arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž
dara_banovic.jpg

Dara Banović

Dara Banović, iz sela Veliko Palančište, opština Prijedor, Republika Srpska, je živi svjedok pokolja koji su izvršile ustaše nad stanovništvom sela Palančišta i Gornji Jelovac, 22. i 23. oktobra 1942. godine. U pokolju je ubijeno 650 ljudi, mahom žena i djece, a Dara je svojim očima vidjela masakr nad oko 300 žrtava. Dara Banović sa 29 ožiljaka od uboda nožem preživjela je ovaj ustaški pokolj, ali njena djeca, četvorogodišnja Radoslavka i dvogodišnji Boško — nisu. Ona je jedan od svjedoka koji je najvjerodostojnije ispričao odvijanje pokolja. Njen lik na malim ekranima vidjeli su milioni gledalaca širom bivše SFRJ, prilikom otkrivanjaspomenika na Mrakovici, 1972. godine. Dara je tom prilikom uručila predsjedniku Josipu Brozu Titu,

Oslobođeni Jasenovac

Išao sam u logor Jasenovac da opišem to što ću tamo vidjeti. Bili su posljednji dani aprila, lijepi dani, nebo vedro, sunce grije. Godina je 1945. A rijeka… to je rijeka Una niz koju idemo. Autor: Ćamil Sijarić Ono nekoliko gradića i naselja niz ovu rijeku oslobođeno je od ustaša i Nijemaca: Bosanski Novi, Dvor na Uni, Kostajnica i Dubica. Sa lijeve strane puta niz koji idemo brda su, a tamo iza brda topovi su – čuju se nekako kao ispod zemlje. Znamo da je put pred nama miniran, ali nikako ne možeš znati na kojem su mjestu postavljene mine, pa ideš onako na svoju sreću… Ispred podne – a

Milan Bastašić (1931 – 2016.)

Bio je jedan od osnivača udruženja građana Jadovno 1941. Navršilo se osam godina od upokojenja. Rođen je u Grubišnom Polju 30. januara 1931. godine u porodici Luke i Evice (r. Đukić), kao treće dijete. Otac mu je bio solunski dobrovoljac. Tadašnju četvorogodišnju osnovnu školu je završio u Grubišnom Polju.Krajem aprila 1941. godine hrvatske ustaše mu hapse oca i osamnaestogodišnjeg brata Stevu i potom ih ubijaju u Jadovnu na Velebitu. Poslije masovnog masakra srpskog naroda na Bilogori i u Grubišnom Polju koncem septembra i početkom oktobra 1942, Milana su sa muškarcima ustaše otjerale u Jasenovac, a majku i sestru Jovanku u Sisak. Igrom slučaja se spašavaju iz logora. Krajem rata, po

Đurđica Dragaš: TAMO

Tamo u kraju mome crveni se jabuka i kuću čuva. Šipurak na suncu spava.Tamo u zavičaju miriše soi samuje požutela trava. Oblacima vetar razmazuje nebo.Tamo u kraju mome crveni se jabukai kuću čuva.Kuću bez zidova, bez krova i vrata.Kuću srcem otemeljenu,dušom ozidanu,sećanjem pokrovljenu. Spušta se jesen niz dvorište.Tamo u zavičaju još miriše zemljai korita žedna čekaju kišu.Bura odnosi tragove leta,večna i snažna,nevesta kamena. Zaći će sunce.Tamo u kraju mome umreće na modrim vrhovima Velebita,crveno poput kajanja.Umreće da bi se rodilo opeti senke zarobilo naše..Ispred kućebez zidova i krova. Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš

Anđelija Simin: STRADANjE SRPSKIH CIVILA U VELIKOM RATU

Danas smo svedoci sve većeg pominjanja srpskih civilnih žrtava iz Drugog svetskog rata, posebno onih stradalih u logorima NDH, međutim srpski narod imao je podjednako velike civilne žrtva i u Velikom ratu, koji su isto tako stradali u logorima, živi spaljivani ili sakaćeni, žene silovane,… Međutim o njima se ništa ne zna, ne uči se u školama, niti se pominju u medijima. Ko su dakle te žrtve? Fridjungovi dokumenti i rat pre rata Da bi povela rat protiv Srbije, Austrougarska je morala svom narodu da objasni njegovu neophodnost, ovaj posao prepušten je propagandnom odeljenju ministarstvu spoljnih poslova Austrougarske. To je rađeno raznim aferama u društvu, preko Carinskog rata i afere

Dinko Šakić

Ko je bio Dinko Šakić: Vatreni ustaša, komadant genocidnog logora smrti Jasenovac

