Logori Slana i Metajna na ostrvu Pagu – Knjiga Jadovno 1.

Krajem maja i početkom juna 1941. godine, ustaše su užurbano pripremale izgradnju logora Slana i Metajna na Pagu, koji su prvu veću skupinu zatočenika primili 25. juna. Iako po tadašnjoj administrativnoj podjeli NDH na župe, Karlobag i Pag nisu ulazili u sastav kotara Gospić niti Velike župe Lika i Gacka, čije je sjedište bilo u Gospiću, logori na Pagu su bili organizaciono vezani za logor u Gospiću i nalazili se u nadležnosti župskog redarstvenog ravnateljstva Gospić, koje je imalo jednaka ovlašćenja u odnosu na logore na Pagu kao i za cijeli kompleks ustaških logora na području Gospića. To potvrđuju i češći dolasci u ove logore ravnatelja župskog redarstvenog ravnateljstva iz Gospića Stjepana Rubinića.

Svi zatočenici su u logore na Pagu upućivani iz Gospića, kao i u Jadovno ili na neko drugo gubilište. O raspoređivanju u logore je odlučivalo Župsko redarstvo u Gospiću, što saznajemo iz izvornih ustaških dokumenata, u kojima se nigdje ne navodi da se uhapšenici iz bilo kog mjesta NDH upućuju u logor na Pagu, nego u Gospić.

Mjesto za logor Slana su izabrali Mijo Babić, Mijo Bzik, inž. Milivoj Sažunić, arhitekt Drago Hornung, Ivan Devčić Pivac, a uz pomoć Jurja Crljenka, općinskog načelnika Paga, predstavnika ustaške vlasti iz Senja Slave Tomljenovića, studenta medicine, inače dobrog poznavaoca otoka Paga, Lovre Zubovića i svećenika Josipa Felicinovića.[1] Juraj Crljenko je u svojoj izjavi od 2. januara 1946. godine, u vezi s dolaskom navedenih organizatora logora na Pag, rekao da su oni prispjeli iz Gospića, te da su od njega, kao predsjednika općine, tražili da im pomogne u pronalaženju lokacije na kojoj bi podigli zgradu čipkarske škole na Pagu. Istoga dana su prije toga razgovarali s logornikom Lovrom Zubovićem, koji je bio dobar poznavalac otoka i znao o čemu se radi, pa im je bio korisniji u tom poslu.

Katolički svećenik Josip Felicinović, u svojoj izjavi od 15. juna 1978. godine, iznosi da se maja 1941. sastao u jednoj gostionici s Mijom Babićem, koji mu je rekao da je došao sa zadatkom da pronađe pogodno mjesto za podizanje logora. On mu je, radi lakšeg snalaženja, dao geografsku vojnu kartu, na kojoj je Babić olovkom ucrtao područje Slana. Tako je Mijo Babić zvani Đovani, jedan od najbližih Pavelićevih saradnika iz vremena emigracije, zadužen za formiranje i organizaciju koncentracionih logora u NDH, uz pomoć navedenih, za logor odredio mjesto Slana na rtu Sv. Krištofora, 6 km udaljeno od grada Paga. Felicinović ističe da mu je Babić obećao da će se sa zatvorenicima dobro postupati i da će Slana biti samo „čistilište popravilište“, iz kojeg će zatvorenici biti pušteni svojim kućama kada na otoku izgrade cestu od Povljana do Luna, da će ih „rad osloboditi“.

Logor Slana je smješten u kotlini, oko pet jutara površine okružene brdima. Na ovom predjelu nije bilo traga vegetacije. Tu se zimi s velebitskih goleti ruši bura, a ljeti vlada nepodnošljiva žega. Uz more, na žalu, izbija nekoliko izvorčića slankaste, nepitke vode. Do mjesta logora su vodila dva puta, jedan iz uvale Baška Slana, drugi s paške strane, iz uvale Sušac. Zbog velikih vrućina i jake bure, kao i nedostatka vode, ovaj dio otoka nikad nije bio naseljen. U takvu pustoš su ustaše smjestile logor nesretnih zatočenika osuđenih na strašnu smrt.

Logor je bio podijeljen na jevrejski i srpski. Između jednog i drugog dijela, na maloj uzvisini, bio je uređen teren, na kojem su ustaše ponekad igrali nogomet. Na dominirajućem položaju iznad logora se nalazilo 13 stražarskih mjesta, sa zaklonima od kamena. Jevrejski dio logora je bio površine 150×200 metara i u njemu su bile sagrađene 3 drvene barake, okružene jednostrukom bodljikavom žicom. Poviše ovog dijela logora, zatočenici su izgradili put koji je povezivao uvale Baška Slana i Sušac. U jevrejskom dijelu je bilo smješteno prosječno 600-1.000 ljudi.

