Mirko Počuča se nije dao uhapsiti

U Velikim Zdencima 27. septembra u njihovim vlastitim kućama uhapsili su Milorada Počuča i njegovog komšiju Milana Carića. Tučeni su i prebijani tako da je Milorad od zadobijenih povreda uskoro umro. Isti dan su došli da uhapse Mirka Počuča u njegovom dvorištu. On je ranije prozvan četnikom, a kuća u kojoj su spavali on i žena, kako znamo, bila je minirana. Sad mu, eto, uhapsiše i odmah isprebijaše i brata Milorada. Pošto sve to nije Mirka otjeralo iz njegovog zavidno vrijednog i uređenog gospodarstva, trebalo ga je uhapsiti – da negdje bestraga nestane. To su pošli da urade toga 27. septembra 1991. godine! To je značajan datum u otporu Srba Bilogore sveopćem i bezobzirnom teroru hrvatske vlasti i svih satrapa koji su je slijedili i osjećali pravo na slobodan i nekažnjiv odstrel Srba. Kao i u slučaju Đure Kljajića, prvog Srbina na Bilogori koji se 1941. godine nije dao uhapsiti, u liku Mirka Počuča imamo prvog Srbina koji se nije dao uhapsiti 1991. godine!

Prošlo je pola vijeka, štošta se toga promijenilo, drugačija su istorijska pamćenja, ali i čin hapšenja. Đuro se prije pola vijeka svuzao sa kamare slame koju je uz vršalicu slagao i dao se u bijeg prema prvim kukuruzima. Pola vijeka kasnije, u Mirkovom dvorištu ispred neposredno uperene automatske puške i onih nadolazećih zengovaca, bijeg nije dolazio u obzir. Mirko munjevito trgne pištolj i istog trena opali i pogodi. Iz dograbljene automatske puške, podešene za rafal, poplašio je i u bijeg natjerao ostale zlonamjernike. Naoružan, uspio je pobjeći zajedno sa ženom i skloniti se kod Srba u Bilogori.

Izjava Mirka Počuče

U kući Mirka Počuče, 26. januara 2003. godine.

Prisutni su Milan Bastašić i kao tehničko lice P. Barać.

M.B. Mirko, molim te, ja sam isto sa tog područja, sa općine Grubišno Polje. Ja sam Grubišno Polje napustio 15.08.1991. godine oko 14 sati popodne i prošao sve te barikade. Na svu sreću – uspješno. Ajde, molim te, reci mi šta se događalo u Zdencima tih par dana prije dolaska garde i onda kada je došla garda, i kako je došlo do miniranja tvoje kuće?

M. Počuča: Čujte, prije dolaska garde na raskršće u Zdence, već su se osjećale promjene. Bilo je malo ljudi, slabo se kuda išlo. Poslije izbora u RH počeli smo aktivno da se organizujemo. Gdje su Srbi bili na rukovodećim mjestima, počeli su da ih smjenjuju. Mi, Srbi, koji smo se tamo nalazili, osjećali smo se neugodno i neprijatno. I osjećali smo da se nešto čudno događa.

Da li ste osjetili neke promjene u ponašanju komšija?

Osjetili smo nekakvo nepovjerenje, počela su zatišja.

I sada, kad su ovi došli, kako se to odrazilo na vas?

Čujte, bilo je neugodno kad je garda zauzela svoje položaje i kad su barikade bile postavljene. Nisi mogao izaći da te ne kontrolišu da li se nalaziš na spisku.

Znači, imali su spiskove?

Da, to su bili spiskovi na kojima su se nalazili Srbi. Čak su ljude skidali s puta i hapsili, pa su ljudi izbjegavali, a i ja lično, da se pojave na tom raskršću. Ja sam znao da sam i ja na tom spisku. Čujte, ja sam bio proizvođač – seljak. Vozio sam krompir za „Hercegovac“, tu me nisu kontrolisali.

Je li tu bilo kakvih neugodnosti?

Da, bilo je. Vidjelo se da tu nešto ne štima – da su Srbi u pitanju, da je neka politika po tom pitanju.