Nakon rata, Šakić zajedno sa suprugom pacovskim kanalima bježi u Argentinu a 1947. godine u Rosariju je otvorio malu fabriku tekstila. Imao je  troje djece, kojima je kršteni kum bio Ante Pavelić. U Zagrebu, 4. oktobra 1999. godine, komandant ustaškog logora u Jasenovcu u Drugom svetskom ratu Dinko Šakić osuđen je na 20 godina zatvora Rođen je u okolini Imotskog. Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine zateklo je njega i njegovog oca Matu, vatrenog ustašu, u Bosanskom Brodu. Kao takav, Mato je odmah imenovan za predsjednika opštine Bosanski Brod. Na toj dužnosti se istakao zločinima. Dinko se oženio Nadom Luburić, polusestrom ustaškog pukovnika Vjekoslava Luburića, kojem je nadležnost bila organizacija

Milorad Ekmečić

Milorad Ekmečić: Broj stradalih u Jasenovcu od 500–600 hiljada minimum koji se naučnim ispitivanjima dokazuje

Nijedan naučni skup ne može dati konačne odgovore na istoriju genocida 1941–1945. Cela srpska nauka je osuđena da to bude trajan napor koji se ne sme smatrati završenim. Srpska nauka je posle Drugog svetskog rata bila prikraćena da do kraja istraži istorijske korenove genocida koji je izvršen u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nad srpskim, jervrejskim i romskim narodom. Jugoslavija je nakon 1945. bila jedina država na svetu čija vlada nije prebrojala svoje mrtve. Improvizovalo se sa uspostavljanjem ustanova za ispitivanje broja mrtvih, grobovi i jame (foibe) na kraškom području nisu otvoreni, sve do rasula države 1991. To je ostavljalo vidljive tragove na sve pokušaje da naučnici umisle naknadno i sami da

Kajmakčalan kao kapija slobode

Na jučerašnji dan pre 109 godina pobedom Srpske vojske okončana je sudbonosna bitka na Kajmakčalanu u kojoj su učestvovali naši slavni preci – nosioci Albanske spomenice. Zauzećem Kajmakčalana naše pobedonosne trupe prvi put stupaju na zemljište svoje otadžbine. Čast za to pripada Drinskoj diviziji. Ovako je u zvaničnim srpskim izveštajima na Solunskom frontu u septembru 1916. godine obznanjeno svetu da je „otvorena kapija otadžbine i slobode“, da je planinski lanac i najjače utvrđenje, za koje su Bugari imali naređenje da brane do poslednjeg vojnika, zauzela vojska vaskrsla posle stradanja u Albaniji. Drinskom divizijom komandovao je Zlatiborac, pukovnik Krsta Smiljanić. Krvava drama trajala je 22 dana, uz grmljavinu topova, gušanje s

milan_bastasic_tv.jpg

Bastašić: Svjedočanstvo dječaka logoraša o zatočeništvu u logoru Jasenovac

Stiže oktobar. I mada vrijeme leti, on se nikada ne prišunja, nikada me ne iznenadi. Već krajem septembra počinju navirati misli, sjećanja na očeva svjedočenja o ustaškom masakru nad Srbima Bilogore u to vrijeme 1942. godine. O čudom izbjegnutom strijeljanju u vlastitom dvorištu. O odvođenju u logore svih do tada preživjelih. Sa nepunih dvanaest godina, kao dječak svrstan među muškarce, otac je otjeran u Jasenovac. Spletom okolnosti koje nikako ne mogu biti slučajne, nakon dva mjeseca, obolio od tifusa vratio se kući. Preživio. Jedini preživjeli jasenovački logoraš sa Bilogore. Početkom oktobra 2016. se upokojio. Kako tada tako i danas, uzimam u ruke njegovu knjigu, okrećem obilježenu stranu 139, poglavlje „Komšija

Štrbac: Do sada procesuirano oko 4.000 osoba u Hrvatskoj za ratne zločine

Direktor „Veritasa“ Savo Štrbac izjavio je da je do sada procesuirano oko 4.000 osoba u Hrvatskoj za ratne zločine među kojima je tri odsto pripadnika hrvatskih oružanih snaga, dok su ostalo pripadnici JNA i nekadašnje Srpske vojske Krajine, kao i nekoliko funkcionera. Štrbac je naveo da Hrvati, ne smanjujući broj procesuiranih potvrđuju svoj državni narativ da su JNA i domaći Srbi izvršili agresiju zajedno sa Srbijom na Hrvatsku preko tih presuda. – Oni na taj način dokazuju. Nije važno, da li je neko počinio zaista to zašto ga terete, već je njima najbitnije da to kvalifikuju kao ratni zločin. Važno je da se što više ljudi tereti za ratni zločin