U južnom dijelu logora su se nalazila dva reda drvenih baraka, u jednom četiri, a u drugom šest. U ovom znatno većem prostoru, inače ograđenom trostrukom isprepletenom žicom, boravili su Srbi i Hrvati komunisti. Imao je dvoja vrata jedna nasuprot drugih, visine tri, a širine 2,5 metra, kroz koja se čovjek nije mogao izvući neopaženo. U ovom dijelu logora se moglo smjestiti i do 5.000 ljudi, ali se samo njih 180 moglo skloniti pod krov. Ostali su morali biti pod vedrim nebom, na kamenu, izloženi žestokim vrućinama.

Vode u logoru nije bilo, pa su zatočenici pod pratnjom ustaša odlazili do jednog izvora na morskoj obali, čija je voda bila lošeg ukusa, jer bi se za uzburkanog mora miješala s morskom.[2] Jugoistočno od logora se prostire krševita visoravan Furnaža, udaljena od Paga pola sata vožnje motornim čamcem. Tu su vršena masovna umorstva.[3] Svakodnevnim ubijanjem jednih i dovođenjem drugih, logor se praznio, popunjavao i iznova smanjivao. Srpski dio logora se brže praznio i punio. Nisu svi koji su iz Gospića upućivani na Pag ni stizali u žicu. Neki su ubijani i bacani u more tokom prevoženja iz Karlobaga, a više grupa je odvedeno direktno na Furnažu na klaonicu.

Dr Oto Radan kaže: „Od samog početka postupak sa Srbima bio je mnogo gori nego s nama. Nas još u ovo doba to jest prve dane nisu tukli. Srbe su odmah tukli. Ustaše su ih zvali četnicima, a ti ljudi nisu ni vidjeli četnike. Sjećam se, ovi seljaci kad su bili u skupu, nisu smjeli ni stajati, samo čučati i to tako pognuto da ga je stražar mogao uvijek udariti cipelom u glavu. Radili smo na istim poslovima, ali podijeljeni. S njima se nije smjelo progovoriti niti riječi, a i oni se nisu smjeli nikome približiti.“[4]

Nešto iznad uvale Sušac, glavnog pristaništa za Slanu, pri ulazu u kotlinu, izgrađena je jedna veća baraka, u kojoj je bila smještena logorska uprava. Komandant logora je bio Mijo Babić, a njegov zamjenik Ivan Devčić Pivac, ujedno zapovjednik 13. ustaške bojne, čiji su dijelovi osiguravali logor. Pored njih, glavnu riječ su imali časnici: Ivica Brkljačić, Antun Remenar, Joso Matijević, Ivan Rapo, Ante Marić, Mate Mandušić, Mile Barešić, a posebno Ventura Baljak. Posadu ovog logora je činilo 130-180 ustaša, a u Metajni ih je bilo oko stotinu.

Ustaše su bile iz Like, iz okolice Zadra, iz Zagreba i „na kraju svega, kao kruna zla, nadošle su ustaše iz Hercegovine i Bosne. Oni su bili najkrvoločniji. Kod njih smo izgubili i onu posljednju, minimalnu nadu da bi netko od nas mogao ostati živ“, govori Oto Radan. Stražari su bili s Paga, iz Karlobaga i okolice. Ustaše „poživinčeni pod okriljem nove vlasti, vruće zanešeni bespoštednom borbom za katoličanstvo i hrvatstvo, poput srednjovjekovnih Teutonaca postajali su sve nesmiljeniji i agresivniji. U logorima ’Slana’ i ’Jadovno’, prvim logorima u Endehaziji, vrlo su brzo postizali svoj vrhunac. Čovjek koga se prognalo, koga se predalo njima u ruke, značio je manje od mrava. Na postupak prema žrtvama upućivao ih je sam ambijent, golet po kojoj su ovi prognanici bili smješteni. Onome koji poznaje ovaj kamenjar po kojem su ginuli logoraši, neće se učiniti stranim ni jedan drugi zločin ma kako krvavo izveden po ustašama. Smještaj ljudi po ovom kamenjaru već sam po sebi dovoljan je zločin.“[5]

Barake za Slanu su pravili ustaše iz Lukovog Šugarja: Šikić Jandre Pajo, magacioner, Bačić Marka Ante, Došen Mile Ivica, zidar-tesar, Ive Tomljenović, Pave Došen, Pave Šikić i drugi. Za prevoženje Srba i Jevreja u logor i dopremanje materijala za gradnju baraka korišćeni su: jedrenjak pod nazivom „Gospa Rozalija“, Šime Barića, te brodovi „Marija“ Nikole Barića, „Gale“ Vinka Barića, „Sokol“ Mirka Barića, brod Šime Maržića i drugi. Njima su zapovijedali ustaše Ivan Devčić Pivac i njegov rođak Pavao Devčić Žila.

