+Mara Jurić 1933-2018

U Banatskom Despotovcu, u osamdesetpetoj godini života, preminula je Mara Jurić (rođena Lalić), rodom iz Donjih Rujana. Sahrana drage pokojnice zakazana je za 2. mart 2018. godine u 13 časova. Mara Jurić je bila jedna od 14-oro stradalnika koji su, nakon 42 dana, živi izvađeni iz jame Ravni Dolac na Dinari, u koju je bačeno 218 pravoslavnih Srba iz Gornjih i Donjih Rujana. Večan joj spomen, dostojan blaženstva!

Mara Jurić je nedavno svedočila i emisiji ”Kvadratura Kruga” posvećenoj stradanju Livanjskih Srba: http://www.rts.rs/page/tv/ci/story/17/rts-1/2945609/.html 

U nastavku prenosimo njenu priču iz knjige ”Ognjena Marija Livanjska” autora Buda Simonovića. 

————————————————————————————————————

Najmlađa

U Banatskom Despotovcu, nedaleko od Ljube Lalić-Konjikušić, živi i njena mlađa sestra Mara, najmlađa od četrnaestoro koji su  prošli kroz deveti krug paklenih mukka u jami Ravni dolac i preživjeli.

Udata za Stevu Jurića iz Sajkovića, okružena pažnjom i ljubavlju troje djece i šestoro unučadi, a kršna Dinarka svejedno sjetna i potištena i briga joj ne nestaje s lica ni kad spava. Najradije ćuti, pogotovu kad se spomenu uspomene.
Minule su silne godine, u daljini i vremenu, u širokoj vojvođanskoj ravnici, pogubili se obrisi Dinare i prostranstvo Livanjskog polja, ali ostao strah silni, kao od juče, koji iz sjećanja nedužnog i nejakog djeteta ništa ne može izbrisati:
„Ne volim i nije mi lako o tome da govorim jer svaki put to iznova vaskrsne kao da je juče bilo. Ne volim ni druge da slušam kad govore o tome. Bih da zaboravim, da se smirim, a ono se ne da nego me mori nesanicom i strahom čim sklopim oči.
A šta sam ja drugo mogla upamtiti sem straha. Bila mi tek osma godina…
Nekako malo prije toga, može biti ko jedan mjesec ranije, umro mi otac Niko. Razbolje se i umrije. Ja se već tada nauzela strave i nijesam, čini mi se, ni plakala — kao da se nije smjelo.

Kad su odveli muške pamtim kao sad, , ali se nijesam nekako uplašila. Vidim vode ih sve naše komšije, poznajem ih sve i nikako ne razumijem zašto majka plače i kuka. To mi je za svo vrijeme bilo najteže: kad vidim majku da plače, znam da je nešto rđavo i stašno.
Tako i kad su kroz dva dana došli nas da tjeraju. Svi kukaju i leleču, a ja samo strepim da se ne odvojim od majke. Taj strah je bio jači i od žeđi, i od gladi, i od beskrajnog puta uz Dinaru. Bože, kolika mi se Dinara tada činila! I sada kad se toga sjetim čini mi se da Dinara nebo tiče i da se niko nikad na njen vrh nije uspeo.
Sjećanje se prekida blizu jame Ravni dolac, u onoj pećini iz koje su nas izvodili i bacali u jamu. Ja sam se tu grčevito uhvatila majci za skut i više se ničega ne sjećam. Ni kako su nas doveli do jame, ni kako su nas pobacali — ništa.
Osvijestila sam se tek sjutradan, preksjutri dan, ja to ne znam ni koliko je prošlo vremena.
Mislim da sam prvo usnula kao da me majka pritrpala ponjavama, a meni studeno. Ja sam se u tome izgleda nešto počela koprljati i mrdati. Otrijeznio me glas sestre mi Ljube i snaje Stane:
— Vidi naše Mare… ona živa jadnica…
One su me nekako izbavile ispod mrtvih i izvukle u kraj. Razbijena glava rasječena noga, zgnječena i izubijana, mrtački žedna, studen osvojila, a jednako glasa ne puštam. Premrla i strah mi uzeo glas…
E, onda, dan po dan, malo po malo, navikneš se na sve. Ljuba i Stana brinule o meni. Sve kvase bošče i nekakve krpe od košulja, brišu sa njima rosu sa grede te mi kvase usta. Tako i sebi a meni se stalno čini da su krpe kvasnije tada, da one nijesu ni žedne kao ja.
U neko doba neko nađe i jednu šerpu. Izvadiše iz nečije torbe. Poslije sam doznala da su usput uhvatili i neko čobanče koje je imalo šerpu i bacili i njega u jamu. E onda tu šerpu postave ispod stijene gdje se voda sliva i kaplje a mi se sjatimo okolo i brojimo kapi i satima čekamo da se na dnu šerpe napuni gutljaj. Bože kakvo je to mučenje bilo. Jedna šerpa, kapi rijetke, a toliko žednih usta…
Ali, sve je bilo ljepota dok ne počeše crvi. Mile uz stijenu i padaju odozgo po nama. Padaju i u šerpu i gamižu kroz ono malo vode, ali ko to gleda — procijediš kroz zube, sav srećan što te zapao gutljaj…
A znaš kako je, niti to ko sad može opisati, niti u to vjerovati. I meni to sad sve liči i izgleda kao nekakav strašan i ružan san, nešto što se nekome drugome dogodilo, ili je to tako zato što bih htjela da sve zaboravim.
No, od sudbine se ne može pobjeći. Nit ko zna šta ga može snaći nit šta može izdržati. Samo ne daj bože pričekati, šta se može dočekati…“

*   *   *

Najmlađa od četrnaestoro velemučenika iz jame Ravni dolac, Mara Lalić, udata Jurić,  kako je i po božjoj i po ljudskoj pravdi, nadživjela je stariju sestru Ljubu i još se sa bremenom  stravičnih uspomena vije i rve u Banatskom Despotovcu, pokušavajući da zaboravi Dinaru i sve ono što je tamo doživjela prije bezmalo sedamdeset godina…