Dušan Marić: Vrisak male Mirjane

Ovako su mudžahedini silovali i ubili devetogodišnju srpsku devojčicu. Mogu ti pričati koliko hoćeš, lakše mi je kad pričam, kao da čemer iz sebe izbacujem, ali ti svoju patnju, svoj užas od života koji živim, ne mogu opisti. To se, brate moj rođeni, ne opisuje. To nesrećnik kojem je od Boga suđeno da bude nesrećan doživi i odnese sa sobom u grob. Ovako svoju ispovest počinje Rada Dragićević iz Donje Bioče kod Ilijaša, koja je 28. decembra 1992. godine gledala kako joj mudžahedini siluju a zatim ubijaju devetogodišnju ćerkicu Mirjanu. – Ne znam da li mi je teže kad mislim na te trenutke i kao da i sad slušam vrisak

Pejsaz_uvala_Slana.jpg

Feljton Politika: Zaboravljena uvala užasa (2)

Iza paške plave lagune, pejzaža kao stvorenog za razglednice koje se šalju dragim osobama sa letovanja, nekada je postojala ustaška manufaktura smrti Pag – Kapetan brodića je na trenutak ugasio motore. Svaki hodočasnik položio je po cvet u more. Beogradski profesori Zorica Đoković i Boris Begović položili su venac sa natpisom „Žrtvama Slane“. Sveštenici su se pomolili za duše ubijenih Srba i Jevreja tokom leta 1941. godine. Patrolni brod hrvatske policije koji nas je obezbeđivao, primetno se udaljio u tom trenutku, valjda, ne želeći da remeti tih nekoliko minuta tišine koja je usledila. Deo ostrva Pag posmatran iz Karlobaga ili sa vrhova Velebita, podseća na parče mesečeve površine koju je

Đurđica Dragaš: Znate li ko je Stojadin Mirković?

Imao je Cole izbor. Mogao je, kao i ostali vojnici sa kojima je bio u vojnom skladištu Barutana kraj Bjelovara, da posluša naređenje majora Milana Tepića i povuče se u zaklon. Prvi put se oglušio o naredbu. Decembar 1990. godine. Kraj skromne kuće u selu Gornje Leskovice na Povlenu mešaju se muzika, pesma, ponos i suze. Porodica Mirković, njihovi rođaci i komšije prate u vojsku svog Stojadina. Coletu (kako od milja zovu ovog veselog mladića) se ispunila želja. Biće tenkista i posle ovog slavlja kreće put Banjaluke, do Centra za obuku vozača vojnih vozila. Dok veselo i prilično pijano društvo slavi Coletov test zrelosti, majka Anica krije suze. Brinula bi

U ime časti – govor majora Milana Tepića

Milan Tepić je bio major i poslednji odlikovani heroj Jugoslovenske narodne armije (JNA). Rođen je u Komlencu, selu pokraj Kozarske Dubice u Republici Srpskoj, 1957. godine. Na početku ratnih sukoba u Hrvatskoj, 29. septembra 1991. godine, major Milan Tepić se našao opkoljen sa svojim vojnicima u skladištu oružja, u selu Bedenik nadomak Bjelovara. Uz njega su bili mahom mladići na odsluženju vojnog roka. Ratna dejstva hrvatskih paravojnih formacija, „Zbora narodne garde” (Zenge), primorala su ih da se povuku u vojno skladište. Posle neuspelih pregovora, na majoru Tepiću je ostalo da donese odluku od koje su zavisili životi mladića i sudbina jednog od najvećih skladišta naoružanja JNA na teritoriji Hrvatske. Odluka koju

Ja veselo ispijam čašu gorčine i bola, ali verujem da će klevetnici od Boga primiti nagradu

Oproštajno pismo porodici, koje je sveštenik Dragoslav Obućina 23. aprila 1945. godine napisao u zatvoru OZNE u Kraljevu, neposredno posle suđenja, a pred pogubljenje, njegovoj porodici stiglo je posle 10 godina – 2. maja 1955. godine. Pismo je danas u vlasništvu porodice Đorđević, a u njemu Dragoslav piše svojoj supruzi: „Moja ljubavi, moje Jelče i deco moja, Milošu i Drakče moje! Neka vam je Bog u pomoći, neka vam samo on pomogne na vašem teškom sudbinskom putu. Noćas, tj. prošle noći, uz dreku tica zloslutnica, čuh glas smrti. Znači da više nikada neću biti srećan da vas gledam i da uživam u našoj sreći koju želim vama, pošto sam ja

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.