Na otoku Pagu je u isto vrijeme uspostavljen i ženski logor. Nalazio se u dubini Paške uvale, oko 3 km sjeverozapadno od Slane, u selu Metajna Barbat, nazvan po njemu Metajna. Bio je smješten u dvije kuće po strani sela. Jedna je bila vlasništvo veterinara Triplata iz Karlovca, a druga dr Hvale, pravnika iz Zagreba. Prazne kuće kao da su bile predodređene za logor. U njima i još jednoj seljačkoj kući, bile su zatočene Srpkinje i Jevrejke s djecom. Ovim ženskim mučilištem je upravljao jednooki Maks Očić iz Zagreba.

U logor su prve stigle četiri Jevrejke, koje se u Zagrebu nisu htjele odvojiti od svojih supruga i ostati kod kuće. Mislile su da će biti zajedno. Međutim, odmah po dolasku na Pag, odvojene su od muškaraca i smještene u ženski logor. Istog dana su u ovaj logor upućene 44 Srpkinje, ali one nisu stigle na odredište, jer su na putu od Karlobaga prema Pagu ubijene i bačene u more. O tome svjedoči Nada Fojerajzen (Feurreisen), koja kaže da je u logoru Metajna zatekla pomenute četiri Jevrejke i od njih čula da su na putu utopljene 44 žene pravoslavke, koje su bile s njima u transportu od Gospića prema Pagu, „ali ni Paga ni Metajne nisu vidjele.“[1]

Josip Datković iz Barbata, koji je bio stražar u logoru, ističe da su ustaše odvajali mlade žene i djevojke Jevrejke i Srpkinje od njihovih muževa, očeva i braće i odvodili ih u Metajnu „s gnusnom namjerom kako bi najgrubljom silom nad njima izvršavali silovanja i udovoljavali svojim životinjskim instinktima i pohotama.“[2] I drugi svjedoci opisuju brojna bezakonja. Tako svjedok Juraj Persen u svom iskazu iznosi da je kuća doktora Triplata ustašama služila kao neka vrsta „javne kuće“.[3]

Nada Fojerajzen iznosi nekoliko primjera silovanja i ubijanja: „U grupi Srpkinja bila je jedna mlada činovnica sa pošte, imenom Sanja. Sanju su jedno veče ustaše izvele iz vile, silovali je i nakon što su se sve ustaše izredale na njoj, ubili je i bacili u more. Drugo veče ustaše su došle te opet uzele malu curicu Banjanin, no ona se izgovarala da ih ne može poslužiti jer je imala menstruaciju. No pošto joj nisu vjerovali, izvršili su pregled i nakon što su ustanovili da je govorila istinu, pustili su je pored majke, no s tim da je ostalo u obavezi da u subotu u noć mora izvršiti obavezu. O njenoj sudbini mi dalje ništa nije poznato.“[4]

Svjedokinja Jela Lončarević je ispričala da su ustaše jedne noći u kuću u kojoj je ona stanovala, u kancelariju ispod njenog stana, doveli jednu pravoslavku, koju su mučili i davali joj neki papir da nešto potpiše, ali je ona nekoliko puta svom mučitelju Maksu Očiću odgovarala: „Maks, nemoj me siliti, kad ne mogu, ne mogu“. Iz vile dr Triplata su potom izašla dvojica ustaša, noseći pijuk i lopatu, i krenuli u pravcu mjesta Dražice, na obali do same Metajne. Iza njih je Maks Očić, s još jednim ustašom, izveo onu nesretnicu iz kancelarije. Ona je jedva hodala, teturajući se putem. Žena je udarena pijukom i usmrćena nožem krvnika Očića. On je ujutro rano došao kod Jele, tražeći da mu sa odijela opere krv, što je ona odbila, pa je to sam učinio u moru. Te noći su izveli i sinčića umorene Srpkinje, starog pet godina, i na isti način mu oduzeli život. [5]

Prilikom dovođenja žena i djece na mjesta na kojima su klani, bilo je, iako rijetko, pokušaja bijega, bez obzira što su koljači žrtve prebijali i mučili kako bi ih lakše noževima usmrtili. Svjedok Lovro Stanišić pominje jednu mladu Srpkinju, kćerku jugoslovenskog oficira, koja je iz uvale u kojoj su ih ustaše noževima usmrćivale pokušala pobjeći. „Trčeći od mjesta smrti proletjela je mimo zlikovca Mate Matijevića, ali je nesretna djevojka naletjela na drugog krvnika, koji joj je zario nož u prsa, tako da je pala mrtva.“ [6]

Žene su ponižavane na sve moguće načine. Tukli su ih nogama, psovali im majku, sve živo i mrtvo, bacali na njih kamenje. Zamjenik komandanta logora Slana, Ivan Devčić Pivac, lično ih je vodio na kupanje na karlobašku stranu obale, gdje su se obavezno morale svlačiti do gola, a na povratku je birao najzgodnije i sa svojim ustašama ih silovao. Poslije takvog „biranja“, nije mučenice poštedio od odlaska na gubilište. Nada Fojerajzen navodi primjer. „Gđa Brajković nije se htjela podati Devčiću i za osvetu nije je htio pustiti iz logora iako je došlo rješenje iz Ministarstva da se je mora pustiti. Žena je stradala u logoru što nije htjela udovoljiti ličnom ćefu Devčića.“[7]  U svojoj nastranosti, Devčić je postrojavao gole žene i iz pištolja im gađao u grudi.

