Mi, iz 1914.

Kako su se zajedno našli potonji General NKVD-a i četnički vojvoda, crnorukac i književnik nobelovac?

Ne žaleći se i primajući hod događaja i red stvari u ljudskoj sudbini, ne tražeći od novog naraštaja više razumevanja nego što on može da ga ima, mi, iz 1914. godine, upiremo danas jedan drugom pogled u oči i sa žarom, ali i sa tom dubokom melanholijom, tražimo ono naše iz 1914. godine, što je izgledalo strašno, divno i veliko, kao međa vekova i razdoblja, a što polako nestaje i bledi kao pesma koja se više ne peva ili jezik koji se sve manje govori. Ali, između sebe, gledajući jedan drugom u zenice koje su videle čuda, prava čuda, i ostale i dalje žive da gledaju ovo svakodnevno sunce, mi podležemo uvek neodoljivom, za nas večnom čaru tih godina. Tada mi opet dobivamo krila i okrilje patnje i žrtve savladanog straha i prežaljene mladosti. I dok nas traje, mi ćemo u sebi deliti svet po tome na kojoj je ko strani bio i čime se zaklinjao 1914. godine. Jer to leto, leto 1914, žarko i mirno leto, sa ukusom vatre i ledenim dahom tragedije na svakom koraku, to je naša prava sudbina.

Ivo Andrić

intervju za časopis Ideje, novembar 1934. godine

Teško je razumeti vreme kome ne pripadaš. Mnogi dobri istoričari živote su proveli zaronjeni u izbledela dokumenta pa ipak nikada nisu postali sjajni. Nisu imali taj redak, urođeni talenat da iz listova stare hartije pored činjenica upiju i čitavo jedno vreme, svet kakav više ne postoji i može samo da se izmašta. Istorijski izvori su skrivena upustva za njegovu konstrukciju. Ne kaže se slučajno da „svakom izvori drugačije žubore“. Svako ima svoj duboko lični doživljaj stvarnosti. Za onog ko se bavi prošlošću ona mora da bude upravo to – stvarnost.

Ko su bili mladići iz bosanskih kasaba, poznanici iz šetnji duž kaldrma čaršije i sa stranica omladinskih časopisa,  izgubljeni u potrazi za istinom među redovima Bakunjina i Černiševskog, Njegoša i Pandurovića, zagledani u večnost koliko i u grane jorgovana koje skrivaju devojačke pendžere?

Nije lako promišljati danas, na ovoj nesrećnoj zemlji koju je na toliko različitih svetova izdelila  Drina, o grupi mladića u kojoj su, potpuno ravnopravno, jedan do drugog stajali Danilo Ilić i Trifko Grabež, Nedeljko Čabrinović i Muhamed Mehmedbašić, Vasa Čubrilović i Dobroslav Jevđović. U zemlji sa samo šest gimnazija, sa tuđinskom vlašću i pogledom preko zatalasane Drine na slobodnu braću, oni su sanjali novo, drugačije vreme.

Mnogi danas pokušavaju da ih ukalupe. Da kažu da su bili nacionalisti. Velikosrpski ili jugoslovenski. Drugi pak kažu anarhisti. Treći, deca zavedena od grupe srpskih zaverenika. Smeštaju ih kalup pokazujući suštinsko nerazumevanje onih o kojima govore.

Njihova suština je bila borba da izađu iz kalupa. Pobuna. Generacijska, socijalna, društvena, moralna. Živeli su u svetu koji su hteli da menjaju. Kako je sutra trebalo da izgleda nisu znali niti su želeli da znaju. Njihova sudba je bila da menjaju ono što je danas. Bili su revolucija. Niko od njih nije maštao da postane državnik kao Kavur, već revolucionar, Mancini ili Garibaldi.

Oni preživeli su zauvek ostali ljudi 1914, bilo je to „njihovo vreme“, kako Andrić kaže. Čitava njihova idejna vertikala je smeštena između Principa i Žerajića, baš kao što se,  simbolično, između njihovih imena na vrhu i dnu spiska sahranjenih u grobnici Vidovdanskih heroja nalaze imena njihovih palih drugova. „Ko hoće da živi nek mre, ko hoće da mre nek živi.“

Govoreći danas o Mladoj Bosni retko ko shvata da ona nije bila organizacija, uzak krug zaverenika koji je sastaje u zadimljenim mehanama i priprema atentate. Mlada Bosna je bila ime za ideju. Samo je ideja mogla da okupi ljude među kojima se mnogi nisu ni poznavali, udaljene kilimetrima ali još više mentalitetom i karakterima.  Kako bi se drugačije našli zajedno potonji General NKVD-a i četnički vojvoda, crnorukac i književnik nobelovac.

