Luka Vukadinović: Srbin i Kosovo

Polje novog rođenja, polje stradanja, polje mučenika.

Polje a na polju jama.

Raka puna stradalnika, puna sinova i otaca.

Grobnica novih vojnika, novih ugodnika.

Rana Srbinova, urođena želja i poslednja nada.

Zemlja monaha, Srbinova Sveta zemlja.

Groblje Srbinovo đe istorija porodice spava.

Avlija Srbinova i kuća Srbinova, najsvetiji dio zemlje Srpske.

Krvavo polje Srbinovo postalo je polje od otaca, izgubljena snaga Srbinova vjeru gubi odruče se carstva.

Zemlja bez zemlje đe zvona bude satrape i krvnike.

Zemlja krvava i zemlja sveta, zemlja sudbine izgubljene, sudbine nepoznate.

Brana istorije i granica života, potonja i prva želja Srbinova.

Obećana zemljo Srbinova, tvoji Srbi dadoše te lako.

Suzo Srbinova i kućo Srbinova, nije tebe Srbin napustio.

Naše kuće korov jede, moje selo ugašeno čuva tužne priče naše.

Na sred zemlje sunce rađa novo sunce, istočnoga dana zraci pokrili su zemlju ovu.

Narod izgnan na stub srama visi, okićen je ruglom i sramotom, narod zaklan samo jedno ište, da se tvojom zemljom pokrije kad zaspe.

Stradaše Srbi mučenici, majke, šćeri od junaka zadnje dane oplakaše.

Srbin biti znači raspet biti, Srbin biti znači ratnik biti.

Čuvao je Srbin ludi, čuvao je zapad tužni, čuvao je tuđe dane, dočekao noć za sebe.

Novi Srbi za budućnost ginu, novi Srbi snivaju sramotu.

Kosturnico zemljo moja, svaki kamen krv je lila, svako drvo u žilama čuva tijela mučenika.

O svetitelji, naši roditelji, ostaviše đeca vaša mošti vaše tuđoj vjeri.

Ostaviše bogomolje, dopustiše da rob vlada.

Sveti Simeone Mirotočivi, oče sina svih sinova i otaca.

Sveti Savo oče i sine, sinova i otaca.

Sveti Kralju Stefane Prvovjenčani prvi care loze svete.

Sveti Kralju Vladisave, raduje se tvoja loza, najvećega vrati nama.

Sveti Davide, Dimitrije.

Sveti Kralju Dragutine.

Sveti Kralju Milutine.

Prepodobni Stefane Mirotočivi.

Sveti Kralju Stefane Dečanski, suzom griješ naše dane.

Sveti Care Uroše, sine oca silnog sina.

Prepodobni Joasafe.

Velikomučeniče Sveti Lazare, care mučeniče Hristov ratniče, dana novog začetniče.

Oci i sinovi sveti, roditelji Srbinovi, nijesu Srbi dočekali da ih grije zemlja vaša.

Svetitelji i vladari izrodi se urođeno i rođeno pa sad ljuti krvnik brat je bratu.

Šta je polje do Kosovo i šta je jedina zemlja Srbinova do Kosovo?

Srbin i Kosovo su čovjek i zemlja i jedno bez drugog nijesu ni Srbin ni Kosovo.

Đe će Srbin nego na Kosovo, đe je Kosovo bez Srbina, đe su i Kosovo i Srbin bez Kosova?

Đe se mre osim na Kosovo i đe se rodismo osim na Kosovo?

Đe su ti kosti predaka bez na Kosovo i đe je groblje Srbinovo bez na Kosovo.

Bez Kosova nema Srbije i nema naroda, Kosovo je put do carstva nebeskoga sa Kosova vidim daleki put, put bez puta i vječnost neprolaznu.

O Kosovo grdno sudilište, pitoma zemljo Srbinova, jedina rano Srbinova.

Rušili ste carstvo nebesko iz carstva ludoga, kušali ste slatke varke dočekali zadnje dane.

Kako me boli rana Kosova i kako je žedna duša sirota.

Kako je laka moja nada i koliko teška moja snaga, koliko teška moja mržnja i koliko laka vaša varka.

Samo sa Kosova vidim Kosovo, Kosovo plače za Kosovom a Kosovom opet kuga vlada dok Kosovo krene na Kosovo.

Svesrpska kletva iskopa mi braću, moja braća jecaju i vrište.

Sa prozora kuće gledam Dečane, dišem ljepotu ne bojim se smrti.

Gledam najveću našu boljku, sanjam snove lude, strah me kopni, strah me jede.

Kosovo i opet Kosovo, tamo sam rođen prije rođenja i tamo ću zaspati prije končine.

Gledam suzu starca pa mu gledam dane dok mi lako priča kako život živi.

A Srbina nema, Srbin je svoju našao sreću u tamnici straha u lažima svijeta i poslednjoj težnji.

Snage nemam za Kosovo, Kosovo mi zadaje strašne boli Kosovo me boli pa ponovo i tako do kraja.

Kratka je struna ponosa, još je tanja struna mira, najtanja je struna straha, struna Kosova.

Tuđe, nije tvoje Srbine, tuđe jer se boriše za svoje, nije tvoje jer si Ti Srbine tražio sebe tamo đe te nema, tamo đe te masa vodi.

Nijesi ti kriv Srbine brate, kriv je tvoj brat i svaki drugi brat, svaki brat i sestra koji nijesu znali za braću i sestre, koji nijesu znali da su majku i oca ostavili i pošli putem koji niđe ne izlazi a koji vodi tamo đe se vode sve one bolne bitke, slatke i pitke.

A šetah Poljem i nakupih pune šake božura pa ih ponesoh i ostavih kraj ćivota svetog kralja, izađoh iz jedine kuće i odoh iz jedine zemlje, poslednji put pogledah zrcalo Srbinovo i viđeh Srbina na polju.

Autor : pisac Luka Vukadinović

Luka Vukadinović (Nikšić) je pisac i pjesnik. Studira na filosovskom fakultetetu i na univerzitetetu Metropolijan. Objavio je zbirku proze i poezije pod nazivom „Dobar je čovjek ako je čovjek“. Vukadinović je objavio preko sto pedeset tekstova i članaka u Crnoj Gori i okruženju. Predsjednik je NVO „Crna ruka“ 

Od istog autora:

Luka Vukadinović: Bili su samo djeca | Jadovno 1941.