Svoje prljave prste u ovaj zločinački posao su umiješale i „sluge božje“. Svjedok Ivan Festini, vlasnik kafane na Pagu, kod koga su ustaše svraćali i hvalili se šta rade sa zatočenicama, kazuje da je u šumi Barbat, nedaleko od logora, nađena silovana i ubijena kći Ognjena Price. Don Krsto Jelinić, kome se pripisuje ovo umorstvo, često je zalazio u ženski logor Metajna i silovao i ubijao. Šime Maržić se sjeća djevojke stare 18 godina, koju je silovao don Ljubo Magaš, župnik iz Barbata, zajedno „sa ustašom koljačem zvanim Pavica. Poslije gnusnog i životinjskog zločina obojica su je sa tupim predmetom ubili“.[8]  Župnik Magaš je redovito nedjeljom dolazio u logor, povremeno i tokom tjedna, da bi svoje seksualne porive zadovoljavao uz križ, nož i molitvu bogu. Ustaše su nakon silovanja žene masakrirali i zvjerski ubijali. Zločini počinjeni nad majkama, djevojkama, staricama i djecom nepojmljivi su. Zatočenice su bile izvrgnute gladi i žeđi po nekoliko dana. Prije umorstva, nožem, toljagom ili nekim drugim predmetom, bile su silovane. Zatim na najbestijalniji način masakrirane. Između ostalog, sečene su im dojke, trbusi i vađena djeca iz utrobe.

Festini navodi kako se Martin Maraš Žicar u njegovoj gostionici hvalio da je poklao više žena. „Živim ženama rezao dojke hvaleći se da je to draža stvar kad se na to čovjek navikne. Hvalili su se svojim nedjelima… govorili da kolju ljude, da ih polužive bacaju u jame. Jedan od njih hvalio se preda mnom i prisutnim ustašama kako je on trudnoj ženi rasporio trbuh, izvadio dijete, a drugo živo dijete stavio u utrobu. Žrtvu je bacio u jamu. Ja sam tu jamu vidio par dana iza toga noću prikravši se do tzv. Furnaže. Uz tu ženu bilo je i drugih leševa u toj jami. Išao sam tamo da se uvjerim u istinitost pričanja tog ustaše.“[9]

Puste paške noći ljetnih dana 1941. godine naslušale su se ženskog ridanja, jauka i dječjeg vriska.

Srbe i Jevreje su željezničke kompozicije dovozile iz svih krajeva NDH na željezničku stanicu Gospić, odakle su kamionima ili povezani u koloni pješke stizali do Karlobaga, a odatle dalje prevoženi navedenim brodovima. Ne treba ni spominjati koliko su putem premlaćivani i mučeni, te stizali žedni i gladni. I pri ukrcavanju u brodove, ovako povezane i ispaćene tukli su kundacima, ne birajući mjesto udarcu, osobito pravoslavne sveštenike. Gotovo svi su bili udarcima ozlijeđeni, krv im je curila iz rana, usta i drugih dijelova tijela, a ruke, vezane na leđima, nisu mogle pomoći da koliko toliko obrišu krv, kako bi, nagurani u „štivu“ broda, lakše podnijeli vožnju do logora, mjesta njihove strašne smrti. Zlikovcima nije smetalo što bi u brod koji je mogao primiti do 50 ljudi prosto nabijali, kao predmete, i po 150 duša. [10]

Šime Maržić ističe da je svojim brodom, prema vlastitoj procjeni, u toku 40 dana prevezao preko tri hiljade lica. „Prvo moje putovanje je bilo sa 300 ljudi, žena i djece koje su ustaše pješice dovele iz Like u Karlobag. To su bili pravoslavci koji su bili izmrcvareni. Ustaše su tukli i veslima ljude nabijali u štivu da bi ih što više stalo. Dobro se sjećam da sam nekoliko puta prevozio iz logora Slana za Karlobag majke sa djecom na prsima i to pravoslavke koje su ustaše odveli do nekih jama u Velebitu i ubijali.“[11]  O mučenju zatočenika Šime još kaže: „Ustaše su ih prvo vezivali žicom, ruke uz noge, povalili ih silom na zemlju te teško potkovanom čizmom stali na želudac a drugom čizmom udarali po grkljanu. Omamljenim, ali još uvijek živim nedužnim žrtvama vezivali bi kamen oko vrata te bacali u more. Događalo se da bi žica pukla i leš isplivao na površinu u kojem su slučaju onda ustaše pucali u trbuhe nevinih kako bi iste potonule… Ustaše su silovale žene i djevojke, a nakon silovanja bajunetom im otvarali utrobu, zadajući im udarac bajunetom od spolnog organa pa prema vratu.“[12]

Zapovjednik logora, zloglasni Ventura Baljak, iz Poličnika kod Zadra, davao je primjer i podsticao krvološtvo, napijao se krvlju zatočenika, bacao ih u more s kamenom privezanim oko vrata.

