
Đurđica Dragaš: ZAVET
Možeš me gaziti, nići ću opet kao trava u proleće, kao cvet posle kiše. Ime mi gaziš,krst skrnaviš.Decu mi preklanu korovom koroviš. Nesoju, jade… Kuću mi raskrivaš,livadu trnjem zacrniš.U jami moje ponovo zatireš.Sa kamena ime mi brišeš. Nesoju, jade… I božure mi čizmom gaziš.Po polju krvave tragove ostavljaš.Pesmu mi braniš,molitvu poganiš. Nesoju, jade… Bolim te živa,s pesmom na usnama.Bolim te živa,s mirom u srcu,sa svećom u rukama. Жari ti oči pogane moja haljina bela.Gore ti dlanovi krvi željni.Progoni te svetlo iz jame,miris zemlje koju si čemerom napojio. Nesoju, jade…. Možeš me gaziti,nići ću opet.Kao trava u proleće,kao cvet posle kiše.Možeš mi kuću rušiti,gradiću je opet.Gnezdo ću sviti međ’ oblacima,u krošnjama,sa













