Lukava i maksimalistička spoljna politika Hrvatske

Ja sam za mir, pravedne, i najbolje odnose Srba i Hrvata…

Lukavu i maksimalističku spoljnu politiku Hrvatske, nažalost jačaju neki Srbi i Bošnjaci, mediji, pa i institucije u Srbiji i BiH. Često u političkim tv emisijama u Srpskoj i Srbiji učestvuju gosti i iz Hrvatske. Oni pričaju da je dosta prošlosti, zločina, ružnih stvari, da trebamo razvijati ekonomiju, ono od čega se bolje živi… graditi budućnost. Tako pričaju  da srpski i bošnjački tv gledaoci misle, Bože, kako su ti Hrvati u pravu, dobri… ma da ih kao melem na ranu stavim. Ali, dobri gosti iz Hrvatske, zašto tako niste pričali i takvu politiku vodili 1991, pa i 1941. godine? Sada, kada ste ostvarili prednost i neke ciljeve ustaške NDH, idete dalje. Srpsko pitanje u Hrvatskoj je riješeno. Srbi više nisu konstitutivni, sada su manjinska zajednica – skupina. Smišljeno i organizovano od strane hrvatske države im je obezvrijeđena imovina (Svojevremeno, u oblastima posebne životne skrbi, tamo gdje su uglavnom Srbi bili vlasnici imanja, država je formirala agenciju koja je jedina imala pravo kupovanja imovine od Srba, pa koliko im da novca;  Mnogi Srbi nisu imali izbora). Oteto im je 40.000 stanarskih prava (U svim novonastalim državama bivše Jugoslavije to je pravo pod vrlo povoljnim uslovima pretvoreno u vlasničko; Jedino u Hrvatskoj nije). Mnogi Srbi nisu dobili penzije, neće nikad ni dobiti, umrli su, da ne govorim o fondovima koje su punili i Srbi… Za zločine nad Srbima gotovo niko nije odgovarao.

Srbi su agresori a Hrvati žrtve, i sa te pozicije oni bi da grade dobre odnose između Hrvata i Srba, treba još samo da traže ratnu odštetu.  Vješto su pričali o velikoj Srbiji, a izgleda da su radili na stvaranju velike Hrvatske. U tom smislu, zanimljiva su razmišljanja da je inspiracija za pisanje Memoranduma SANU došla iz Zagreba. Takav memorandum je zapravo koristio hrvatskim nacionalistima da razbukte nacionalizam pa i šovinizam u hrvatskom narodu. Srbima takav memorandum ništa konkretno nije donio. I razmišljanje da je inspiracija za rušenje crkava i džamija u BiH tokom rata došla iz Zagreba, ima smisla.  Jer je upravo Zagrebu odgovaralo započinjanje sukoba između Srba i Bošnjaka. Hrvatskoj je i te kako bilo važno da rat prijeđe i u BiH. Zato su regularne hrvatske jedinice ušle kod Broda i izvršile agresiju na BiH, i u mjestu Sijekovac, 26. i 27. marta 1992. godine počinili zločin nad Srbima.

Politika Beograda je za njih dobra samo kada je podanička, a kada samo malo hrabrije Srbija iznosi svoje interese, ili ne daj Bože brine o svojim sunarodnicima u regionu, onda se to tumači kao destabilizacija čitavog regiona. Postoje, u suštini, dvije strategije hrvatske spoljne politike, i obe su na sceni, razotkriveno i grubo one izgledaju ukratko ovako.

Manje ili više otvoreno realizuju se ciljevi ustaške NDH (vječno pitanje Srba, vraćena moneta iz NDH, kuna, sve se češće čuje i vidi ustaški pozdrav „Za dom spremni“). Pokušava se realizovati hrvatski entitet u dejtonskoj BiH sa željom da se pripoji Hrvatskoj, i tako dalje u stvaranju velike Hrvatske. Hrvatska aktuelna politika, iako se ostvaruju neki ciljevi NDH, javno ne govori da Republika Hrvatska ima pravni kontinuitet sa NDH, možda i zbog toga što bi se očigledno mogao pokrenuti zahtjev za ratnu odštetu. Srbi su u NDH doživjeli genocid i ogromna imovina im je uništena… Svjedoci smo, da u Poljskoj postoji inicijativa da ona traži ratnu odštetu od Njemačke za stradanja u toku Drugog svjetskog rata.

Na takvu moguću agresivnu hrvatsku politiku najbolje bi bilo odgovoriti zajedničkim stavom Srba i Bošnjaka a u konačnom smislu da status Hrvata u BiH treba vezati za status Srba u Hrvatskoj i obrnuto. Zato što smo svi živjeli u zajedničkoj državi, Srbi u Hrvatskoj su bili konstitutivni i bilo ih je preko 900.000, a i Hrvati su u BiH bili konstitutivni i bilo ih je oko 700.000.  Principi treba da važe za sve, ili se za njih treba boriti?

Druga strategija podrazumijeva da se Hrvatska uz pomoć dijela Zapada nametne kao „čimbenik“ stabilnosti u regionu. Politikom „Zavadi pa vladaj“ ona bi vrlo vješto učestvovala i značajno uticala na političke, ekonomske i druge procese u regionu Balkana. Hrvatska je jedna od najnacionalističkijih država u svijetu sa faktički jednonacionalnim stanovništvom (riješili su pitanje Srba) i snažno razvija svoj hrvatski identitet pokušavajući ga ukorijeniti i odbacujući sve ono što ga sada može ugroziti, pa i Broza koji je jako puno pomogao u stvaranju hrvatske države. Takva Hrvatska stvara preduslove za novu ulogu. Izjednačava istorijsku ulogu ustaša i četnika ravnogoraca i takav stav plasira  u Srbiji i BiH, a i Broza sada vješto „gura“ Srbima i Bošnjacima – Muslimanima. Jer se sa Brozom  vraća ideologija, koja je nesumnjivo imala i dobrih stvari, ali suštinski pogubna, zato što je potiskivala kolektivni identitet i  bila protiv Boga…

Koliko  hrvatska politika može biti uvreda za zdrav razum srpskog naroda, može se vidjeti na primjeru poštovanja zakona o jednakoj zastupljenosti oba pisma, latiničnog i ćiriličnog, prilikom isticanja naziva gradova u nekadašnjoj Republici Hrvatskoj. Tako su 80-ih godina  pred  Zagrebom stajale dvije table sa natpisom „Zagreb“, napisane različitim bojama, koliko se sjećam plavom i žutom, ali su zato obe bile napisane latinicom. A kako Hrvatska vodi računa  svojim interesima najbolje se vidi po pitanju dva mosta. Most na Savi u Gradišci Hrvatska već decenijama neće da gradi iako bi ga finansirala BiH – Republika Srpska, dok za Pelješki most kažu da će ga graditi po svaku cijenu. Hrvatska sprječava BiH slobodan izlaz na otvoreno more tako što  ono more između dva hrvatska teritorija smatra svojim teritorijalnim vodama i tu upravo hoće da gradi Pelješki most.

Srbi i Bošnjaci – Muslimani moraju da izvuku pouku iz dosadašnje hrvatske politike i njenog učešća na njihove međusobne odnose. Oni ne treba da imaju  nikakve posrednike u dolasku do istorijskog dogovora, dobrog i za jedne i za druge.

I na kraju svaki tekst završavam:

Pobijedimo krizu radom, radujmo se i radimo.

(Srpski narodni pokret)

Izvor: VIDOVDAN