Radomir Vidas je, kao domobran, pošao iz Otočca na odsustvo svojoj kući u Novalju na Pagu. Iz Gospića se povezao kamionom kojim su ustaše vozile Srbe u pravcu Karlobaga, jer drugog prevoznog sredstva nije bilo. Tako je saznao šta ustaše rade i kako muče zatočenike. U svojoj izjavi, datoj komandi mjesta Pag 1945. godine, on je ispričao: „Nekoliko dana ranije sam doznao da se je na Pagu osnovao logor, ali ni izdaleka nisam pomišljao na grozote koje su se već odigravale u tom krvavom logoru. Opazivši kamion požurio sam k njemu veseleći se dobroj prilici, ali došavši do njega vidio sam da je prenatrpan zatvorenicima, i da me neće moći uzeti. Ipak kao domobran zamolio sam ustaše, da me uzmu do Karlobaga. Jedan mi tmuran, plaha pogleda, odgovori da pričekam dok mi drugi odmah odgovara: ’Možeš kolega, da vas ima i dvadeset nećete na tvrdom sjediti.’ Ovime je dakako htio reći da ću sjediti na zatočenicima.

Ušavši u kamion zgrozio sam se vidjevši samo žene i djecu, te nekoliko blijedih staraca, a majke nad djecom plaču. Bili su tako natrpani da nisu mogli sjediti niti stajati. Tako je bilo i meni, jer sam cijeli put stajao samo na jednoj nozi, držeći se rukama za strane kamiona. Žene su me pitale koliko ima još do Paga. Nakon desetak minuta uđoše u kamion još 10 ustaša, te se smjestili na prednjem dijelu kola i krenusmo. Pri tome je nastalo glasno plakanje žena i mahanje rukama svojima koji su ostali još u logoru. Da bi ustaše pokazali svoje djelo, zapjevali su tako da je svaki mogao vidjeti nesretne zarobljenike.

Njihov put je bio očajan. Bilo ih je oko osamdeset. Plač se je čuo cijelim putem. Dvije žene imale su djecu od nekoliko mjeseci. Jedna je stalno plakala i jecajući govorila: ’Oh, dijete moje, nevino, što si ti kom skrivilo?’ Nikako se nije mogla utješiti. Druga je otkrivala lice djeteta i ljubila ga plačući. Zaplakane, bijedne, tješile su jedna drugu. Padale su od umora u nesvijest. Molile su da se malo zaustavi kamion, kako bi mogle malo da se razmjeste, ali nisu im udovoljili.

Ustaše su se smijali i dalje pjevali. Ugledavši more i Pag, pitale su me: ’Oh, što će s nama.’ Ja sam mislio, pa sam im tako i rekao, da će sigurno raditi cestu. Kad su ugledale more, tješile su se time da će se brzo riješiti nesretnog kamiona. U Karlobagu je kamion otišao na rivu, gdje je već na žrtve čekao brod.

Pri izlaženju iz kamiona, padale su i sjedale po rivi. Jedna je starica blijeda, ukočena, počela padati, a druge nisu bile u stanju da je zadrže. Sišao sam i ja iz kamiona. Htio sam im pomoći, ali ustaše mi nisu to dozvolile. Starica je pala i ostala u nesvijesti. Oko nje je nastao plač, a ustaše su se smijali i izrugivali se s njima.

Na brodu sam molio da me uzmu za Pag. Mornari su mi govorili da pitam onoga tamo g. ustašu. Požurio sam do njega da ga pitam za prevoz, ali mi nije dozvolio, pri tome me je pogledao tako oštro da sam ga se gotovo prestrašio. Naravno nisu uzimali nikoga na brod jer su već na brodu počeli mučiti jadne žrtve pa su volili da ih nitko ne vidi. Posmatrao sam još malo sa strane onaj skup nesretnih žena, djece i nekoliko staraca i drsko postupanje ustaša prema njima. Uvidio sam o čemu se radi, tj. ne o logoru, zatvoru, nego o zvjerstvu, strahotama i uništenju, te sam otišao. Potražio sam čamac i mornara i prebacio se na Pag.

Kroz malo vremena na takav i gori način, ustaše su nagomilali tamo na hiljade Jevreja i pravoslavnih, kao i Hrvata koji im nisu bili po volji. Malo iza toga poubijane su sve one žene i djeca sa mnogim drugim žrtvama u krvavom logoru ’Slana’ na Pagu.“[13]

Svjedok Ivan Lončarić, kao i mnogi očevici i učesnici u ovom zlu, kaže da su Srbe i Jevreje u unutrašnjost broda ukrcavali povezane kao životinje i po njima gazili da bi se brod lakše zatvorio. Ljudi su i zbog ovakvog postupka prilikom ukrcavanja u brodove, pored udaraca kundacima i nogama, zadobijali teške tjelesne povrede lomove ruku, nogu, kralježnice. I u vrijeme vožnje od Karlobaga do Slane, ustaše su se naslađivale ponižavanjem nevinih ljudi, ne ustežući se ni od najgorih okrutnosti. Redovito, pri svakom putovanju, ustaše su izmučene i povezane ljude udarali kundacima ili noževima, nekima vezivali kamen oko vrata i bacali ih u more mrtve, polužive, često i žive.[14]

Od onih koji su svojim brodom prevozili Srbe i Jevreje, okrutnošću prema njima se posebno isticao Vinko Barić, koji se za svoja zlodjela uvijek i pripremao. Prije polaska bi na brod donosio kamenje, koje bi ustaše vezivale za žrtve, kako bi ih povuklo u morsku dubinu.

Muškarce su iskrcavali u Baškoj Slani i u uvali Sušac, a zatim ih, pod batinama i psovkama, odvodili u logor Slana. Žene su otpremali u logor Metajna. Ustaše su žrtve ubijali i na druge načine. Tako je već spomenuti ustaški logornik na Pagu, student medicine Lovro Zubović, Srbima i Jevrejima ubrizgavao injekcije sa otrovom, „od kojih je dnevno umiralo do 300 i više ljudi.“[15]

Zlatko Vajler (Weiler), koji je uhapšen 21. juna i zatvoren u centralni zatvor u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, a sutradan prebačen u sabirni centar u Zagrebački zbor, zatekao je nekoliko stotina pohapšenih Jevreja i Srba, među kojima se nalazio veliki broj članova sportskog društva „Makabi“. Tu je bila cijela fudbalska ekipa, veliki broj gimnastičara i lakoatletičara, „najvitalniji i najsposobniji dio zagrebačkih Jevreja“. Svi su oni 24. juna prije podne ukrcani u stočne vagone i sutradan stigli u Gospić, gdje su zakratko zadržani na sabiralištu željezničke stanice, da bi u smiraj dana bili upućeni u Karlobag. Narednog dana je njih pet stotina, u svega dva brodića, prebačeno u uvalu Slana, odakle su odvedeni u logor. Zlatko navodi da se logor sastojao od dviju baraka, koje su služile za smještaj zatočenika, i zgrade u kojoj je bila smještena ustaška posada. Njih je dočekao ustaški satnik Maks Luburić, koji je održao kraći govor, upozorivši ih da se pridržavaju reda, jer će za najmanji prekršaj biti najstrože kažnjeni. Govore su održali i Mijo Babić i Ivan Devčić Pivac. Pored njih, za zapovijednika jevrejskog logora je postavljen logoraš Bruno Dijamanštajn, Jevrejin, koji je imao posebne privilegije hranio se sa ustašama i pravio raspored zatočenika za rad i druge zadatke. Štiteći svoj privilegovan položaj, bio je nemilosrdan prema zatočenicima, što je nastavio, kako svjedoči Zlatko, i u logoru Jasenovac, sve do 1942. godine, kada su ga ustaše ubili, kao jednog od učesnika u „zlatnoj aferi“.[16]  Sa ovom grupom, u logor Metajna je doveden veći broj jevrejskih djevojaka, gimnastičarki iz „Makabija“ i studentkinja. Dijamanštajn i njegov saradnik, neki Pajtaš, po ustaškom naređenju, birali su prema svom nahođenju koga od zatočenika treba klati i strijeljati. „I na Jadovnom je sličnu ulogu odigrao jedan koji se zvao Ziht. Naime, logoraš postane bijednik, svede se na nulu, u tom slučaju mnogi su spremni na svašta za komadić hljeba… nešto je tako bilo i u Aušvicu i drugud, po svim logorima čovjek se izgubi u njemu“, kaže Oto Radan.[17]

Istog dana, 21. juna, uhapšen je u Zagrebu i Oto Radan, koji se sjeća da je noću između 22. i 23. iz Zagrebačkog zbora, po nalogu šefa Židovskog odsjeka Ivice Barakovića, transportovan u Gospić. Šef ustaškog redarstva u Gospiću, Stjepan Rubinić, uz pomoć Pudića i Bešlića, od oko dvije stotine zatvorenika odvojio je njih 25 i uputio ih u logor Jadovno. Zajedno s njima su dopremljeni bodljikava žica i alat, potrebni za konačnu dogradnju logora. Preostalih 175 su, umjesto u logor Jadovno, kako je već bilo određeno, upućeni na Pag, na koji su stigli 25. juna i bili među prvim zatočenicima u logoru Slana.

Prema tvrdnji mnogih preživjelih, što potvrđuje i Radan, transporti koji su upućivani na stratišta iz koncentracionog logora Gospić sastavljani su prema nalozima Stjepana Rubinića, ravnatelja Župskog redarstvenog ravnateljstva u Gospiću, i Janka Mihalovića, upravitelja za političke zatvorenike, a njima su rukovodili zapovjednici logora Jadovno Rude Ric, Pudić i Vešlić. Oto Radan u svojoj izjavi navodi da su u Gospiću bili smješteni u bivšoj Sokolani i da su sutradan oni koji su bili određeni za Jadovno upućeni kamionom, a drugi pješice do Karlobaga. „Dopao sam u grupu određenu za Slanu. Vezani smo dvojica po dvojica žicom, a onda je među nas od kraja na kraj kolone protegnut lanac za kojeg smo pričvršćeni. Kretali smo pješice u pravcu Karlobaga, preko Velebita po staroj cesti. Ona je bila duga četrdesetak kilometara. Sprijeda i straga kolone gonili su nas naoružani ustaše. Nekoji od tih ustaša bili su tek mobilizirani mladi seljaci, jedva su znali rukovati puškom, ali su već znali kako se siluju deportirke… Prva silovanja bila su već na Velebitu, po prilici ondje gdje je danas hotel ’Velebno’. Kasnije nam je pričao zatočenik Ernest Brajner, moj prijatelj iz Zagreba koji je stigao za nama, da su ustaše na prelazu preko Velebita, kod Oštarija, pred njegovim očima silovali njegovu šesnaestogodišnju kćerku…

Nas tridesetak, koji smo bili određeni za Slanu, prelazili smo Velebit, moglo bi se reći, bez odmora, jer ono malo što smo zastajali, nije ni bilo zbog nas nego zbog potreba pratnje. Bili smo strašno žedni. Sjećam se, negdje na nekom kratkom stajalištu bilo je vode. Nisu nam dali piti niti nam je dao netko iz kuća kraj kojih smo se zaustavili. U Karlobag smo stigli mrtvi umorni. Ovdje su ustaše organizirali kao neke demonstracije protiv nas. Doveli su grupu svojih pristaša i vikali su na nas svašta, govorili nam pogrdne riječi, izbacivali parole protiv pljačkaša, porobljivača, neprijatelja hrvatskog naroda, ubica, izdajica, klicali su Anti Paveliću i nezavisnoj Državi, proklinjali i prijetili…

Pod takvom dobrodošlicom ukrcali su nas u neki trabakul koji nas je čekao pod obalom. Grubo su nas natjeravali u taj brod i onda smo se uz dosta ustaša uputili prema Pagu. Vidjeli smo pred sobom samo bijele stijene kojima smo se približavali…

U Slanu, to jest Bašku Slanu, stigli smo motornim jedrenjakom (’Sv. Josip’) 24. juna 1941. godine. Bilo nas je 30 Židova, svi od 20 do 25 godina starosti…“[18]

Oto Radan i Zlatko Vajler u svojim izjavama navode da je 10. jula, uslijed jake bure, u jevrejskom logoru srušena baraka koju su podigli prvi logoraši na Pagu. Tom prilikom su pod ruševinama krova našli trojicu mrtvih i 18 s težim povredama, prelomima nogu, ruku i kičme. Zlatko ističe da su već sljedećeg dana ustaše u brodić koji je došao iz Karlobaga ukrcale sve povrijeđene, sa objašnjenjem da ih šalju u bolnicu. Međutim, ubrzo se saznalo da u bolnicu nisu stigli, da im se put završio negdje na sredini Paškog kanala, gdje su pobacani u more. Njih dvojica se sjećaju da je samo nekoliko dana nakon toga zapovjedništvo logora tražilo 60-tak snažnijih zatočenika za rad u solani na Pagu. Nadajući se boljim uslovima rada i ishrane, javio se veći broj zatočenika, od kojih su izabrana 64, među kojima gotovo cijela fudbalska ekipa „Makabija“. Svu su oni ubijeni tokom avgusta mjeseca. U jevrejskom logoru je bilo nekoliko onih koji su izbjegli iz Austrije, među njima i istaknuti lakoatletičar Klajn i najbolji trkač na 400 metara u Jugoslaviji Kajzer. Njih dvojica su pokušali pobjeći iz logora jedne noći početkom avgusta. Skočili su u more, u namjeri da preplivaju do Karlobaga. Međutim, Ivan Alić i druge ustaše su ujutru uhvatili Kajzera i uz batine ga dovezli u logor, gdje su ga za kaznu privezali za jedan stub. Cijeli dan je ovaj hrabri mladić izdržao na suncu bez vode i hrane. Tek sutradan je u logor stigao Maks Luburić, s nekoliko ustaških oficira, postrojio sve logoraše i održao govor, rekavši da će sve zadesiti ista sudbina ako itko pokuša bježati iz logora. „Odvezali su Kajzera“, kaže Zlatko Vajler, „naredili mu da onako bosonog ode do zida za strijeljanje udaljenog oko 100 metara. Taj Kajzerov put na način kako ga je on izveo ispunio je sve nas prisutne neizrecivim ponosom. Bez i trunke straha na licu, stupao je krvavim tabanima po oštrom kamenu do određenog mjesta za strijeljanje. Okrenut prema nama nijemo se oprostio od svih nas.“[19]  Tog dana su na istom mjestu strijeljana i dvojica srpskih mladića. Kajzerov drug Klajn je svoj život završio u talasima mora.