Kad si predavao krompir, da li su te isplaćivali?

Ja sam predao nešto krompira, dva vagona, to mi nisu isplatili nikada. Na novom rasporedu smo dobili otkaz. Saopšteno nam je da od četnika više ne otkupljuju robu.

Tko vam je to saopštio? Da li službena osoba?

Da, bio je to jedan inženjer, Kamber Ivo. On nam je saopštio da od četnika više ne primaju robu. Tu smo se mi Srbi loše osjećali. Ja sam postavio pitanje: „Otkud sada četnici? Kad smo pravili ugovore, onda nismo bili četnici, a sad smo odjednom četnici“. Onda sam ga pitao da li tu postoje četnici, da li ih je on vidio, da li su i za vrijeme Drugog svjetskog rata tu bili četnici? Nije odgovorio. To je to. Mi smo bili odbijeni, valjda zato što smo Srbi.

Ajde sada reci da li se događalo išta ozbiljnije po dolasku zengi?

Da, počela su hapšenja nekoliko ljudi sa opštine Grubišno Polje. Na primjer, uhapšeni su Stanić Mitar, Milošević Spaso, Mačak Dragan, Torbica Milorad, Sukur Živko, dr Daljug Duška, Živko Ćetković, Dimić Borivoje i još dosta drugih. To nas je dosta potreslo. Došlo je do velikog nepovjerenja Srba prema novoj vlasti. Čuli smo da su ih tamo u zatvoru tukli, maltretirali i mučili. Više nismo znali šta da radimo, kome da se obratimo. Počelo je miniranje i rušenje kuća Srbima po selu. Ja znam da su to bili mirni ljudi, koji nisu bili politički usmjereni. Počeo je haos, kriza, jednostavno strah.

Daj mi reci da li su se Srbi okupljali i odlazili u Srbiju, u Bosnu? Da li je taj strah bio toliki?

Pa sigurno da je bio. Kada je počelo miniranje, ljudi su ostavljali sve i bježali da se negdje sklone. Ja sam se u tom momentu nalazio u Zdencima, imao sam stoku, inventar, strojeve… pa sam razmišljao: možda to neće dugo potrajati. Možda oni samo poneke kažnjavaju zbog nečega, mislio sam. Ali, to nije to – i meni su došli i minirali mi kuću.

Dobro, ti si imao dva sina, već odrasla, šta je sa njima bilo?

Jedan je bio u vojsci kad je to počelo, a drugi je imao svoju porodicu. Kad je čuo da mu je ujak uhapšen, on se sklonio.

Da, čuo sam da je Stanić Mitar, tvoj šura, među prvima uhapšen. Šta si čuo o tome?

Čuli smo da su ga tamo tukli, mučili, pa vozili u ambulantu, bolnicu. Nakon toga, gubi mu se trag. Ni dan danas se ne zna gdje je zakopan.

Da li znaš je li on bio zatvoren u hotelu Bilogora?

Da, bio je on tamo zatvoren. I ne samo on. I drugi su bili. Imali smo informaciju da su ih tamo strašno mučili i da ti ljudi taj najgori genocid i iživljavanje nisu mogli da prežive.

Znači, to je ta prva grupa, koja je uništena. Sad ide miniranje. Koliko je kuća bilo minirano u Zdencima, prije nego što su tvoju kuću minirali?

Najmanje dvadeset. Ako ne i više.

Koliko je to uzbuđivalo tebe i tvoju familiju? Kad znaš da si i ti Srbin, i znaš da nikome nisi kriv, a svjestan si i prethodnog slučaja sa neugodnostima pri predaji krompira, da li si i ti očekivao miniranje?

Pa sigurno. Znao sam da me neće poštedjeti ni mimoići. Pa, i čudio sam se kako već nisu došli, kad već ruše oko mene. Eto, ja sam bio majstor, zanatlija, dobar sa svim tim ljudima, ni sa kim nisam bio zavađen od tih ljudi u selu. Nisam imao neprijatelja. Prije toga smo se svi lijepo slagali.

Kakav je bio taj akt miniranja tvoje kuće? Da li ste večerali ili spavali?

Čujte, to je bilo noću. Oko 24 sata bilo je neko nevrijeme. Grmilo je i padala je kiša. Možda su oni iskoristili taj čas. Odjednom se čula eksplozija. Prozori popucali, izbio jedan zid ulazna vrata, čak mi je i ploča gore na spratu pukla, parket polomio… A nova kuća mi je bila.

Tko se u to vrijeme nalazio u kući? Jeste li šta poduzeli očekujući miniranje, da li ste promijenili i mijenjali mjesta gdje ćete spavati?

Do te noći nismo mijenjali mjesto spavanja, ali tu noć jesmo. Otišli smo spavati na sprat. Kao da sam predosjećao da će se to desiti.

Jesi li izlazio u toku noći dolje?

Jesam. Poslije toga nije bilo spavanja. Nestalo je struje.

A ujutro kad je svanulo, kako su komšije reagirale?

Neke komšije su prolazile i nisu se obazirale, makar su čuli i vidjeli, a nekima je bilo neugodno, pogotovo jednom Čehu, trgovcu. Čuo sam da je išao u krizni štab da pita zašto je to Mirku napravljeno, ali to njih nije mnogo potreslo. Imao sam jednog dečka Čeha koji mi je pomogao da to malo popravim.

Da li si ti to, Mirko, prijavio vlastima ili su oni sami došli?

Još je jedna kuća tu u komšiluku bila minirana. Došli su, gledali, fotografisali, popisali štetu i rekli kako bi to nadoknadili, tu štetu.

Da li si ih šta pitao?

Ma jesam, pitao sam ih zašto to rade, je li zato što sam Srbin ili sam im nešto kriv. Ne samo ja, nego i ostali ljudi. Pitao sam zašto nam ruše kuće, u čemu je tu stvar.

Nisam dobio neki pozitivan odgovor – kao, oni nisu u to upućeni i ne znaju ko to radi.

Da li si poznavao tog isljednika s kojim si razgovarao?

Ma da, bio je načelnik SUP-a, zvao se Gladojević Stevo.

Kada je tvoja kuća minirana?

Kuća je minirana 11.09.’91. godine.

Kako su oni sad vas tretirali?

Nikako. Četnici, građani drugog reda. Mi Srbi smo se neugodno osjećali. Svima kuće minirane. Loše smo se osjećali, neugodno, nesigurno.

Da li ti se sin vraća?

Ne. I bolje da se nije sa porodicom vratio u toj situaciji. Imao je malo dijete.

Da li još ljudi odlazi?

Ma da. Ovi ljudi sa porodicama. Skoro svi u mom komšiluku (četiri porodice) osjećali su se nesigurno. Oni su bili u radnom odnosu u „Zdenki“. Dobili su otkaz i šta da čekaju? Eto, moj prvi komšija je uhapšen. I moj brat je uhapšen.

Ali, ti nisi bio uhapšen. Da li su pokušali prije da te hapse?

Ne, isti dan, 27.09.’91. godine, došli su po mene da me uhapse.

Eto, dolaze da te hapse. Sa čim su došli, koliko ih je bilo, gdje si se ti nalazio?

Taman sam ispratio komšiju, bio sam na dvorištu. Imam ja tamo dvorišne zgrade i baš u to vrijeme sam bio iza te jedne pomoćne zgrade.

Što je bio taj komšija kod tebe?

Pričali smo. Negodovao je na sve to. I njegov sin je otišao u Srbiju. Nakon toga, kada sam ga ispratio, naišla su dvoja kola garde – jedan je išao prvi, a druga trojica iza njega.

Gdje su oni stali?

