crkva Sv. Petke (1990 Lake Emma Rd, Longwood, FL 32750) Organizator i domaćini sa zadovoljstvom pozivaju Srbe Livanjskog polja, nastanjene u Americi, da prisustvuju ovim skupovima, zajedno sa članovima svojih porodica, prijateljima i komšijama i

Miloš Ković: Kriza srpske istoriografije

Srpska istoriografija, naučna disciplina koja se neguje na srpskim univerzitetima i u institutima, nalazi se u stanju slobodnog pada. Ona kao da više nema ničeg zajedničkog sa onim što je bila u vreme svojih velikih utemeljivača: Stojana Novakovića, Ilariona Ruvarca, Ljubomira Kovačevića, Mihaila Gavrilovića, Slobodana Jovanovića, Jovana Radonjića, Stanoja Stanojevića, Vladimira Ćorovića, Vasilja Popovića, Nikole Radojčića, Mite Kostića i ostalih srpskih istoričara s kraja 19. i iz prve polovine 20. veka. Ovi ljudi imali su zajednička, podrazumevana merila o tome šta je istorijska nauka i šta se očekuje od jednog istoriografskog dela. Danas u tome nema saglasnosti. Mnogo toga od tada se, istina, promenilo. Ostala su, međutim, ključna, jednostavna pitanja

Svedočanstvo o stradanju pravoslavnih Srba u Bihaćkoj Krajini

Dokumentarni film Garavice – neprocenjivo svedočanstvo o stradanju desetina hiljada pravoslavnih Srba u Bihaćkoj Krajini Nekoliko stotina zainteresovanih večeras je do poslednjeg mesta ispunilo Malu salu beogradske MTS Dvorane u kojoj je premijerno prikazivan dokumentarni film Garavice autora Dragana Radovića iz fondacije Zaboravljeni korijeni. Veliki broj gledalaca i stojeći je pratio film – svedočanstvo o stradanju srpskog pravoslavnog naroda  u Bihaću, Cazinu, Velikoj Kladuši, Bosanskoj Krupi i Bosanskom Petrovcu u Drugom svetskom ratu. Autor je razotkrio nepoznatu i dugo skrivanu istinu filmom koji je bazirao na više od tri hiljade dokumenata (sudskih presuda, zapisnika sa  saslušanja, izveštaja, proglasa…), kao i živoj reči 27 preživelih svedoka, od kojih u filmu govori njih 15. Film je neporecivo

​Uloga hrvatske Udbe u izboru patrijarha SPC

U „saradničkoj” (doušničkoj) mreži Uprave državne bezbednosti (Udbe) u NR Hrvatskoj 1958. godine, među sveštenim i mirskim službenicima Srpske pravoslavne crkve (SPC) bilo je 20 sveštenika i 16 članova Eparhijskih saveta i Upravnih odbora. Piše: Milan Četnik Te godine, od 26. maja do 10. juna održano je “teško zasedanje” Arhijerejskog sabora SPC na kojem nisu izabrani predloženi kandidati za nove vladike, “domoroci” u makedonskim eparhijama. Nešto kasnije, 5. jula “iznenada” je umro patrijarh Vikentije (Prodanov). Drugo odelenje savezne Udbe poslalo je 14. avgusta depešu hrvatskoj Službi tražeći analizu sastava izbornog Sabora SPC za novog patrijarha, sa njihovog terena. Jer, u tadašnjem izbornom Saboru pravo glasa, osim arhijereja, imali su i

UG Jadovno 1941: POZIV NA POTPISIVANjE PETICIJE ZA REZOLUCIJU O GENOCIDU NAD SRBIMA U NDH

Udruženje građana „Jadovno 1941.“ pozvalo je na potpisivanje peticije za rezoluciju o genocidu nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj /NDH/, čime je podržalo Pokret Srba Krajišnika. „Pozivam potomke i poštovaoce žrtva kompleksa logora Gospić-Jadovno-Pag da potpišu peticiju“, istakao je predsjednik Udruženja „Jadovno 1941“ Dušan Bastašić, napomenuvši da je on to takođe učinio. Prema njegovim riječima, nakon što je Republika Srpska usvojila Deklaraciju o genocidu počinjenom nad Srbima, Jevrejima i Romima, nije kasno da i Skupština Srbije to učini. „Kao što kažu organizatori ove peticije: vrijeme je. Nadam se da će ova bogougodna akcija uroditi plodom“, rekao je Bastašić Srni. Pokret Srba Krajišnika pozvao je državljane Srbije da se odazovu potpisivanju