Svakog dana su stizale nove grupe zatočenika. U jevrejski dio logora su dolazili većinom bogatiji ljudi, pa su ustaše još u prevozu od Karlobaga prema Pagu odvajali one sa zlatnim zubima i oni bi obično nestajali. „Nikada ih više nismo vidjeli“, kaže Emerik Blum u razgovoru sa Orenom Ružićem 3. januara 1983. U srpski dio logora su u najvećem broju stizali seljaci.

[1] Izjava Jurja Crljenka i svećenika Josipa Felicanovića, Historijski arhiv, Rijeka (dalje HA Rijeka), Pag, k. 220. Josip felicinović je osuđen na 10 godina zatvora. Novak Viktor, n.d., 767.
[2] Izjava Ante Bukeše, HA Rijeka, Pag, k. 2207.
[3] Izjava Duje Bilića, Ivana Skuca i drugih, HA Rijeka, Pag, k. 2207.
[4] Zemljar Ante, Haron i sudbine, Beograd 1988, 72.
[5] Zemljar Ante, n.d., 66.

[1]   HAK, k. Jadovno.
[2]   HA Rijeka, Pag, k. 2202, Izjava Josipa Datkovića iz Barbata, str. 17.
[3]   Isto, str. 18.
[4]   AH, ZKRZ GUZ 2235, k. 11.
[5]   HAK, kut. Jadovno.
[6]   HAK, kut. Jadovno.
[7]   AH, ZKRZ GUZ 2235, kut. 11.
[8]   HA Rijeka, Pag, kut. 2207, Izjava Šime Maržića, „Logor na Pagu“, elaborat str. 7.
[9]   HA Rijeka, Pag, kut. 2207.
[10]   HA Rijeka, Pag, kut. 2207.
[11]   HA, Zadar, Izjava od 6. jula 1952.
[12]   AH, Logor na otoku Pagu, Pokolji i mučenja, ZKRZ GUZ 2235/16-45, kut. 12, str. 12.
[13]   Zemljr Ante, n. d., 142-144.
[14]   AH, logor na otoku Pagu, pokolji i mučenja, ZKRZ GUZ 2235/16-45, kut. 12. str. 12.
[15]   Izjava Orjena Ružića-Jegora. Serum su u ljekarni na Pagu pravili mjesni ljekarnik i njegova supruga. HA Rijeka, Pag, k. 2207.
[16]   „Dijamanštajn i Pajtaš bili su Zagrepčani kao i imi. Za Pajtaša znam da je bio sin trgovca špecerajem na uglu Jurišićeve i Draškovićeve ulice. U Jasenovcu i jedan i drugi imali su posebne zadatke. Oni su se kretali kao slobodnjaci, dolazili su u Zagreb po zadatku kupnje, nabavke potrebne za logor ili za pojedine ustaše iz Jasenovca. Tako su im jednog dana ustaše povjerile zadatak da za njih, njihovoj rodbini u Zagrebu, prenesu nekakav koferčić. T tom koferu bilo je zlato pokupljeno od logoraša ili skinuto sa ubijenih.Dijamanštajn i Pajtašev ukrcali su se u vlak i koferčić su stavili povrh sjedišta na raf za kofere. Ovaj se nekako rastvorio ili je pao pa se rastvorio. U tom slučaju zlato se iz kofera rasulo po podu. U kupeu nisu bili sami. S njima je bio neki ustaški oficir ili funkcioner koji je odmah pozvao policiju. Bilo je gotovo. Uhvatili su ovu dvojici i oni su morali prokazati one ustaše koji su im ovo povjerili. Navodno su objesili jednog ili dvojicu ustaša, a njih su dali ustašama, pustahijama, koji su nekad bili zaposleni kod Gavrilovića u tvornici suhomesnate robe. Ovi su u jednom docu kidali komad po komad sa njihovog tijela i tako su stravično ubijali.“ Zemljar Ante, n.d., 64, izjava dr Ota Radana.
[17]   Zemljar Ante, n.d., 64.
[18]   AH, ZKRZ br. 1872/47. Zemljar Ante, n.d., 41-42.
[19]   Izjava Zlatka Vajlera, str. 5, HAK, kut. Jadovno.

Preuzmite knjigu u PDF formatu:

Zatezalo Đuro, Jadovno – Kompleks ustaških logora 1941. Knjiga I

Zatezalo Đuro, Jadovno – Zbornik dokumenata. Knjiga II

Preuzmite knjigu u PDF formatu:

Nazad na sadržaj knjige