LOGORAŠI: ODAVNO JE TREBALO DA ZLOČINCI ODGOVARAJU!

TREBINjE, (SRNA) – Udruženje logoraša istočne Hercegovine smatra da je već odavno bilo vrijeme da hrvatsko pravosuđe shvati da je u splitskoj „Lori“ napravljen stravičan zločin nad Srbima, kao i da zlikovcima treba da bude suđeno za ono što su počinili.

Komentarišući odluku Vrhovnog suda Hrvatske da počne suđenje za ratne zločine nad Srbima u slučaju „Lora dva“, logoraši podsjećaju da je trebalo da prođe 20 godina da se proces pokrene, napominjući da su ipak zadovoljni i da se nadaju da će više lica odgovarati za stravične zločine.

Mirko Babić, koga je Vojska Hrvatske zarobila 27. maja 1992. godine u mjestu Velja Međa, na teritoriji opštine Trebinje, svjedoči da je do razmjene 14. avgusta preživio najstrašnija mučenja.

„Najveći zlikovcu u Lori, čiji su mi likovi danonoćno pred očima, bili su upravnik zatvora Tomo Dujić, te stražari Ante Gudić, Milenko Bajić, Anđelko Botić i Tanja Belobrajdić, koji su nas tukli čime su stizali – bejzbol-palicama, lopatama, krampama, nasadima, kablovima od struje… Priključivali su nam struju na uši, skidali nas gole pa šmrkovima vode polijevali, udarali opekama, ciglama, kamenjem“, prisjeća se Babić.

On kaže da su zatvorenike u Lori tukli dok ne padnu u nesvijest, nakon čega su ih polijevali kantom vode od deset litara, a onima koji se ne bi osvijestili lomili su kosti, ruke…

„Tjerali su me da ližem svoju krv. To su bili ekstremisti“, kaže Babić i dodaje da ni nakon dvadeset godina te strahote nije zaboravio, već da mu pravda danas više znači nego onog dana kada je razmijenjen.

Veso Deretić iz Trebinja, koji je u Lori bio zatvoren od 13. maja do 11. avgusta 1992. godine, ističe da je bio u zloglasnom „bloku ce“ i da je dosta mrtvih iznio iz ćelije.

„Dvije decenije se trudimo da dokažemo istinu o Lori i da zlikovci odgovaraju za strašna zlodjela koja su počinili. Trebinjac Duško Jelić preminuo je nakon što su ga mučili Tomo Dujić i njegovi stražari, dok je osamnaestogodišnji aktivni vojnik Bojan Vesović podlegao povredama nakon što je kod njega u ćeliju sa nožem u ruci ušao Ante Gudić“, kaže Deretić.

On se prisjeća da su ga tokom jedne noći 17 puta onesvješćivali i da su dovodili djecu, alkoholičare i narkomane da „biju četnike“. Obavljali su nuždu po njima i vršili najstrašnije torture.

„Milivoja Čučagu batinali su do smrti u Pločama“, prisjeća se Deretić i kaže da se iživljavanja i preživljene muke u Lori nikada ne mogu zaboraviti.

Za posljednjeg hercegovačkog zatočenika zloglasne Lore Dobrivoja Bojovića pravda, kako kaže, ne može da bude zadovoljena jer se sudski proces završio avgusta 1992. godine, a on je u tom mučilištu ostao još godinu dana, odnosno do 17. jula 1993. godine.

„Nikada neću zaboraviti 1992. godinu kada me je, kao rezervistu JNA, zarobio HVO na teritoriji BiH. Prve, možda i veće batine nego u Lori, dobio sam u Dubrovniku. Kada sam prebačen u Loru tjerali su me, uz sve druge strahote, da se zavlačim u kućice za pse i lajem, tukli su me, a najsrećniji sam bio kada su me izveli na strijeljanje, ali umjesto metaka bili su ćorci“, kaže Bojović.

Bojović ističe da mu je najstrašnije bilo kada su svi u avgustu 1992. godine razmijenjeni, a on sa još jednim civilom ostao u Lori gdje su ga mučili i zlostavljali i narednih godinu dana.

Kroz Loru je od maja do avgusta 1992. godine prošlo oko 1 000 zarobljenika od kojih 61 sa područja istočne Hercegovine. Lora je zatvorena 1997. godine, dvije godine nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Logorašima iz Trebinja nuđene su velike sume novca da se ne pojave na suđenju u Splitu, što oni nisu prihvatali već su ih, kako kažu, takve ponude motivisale da se još odlučnije bore za pravdu i dokažu istinu.

Razgovarala: Milosava SUPIĆ

Izvor: