Milan Bastašić: U SUSRET GODIŠNjICI PROBOJA JASENOVAČKIH ZATOČENIKA, APRILA 1945. GODINE

Postavka Jasenovca na Cvjetnom trgu u Zagrebu u režiji SNV – događanje se vezuje za datum proboja jasenovačkih logoraša aprila, 1945.godine.

Ne mogu da shvatim, a vjerujem da me autori, organizatori i pokrovitelji tih događanja ne bi mogli uvjeriti u potrebu, da se nekakva proizvoljna i nekritička improvizacija logora Jasenovac postavlja van Jasenovca. Ne radi se ovdje o prezentaciji dokumenata pravne regulative NDH, o osnivanju, funkcionisanju i po njima o svrsi postojanja i djelovanja toga logora.

Napomena: Ovaj prilog je prvi put objavljen na portalu Jadovno.srb , aprila mjeseca 2012. godine

Ne radi se o prikazu – izložbi koljačkih noževa, maljeva, željeznih šipki, macola kojima su službene „postrojbe NDH“ kroz pune četiri godine danonoćno uz uživanje, na najmonstruozniji način oduzimale živote ljudskom speciesu bez obzira na dob i pol. Neće tu biti bukagija čija mi zvonjava i zveckanje horizontalnog lanca između nogu kao i izgled toga jadnika, njihovog nosioca, ni poslije sedamdeset godina, nisu izblijedili.

Neće tu biti ni slika gdje se budućim žrtvama oduzimaju i pljačkaju sve dagocjenosti, skidanja zlatnog prstenja uz bol i muku, jer ako se prsten ne skine ode ruka! Koliko vidim iz opisane zamisli postavke, biće nešto napravljeno od nagorjelih dasaka, čiji bi tako ograđeni prostor trebao da se učini kao nekakav životni i mikroklimatski prostor života – boravka logoraša.

Valjda, realizatori ove, po meni, bezobzirne i bizarne, neprimjerene sramote o enterijeru i svakodnevnom životu žrtava neće prikazati prostorije u kojima je boravio dr Vlatko Maček, Andrija Hebrang, odnosno njegova kasnija supruga. Lažna postavka o životnom enterijeru zatočenika učinjena je upravo tako i prilikom posjete kardinala Bozanića.

Umjesto navedenog, imaćemo na okruglom stolu, koji slijedi kratko poslije posjete toj „ realnoj boravišnoj svakodnevici zatočenika“, glavni i svrsishodni dio predmetnog događanja.

To je rasprava o broju žrtava u Jasenovcu!

Osnova rasprave je broj između ,,80 i 100 tisuća“ dobijen na osnovu nekakve p r o c j e n e. Najmanji broj je onaj za koji se zna ime i prezime, nešto preko ,,83 tisuće“. Ne znam ko je sve pozvan za taj sto. Na stolu nema zaključaka imenovane državne komisije koja je na osnovu s o n d a ž a masovnih grobnica u Donjoj Gradini i z r a č u n a l a broj žrtava na oko 730 hiljada.

Koliko se sjećam bilo je još sondaža i drugačijih cifara, svakako ne ovako niskih kao ,,83 tisuće“. Moramo se složiti u žalosnoj istini da je i 80 hiljada previše žrtava i van svake pameti. Isto tako moramo priznati i ne možemo negirati da su žene, djeca, starci i zreli ljudi usmrćivani tako masovno i brzo da ih državna regulativa NDH i njeni službeni dželati jednostavno nisu stigli prebrojati, a kamoli popisati!

Otuda besraman, uvredljiv i do sarkazma bolan zahtjev sljedbenika i potomaka dželata da potomci žrtava moraju dati imena i prezimena umjesto njih, inače se žrtve ne priznaju. A šta govore ledine Jasenovca, Limana, Uštice, Jablanca, Mlaka, Krapje, Dubičke krečane?

Šta govore izbrojane masovne grobnice Donje Gradine i one koje su nestale erozijom obala rijeke Save, kao i podaci o bezbroj ubijenih na Graniku i na druge načine usmrćenih i bačenih u Savu?

Poslije svega, ne mogu a da ne kažem, kako sada uz „realnu“ sliku Jasenovca na Cvjetnom trgu u Zagrebu, minimalan, nerealan i uvredljivo zanemareni ogroman broj žrtava u Jasenovcu, treba za okruglim stolom da potvrdi, niko drugi nego Srpsko nacionalno vijeće.

Pa dobro, braćo Srbi iz Srpskog nacionalnog vijeća, ko Vas nagovori na ovo istorijsko zlo, na neistinu o, u svijetu besprimjernom, stradanju svoga naroda?

Omladino draga, vi strahote niste vidjeli, to što znate pročitali ste, a puno toga ne znate, pa je sa vama lako manipulisati. Ovo je tipična, pa i više od toga – sramotna manipulacija.

Vi ste sve ovo shvatili kao mali Jovica ili Ivica šahovski meč Gligorić – Spaski. Čuje taj Ivica – Jovica preko radija da je Spaski Gligoriću pojeo konja, pa o tome stvori svoju sliku. Spaski ima viljušku sa kojom nabode normalnog konja i onda ga strpa u svoja velika usta i proguta. Spaski je za ovog dječaka uspješno progutao konja, a za Vas dame i gospodo, iz SNV Hrvatske, zalogaj koji gutate ovom prilikom zapinjaće Vama i vašem potomstvu.

To Vam nije trebalo, a za sredstvima, koja time trošite vape uništena spomen-obilježja, za čiju obnovu niste baš toliko darežljivi.

Ovo je bila moja reakcija na informaciju iz javnih medija o postavljanju inkriminisane instalacije i održavanju okruglog stola. Namjeravao sam je dati u javnost, međutim, duboko proživljavajući ovaj istorijski akcident, 68 godina od proboja, iz pijeteta prema priznatim i nepriznatim žrtvama ovog najvećeg srpskog grada pod zemljom, odlučio sam krenuti u Zagreb – da sve vidim.

Evo o tome svjedočanstva poslije 70 godina od moga izlaska iz žice logora smrti Jasenovac. Ali ne i radnog logora, jer kako se zna, kako je od preživjelih opisano, svrha rada u tome logoru je bila u ravnini kame i malja.

Dolazim iz Bogovićeve, najprije vidim crkvu Svetog Preobraženja, uočavam spomenik Petra Preradovića i veliki broj svijeta različitog pola i dobi, koji sjedi za stolovima, ispred brojnih kafića koji okružuju čitav Cvjetni, Preobraženski trg. U sredini trga, nešto bliže crkvi, vidim CRNI KUBUS sa otvorom kroz koji se može ući bez saginjanja. Na ulazu nema krila kao što obično imaju vrata. Dva dana ranije, na jednoj slici u novinama (?) taj ulaz je zapriječavao naslonjeni bicikl, pa se taj kubus činio kao javni klozet u kojem se korisnik osigurao svojim biciklom od uznemiravanja sljedećeg korisnika – prostorije bez vrata usred grada – prestonice.

Na kubusu nema nikakvih oznaka. Prizivam u sjećanje saznanja o predmetnom događanju iz ranijih glasila i na njima smireno, bez naglašenih emocija, stojeći na istočnom rubu Cvjetnoga, kupim prve, osnovne utiske. Odjednom, razmakoše mi se sva sjećenja o Jasenovcu i saznanje o namjenskom postojanju ,,crnog kubusa“. Fokusiram kubus i u meni kulminira realan osjećaj sadašnje stvarnosti i nameće svoje – moje druge utiske.

U ležernom i opisanom raspoloženom ozračju na Cvjetnom, crni kubus mi pobuđuje asocijacije i emocije sadašnjice, realnost vremena u kojem stojim na istočnom rubu Preobraženskog, Preradovićevog, Cvjetnog trga. Crni kubus mi se učini kao simbol srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, na kojem u toj vjerodostojnosti, iznad onog otvora za ulaz nedostaju fotografije Ruže Matašić i Nataše Jovičić u zagrljaju … Karamarka, a iznad njih parola: ,,Naprijed drugovi!“

Već dobro ne vidim, pa ne mogu reći kakva je faca hrvatskog pjesnika srpskog porijekla Petra Preradovića, koji svu tu stvarnost gleda od 1991. kad sam ga posljednji put vidio. Krećem prema ulazu u kubus sa znatiželjom da saznam, da vidim, zato sam i došao, kakav je rezultat inicijative Srpskog nacionalnog vijeća (SNV) u Zagrebu i umjetničke hrabrosti da prikaže sadržaj, u svijetu bezprimjernog svakodnevnog masovnog, monstruoznog zločina, uništavanja jedinki različitog pola i uzrasta ljudskog roda, na prostoru preko 200 kvadratnih kilometara u toku četiri i po godine.

Vidio sam i pročitao onih par ,,plakata“ unutar kubusa kojima se vrijeđaju žrtve i njihovi potomci drskim serviranjem licitiranja brojem žrtava. Jedan plakat čak sugestivno nudi zaključak da izvjesni Luburić ne bi naredio likvidaciju zatočenika da saveznici nisu bombardovali logor. Na plakatu nije bilo ni saznanja da je taj ustaški krvolok bio, u ime vrhovne vlasti NDH, upravnik svih logora i da je planski do aprila 1945. naređivao i učestvovao u klanju i usmrćivanju maljevima i oduzimanju života preko 700.000 djece, žena, stare čeljadi i muškaraca.

Izlazeći iz crnog kubusa u Zagrebu, na osnovu svega što ovdje opisujem, izvodim svoj zaključak u nastojanju i sa željom da ode u javnost. Srpsko nacionalno vijeće u Zagrebu, iz razumljivih razloga, nije imalo hrabrosti, a umjetnici potrebe da ovom prilikom hrvatskoj javnosti predoče bar djelić istine o kompleksu ustaškog logora Jasenovac.

Dr. med. sci Milan Bastašić (1931-2016.), preživjeli logoraš Jasenovca, oktobar i novembar 1942.

Vezane vijesti:

Paviljon o Jasenovcu u centru Zagreba

Zagreb: Podsećanja na žrtve logora Jasenovac

Bilogora i Grubišno Polje 1941 – 1991.

Milan Bastašić: Nakon 20 godina progonstva, ponovo u Jasenovcu

Milan Bastašić: Žrtve Bilogore i Jasenovac

BASTAŠIĆ: ODUZELI SU MI 20 GODINA ŽIVOTA

Umro je Milan Bastašić