Otišli su kod moga komšije, udaljenog od mene 30-50 metara i vraćali se prema mojoj kući u moje dvorište. Ušlo je njih petorica. Ja sam bio iza pomoćne zgrade. Jedan gardista me je vidio i viknuvši pitao kuda bježim. Uperio je pušku u mene. Ja ga pitam o čemu se radi, kažem da nikud ne bježim. A on mi je odgovorio: „Sada ćeš da vidiš o čemu se radi“, i drži pušku uperenu u mene. Došlo je do pucanja, jer i ja sam posjedovao oružje (pištolj – za taj pištolj sam imao dozvolu). Na moju sreću, on je pogođen pao, a ostala četvorica su otvorili vatru na mene iz automatskog naoružanja. Na moju sreću, nisu me pogodili. Ja sam od gardiste kojeg sam pogodio uzeo automatsku pušku koja je bila uperena u mene i okrenuo se da pucam prema onoj četvorici. Onda su oni pobjegli iz dvorišta kroz grabu, došli do svog vozila i otišli.

Kako je tvoja Odiseja dalje trajala? Kod kuće si bio ti i tvoja žena.

Uzeo sam ženu i oružje od gardiste i krenuli smo kroz voće u bašti. Sa kućom sam se oprostio zauvijek.

Da li su oni krenuli u potjeru za tobom?

Jesu, ali kasnije. Mi smo bili daleko, ali čuo sam sirene i pucnjavu kod moje kuće. Krenuli su oni za nama, no tu su polja kukuruza i mi smo im zameli trag. Oni su vidjeli da nema svrhe da nas traže.

U kom pravcu ste krenuli?

Krenuli smo prema Daruvaru. Išli smo preko ribnjaka rijeke Ilove, Borišta.

Jesi li imao ikakvih smetnji preko ribnjaka?

Imali smo. Prešli smo rijeku Ilovu, krenuli preko ribnjaka, ali naišli smo na dva vojnika na bentu. Oni su ležali u jednom čamcu. Ne znam da li su spavali, ali nisu reagovali. A ni ja nisam imao namjeru da ih ubijem. Mi smo mirno prošli pored njih. Sada ponovo nailazimo na rijeku, gdje nije bilo prelaza, i slučajno naiđemo na neki zapušteni prelaz, sav zarastao u trnje i kupinu, i tako prijeđemo na drugu stranu prema Borištu. Onda više nije bilo tih prirodnih problema. Krenuli smo prema Končanici, Brestovcu i Daruvaru.

Da li si ti poznao toga zengu?

Ma ne. To su bili maskirani ljudi, neki su bili ofarbani po licu. Put prema Končanici bio je težak. Hrvatska vojska je non-stop manevrisala od Velikih Zdenaca prema Daruvaru. Preko noći došli su u Brestovac i prebacili se prema Šupljoj Lipi, Vrijeskoj, Borovoj Kosi. Tu smo već tri noći. Ni vode nismo pili. Tu smo bili opkoljeni, nismo mogli nikuda, pa smo manevrisali lijevo-desno. Tek četvrti dan stigli smo u Rašenicu kod Ulovčevog mlina. Sačekali smo noć i prebacivali se prema Bilogori, preko V. Rašenice i Treglave. To je trajalo četiri dana i noći.

I onda, kada ste naišli na Srbe?

Peti dan ujutro kod Dapčevačkih Brđana, kod barikada, Odiseja se završava.

Šta je onda bilo sa blagom – stokom, kućom, imetkom, onim što je ostalo?

Slušajte, oni su sve pokupili – od stoke, mašina, poljoprivrednog alata… Kuću su sravnili sa zemljom, a ostale zgrade popalili. Veliki traktor, kamion, „tamić“, kola, nova sušara puna duvana, 5.000 litara nafte (nešto u cisterni, nešto u buradima)… Znači, sve kompletno. Jedno bogato imanje otišlo je u nepovrat. Još mi je ostao sav usjev na njivama – četiri jutra krompira, kukuruz, pšenica… Šta da vam kažem?

Čuj, Mirko, da li si se ikada čuo sa tim svojim komšijama i da li ti je netko rekao da ti je nešto sačuvao?

Ma, jok! Valjda su se bojali njihove nove vlasti tako da nisam ni sa kim bio u kontaktu.

< Mučenje Srba postaje svakodnevna praksa                           Sadržaj                            Oružani progon Srba sa Bilogore >