Dobrivoje Vidić: JEDNA NEISPRIČANA ISTORIJSKA PORODIČNA PRIČA

Oslobađanje gradova NDH od partizana. Kako je to izgledalo iz ugla srpskih stanovnika Dervente, Banjaluke, pa i drugih gradova NDH. Posle genocida 1941, ko je ostao živ, posle ubijanja uglednih, odvođenja u Jadovno i Jasenovac, i progona u Srbiju, pada pod zaštitu njemačkog Vermahta i njihovih EK centara od 20. januara 1941. Od tad Srbi, koji su izbjegli u sela, dobijaju pravo da se vrate u svoje kuće. Nemačka Štalova divizija trećepozivaca im to garantuje i pomaže oko useljavanja i izbacivanja ustaških porodica,koje su predhodno useljene od strane NDH, sa rešenjem direktora NDH agencije. Direktor za Banjaluku te agencije što je otimala i na sebe knjižila srpsku imovinu je bio

Bojan Vegara: TETRIS

Što bi primirja bi! Tog dana sam izašao oko podne napolje i vucarao se po Hadžićima. Skoro da nikog na ulici nema koliko je vruće. Još jutros sam se čuo sa Jugom i bilo mi je mrsko da idem na kupanje u Blažuj. Vrućina je, a biciklo mi kod babe u Binježevu i nikako mi se ne klapa po njega. Blejao sam na stepenicama ispred zgrade i u parku. Kad mi je dosadilo otišao sam da bacim krug do pijace i vidim da možda dole nema nekog od raje. Taman što sam došao do pijace, sreo sam tetka Pepila, a on me zovnu i reče mi. -Nisam te vidio ovih

​Lički rat protiv Boga

U Plitvičkom Ljeskovcu, na izvorištu Plitvičkih jezera, ustaše su 1941. srušile crkvu Lazaricu, pedantno, skidajući kamen po kamen. Demontažu hrama, pod prisilom, izvele su tri grupe Srba koji su, posle, skoro svi pobijeni. Piše: Milan Četnik U leto 1991. tadašnji episkop gornjokarlovački Nikanor (Bogunović) osvetio je nove temelje. Potpisnik ovih redova razgovarao je tada sa jedinim Srbinom (ili jednim od retkih) koji je nekako umakao egzekuciji, posle rušenja crkve. U proleće prethodne godine, u parku u Gračacu (južna Lika), osnovan je lokalni odbor Srpske demokratske stranke. Prisutnom autoru ovog teksta, izveštaču “Politike”, tada je skrenuta pažnja da se skup održava na zatravljenim temeljima crkve Vaznesenja Gospodnjeg, koju su 1954. razorili

Vladika Hrizostom: POSLEDICE GREHA OSTAJU!

Veliki greh ima u sebi nešto tajanstveno, nešto zarazno, nešto što ponekad prelazi, osobito na potomstvo, kao nasledna zarazna bolest. Kad sam jednom bio u manastiru Vitovnici kod Petrovca prišla mi je neka devojka – udavača i umolila za savet da li bi bilo pametno da se uda za jednoga mladića čija je majka ubila svoju svekrvu i još se nalazi na robiji? „Bojim se, dodala je ta devojka da majčin greh ne padne na nas i na našu decu“. Odgovorio sam joj: „Pametnije je da sačekaš koju drugu priliku“. Nisam u tom trenutku toliko mislio na otplaćivanje majčinog greha, koliko na opasnost da se uđe u porodicu u kojoj

NAJNOVIJE VIJESTI

Trojice u Vrbici

Od tog ognjenog, krvavog leta nema ko da me dočeka radošću, zagrljajem

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.