Luka Vukadinović: Blokada uma

Blokada uma

U očima vam vidim da ste slijepi, obuzela mržnja pučinu ludu, pučina se strahom kiti, crna misli da je vrijeme mirno.

Jezivo more modernog toka udavi ljudske sulude želje, vole ljudi to što vide, samo što viđeno nikako da shvate.

Jeftinoga ropstva zvuci, biju staru našu dušu, izgubljeni i očajni oće novu bolju kuću.

Siromašan i ponižen dobio je šansu da krvavim tragom otpočne svoje buduće dane.

Mladom listu najavi se želja da je vrijeme da se krošnja začne.

Zelena trava raduje se suncu dok je voda kvasi niz obraze njene, samo travka zelena i mala pokošena biva prije jutra novog dana.

Nije mnogo nesreće, malo je sreće i previše nevjere.

Slaba vajda od mladosti, mlad je starog naučio da se stari mladog drži, da ga sluša šta mu kaže.

Uvenuli, otrovani, snage puni dok su mali, poniženi, pregaženi i od sebe proćerani.

Oči kažu lažu svaku, samo oči namučene sitnim glasom knjigu pišu.

Znao je da nije znao i da neće saznati ali nije znao da kad sazna ponovo neće znati i ponovo neće zaspati, ponovo i ponovo neće sebe upoznati.

Krvca lipti niz obraze, otpočelo vrijeme mira, mirna savjest broji dane do svršetka mirne smrti.

Ja i ponovo ja i svi mi pa i oni i braća naša i roditelji naši strah smo našli u kolijevci, sa strahom se prvim borim al strahovi i sjećanja kriju lice od mermera.

Razigrana naša volja gazi lako i poletno, razuzdana naša dvojka sama sebi traži žrtvu.

Moja braća izmučena jednu priču samo zbore, moje oči plaču prošlost, moje oči dane broje.

U daljini prošlih dana gori iskra novog doba, novo vrijeme sudbu nosi, nova nada zlo donosi.

Daleko je sunce, daleko sloboda, doba ropstva omču steže, novo doba ljude jede.

Andrak alavi gozbu sprema, naše staze njemu vode, naše staze lakohodne aspidine žvale melju.

Aratosi novi došli sitnu raju razigrali, gladna raja stomak puni, crna raja igru igra.

Čojek salauku trpi, čojek svoje gladne dane u nebesa ispošćava.

Abgare i bestidnice bez raše se nage nose one svoje tupe glave radi loše vajde nose.

Mjesec grije zemlju ovu novi aber pučina je čula, novu muku i oluju zove raje izmučena.

Kaine pominje te zemlja, sad je lakša sad je gora.

Svi soldati u korote stoje u lencune dočekuju žive. Tamo živi dive se mrtvima.

A kasabu obuzela zebnja u redove za sramotu čuvala je majka sina.

Dva lika u čovjeka, poklaše se u čovjeku.

Novi čovjek slijep i gluv, lud i željan adskog voća on huli dok govori on satire svoje dane.

Mađija se nova digla da pohara siću grdnu, sića čezne i strahuje bespomoćna čeka veče.

U danima novih dana, novi krici jutra bude, novi ljudi izgubljeni u krugove pakla kreću.

Nastran lovac lovi žrtvu, dostupan mu svaki merak, lovi lovac nepokorne, ruke mu ogrezle u krv.

Dozvali ste teške dane i debele gladne jade, odrekli se mučeništva dočekali gubulišta.

Eno zraka iz oblaka, eno svijetlo mrak probudi, eno mala grupa ljudi na koljena čeka cara.

Pokolj poče, grob se diže prohodaše prošli ljudi, potrese se silna gora, strah doziva opet cara.

Lukavoga svi gledaše, sluge njine sa carom svijeta proguta zemlja i ognjena strijela.

Evo dana stadu sina, evo sina oca stada, evo oca prvog sina, evo dan poslednji i evo ljubav prva.

Evo sinova sa sinom prvog oca u nebeskom carstvu sa ostalom braćom.

Autor: Luka Vukadinović

Od istog autora:

Luka Vukadinović: Bili su samo djeca | Jadovno 1941.

Luka Vukadinović: Srbin i Kosovo | Jadovno 1941.