Početkom dvadesetog veka u Bosni i Hercegovini je stasavala generacija čiji su predvodnici bili „apostoli permanentne pobune“, kako ih je u razgovorima sa Dedijerom nazivao Sartr. Suštinu „permanente pobune“, po mišljenju Sartra, verovatno je najbolje na papir preneo jedan od pobunjenika iz 1914, Ivo Andrić. Njegova „Priča iz Japana“ onima sklonim promišljanju otkriva dublju istinu od „njihovom vremenu“ nego hrpe stranica sa faktografski pobrojanim činjenicama.

Priča iz Japana

Za vlade carice Au-Ung bio je među osuđenim Tristopedesetoricom urotnika prognan i pjesnik Moro Ipo.

Tri godine je proživio na najmanjem od Sedam Otoka, u kućici od rogoza. A kad je carica oboljela i njena moć stala sve više da opada, njemu je uspjelo, kao i većini od Tristopedesetorice da se povrati u glavni grad Jedo. Stanovao je nakraj grada u jednom krilu neke svećeničke zgrade.

Građani, siti krvavog gospodstva lude i okrutne carice, su zavoljeli pjesnika, a već oni od Tristopedesetorice bijahu mu nerazdruživi drugovi. Od ruke do ruke su išli njegovi kratki stihovi o junaštvu i smrti, a njegov dobri smiješak bio je u njihovim raspravama kao riječ koja odlučuje.

Tada se dogodi da od otrova sveopće mržnje umrije carica preko svakog očekivanja naglo. Njeni se nevaljali dvorani razbjegoše, a ona je ležala naduvena i grdna u pustom dvoru i nije bilo nikog ko bi je saranio.

Brzo se sakupiše Tristopedesetorica urotnika i preuzeše vlast. Podijeliše između se činove i časti i stadoše da vladaju jedinstvenim carstvom na Sedam Otoka.

Kad je u dvoru nekadanje carice bilo prvo svečano vijeće, prebrojiše se Tristopedesetorica i vidješe da jednoga nema, a kad se pročita spisak svih zavjerenika vidje se, da nema pjesnika Mori Ipo. Ne htjedoše da vijećaju bez njegova glasa nego odmah poslaše roba sa dvokolicom po njega. U neko doba se vrati rob sa praznim kolima; rečeno mu je, da je Mori Ipo otputovao i da je za vijeće Tristopedesetorice ostavio pismenu poruku. Najstariji u vijeću primi savijenu artiju i predade je načelniku državnih učenjaka a ovaj je stade na glas da čita:

„Mori Ipo pozdravlja, na rastanku, drugove svoje, zavjerenike!

Blagodarim vam, drugovi moji, na zajedničkoj patnji i vjeri i pobjedi i molim vas da mi oprostite što ne mogu da s vama dijelim i vlast kao što sam dijelio borbu. Ali pjesnici su — protivno od drugih ljudi — vjerni samo u nevolji, a napuštaju one kojima je dobro. Mi, pjesnici, smo za borbu rođeni; strasni smo lovci, ali od plijena ne jedemo. Tanka je i nevidljiva pregrada što me dijeli od vas, ali zar nije i oštrica mača tanka pa ipak je smrtonosna; bez štete po svoju dušu ne bih mogao preko nje do vas, jer mi podnosimo sve osim vlasti. Zato vas ostavljam, drugovi zavjerenici, i idem da potražim ima li gdjegod koja misao koja nije ostvarena i koja težnja što nije izvojevana. A vi vladajte razborito i srećno, ali dođe li ikad na naše carstvo od Sedam Otoka kakva bijeda i iskušenje i bude potrebna borba i utjeha u borbi, potražite me molim vas.“

Tu je predsjednik vijeća, koji je bio malo nagluh, čitanje prekinuo i staračkom nestrpljivošću, s negodovanjem u glasu rekao:

„Kakva bijeda može zadesiti carevinu za pravednog i slobodoumnog vladanja Tristopedesetorice!?“

Svi vijećnici kimnuše glavama; stariji se osmjehnuše prezrivo i sažalno: Kakva bijeda?! Čitanje se ne nastavi nego započe vijećanje o zakonu za uvoz i carinu.

Samo načelnik državnih učenjaka pročita do kraja pjesnikovu poruku, ali u sebi, i onda je smota i pohrani u arhivu nekadanje carice.

Piše: Petar Ristanović

Izvor: SRPSKI AKADEMSKI KRUG