Logor Plav: ZABORAVLjENI ALBANSKI LOGOR ZA SRPSKE CIVILE, ŽENE, DJECU I STARCE

Datum objave: sreda, 8 jula, 2020
Veličina slova: A- A+

4. jula 1941. u Plavu, na sjeveroistoku Crne Gore albanski balisti i vulentari pod nadzorom italijanskih okupacionih vlasti osnovali koncentracioni logor.

Kuća Vukote Džudovića (desno) u kojoj se nalazio Plavski logor 1941 godine

U ovaj kazamat smrti su dovođeni pravoslavni Srbi iz okoline Plava, procenjuje se preko 500 civila, od kojih najvećim dijelom žene i djeca. U samom logoru je umoreno preko 30 mališana mlađi od 10 godina.

Logor Plav je bio jedini logor na teritoriji okupirane Crne Gore u Drugom svjetskom ratu za žene i djecu. U njemu su albanski balisti utamničili isključivo civile, a najvećim dijelom bili su to žene, djeca i starčad.

Sam logor je osnovan početkom jula mjeseca 1941. godine i to u privatnoj višespratnoj kući porodice Vukote Džudovića. Kasnije su albanski balisti uz pomoć vulnetara i po drugim kućama u Plavu pravili zatvore, što je od same varočice napravilo sistem kazamata.

S obzirom da se ovaj logor nalazio pod italijanskom okupacionom nadležnošću, to su nakon užasnih tortura nad bespomoćnim civilima stražari zamjenjeni sa italijanskim vojnicima.

Uslovi u logorima su bili nepodnošljivi i zastrašujući, koji su bili još strašniji zbog psiho-fizičkih tortura od logorskih čuvara.

Plavski sistem logora je zatvoren krajem 1942. godine, kada su logoraši prebačeni jedan dio u Peć, a drugi u albanski grad Kavaju. Treći dio je uspeo da pogbjegne. Kroz ovaj logor u Plavu je prošlo najmanje 500 Srba, iako pojedini autori i svjedoci tvrde da ovaj broj je daleko veći.

Ovaj logor je više od osam decenija tabu tema, ne samo u komunističkom režimu već i i nakon 1991. godine. Vrlo malo ima literature i dokumentarnih filmova o Plavskom logoru, svega dvije knjige.

OSNIVANjE LOGORA

Čitava Crna Gora je u proljeće 1941. godine potpala pod Muslolinijevu zonu odgovornosti gdje su italijanske fašističke jedinice bile zadužene za kontrolu zločina i etničkog čišćenja, odnosno genocida nad Srbima, koje su organizovano i sistematski sprovodili albanski balisti i vulnetari.

Vulnetari su bila neka vrsta dobrovoljačke milicije, sastavljena uglavnom od Arbanasa sa Kosova i Metohije, ali i sjevernih dijelova Albanije. Bili kvislinzi su pod kontrolom italijanske okupacione komande. I Arbanasi i Italijani su imali geslo: „Ako hoćeš da ubiješ jedan narod, prvo mu ubij djecu!“

Već 4. jula 1941. godine vođe lokalnih bandi balista i vulentara Šemso, Rizo i Šabo Ferović su zauzeli višespratnu kuću Vukote Džudovića i tu je počelo dovođenje nevinih i nenaoružanih civila: žena i djece. Muškarci i mladići ovog kraja su već bili po šumama, jer se spremao ustanak, a bilo je sporadičnih borbi gerilaca sa okupatorima.

Plav je tako bio koncentracioni i jedini logor za žene i djecu u Crnoj Gori. Najbrojnije žrtve ovog stratišta bila su djeca. Okupatori su krvavo gušili ustanak i pobunu srpskog naroda u ovom dijelu otadžbine… žene i djeca su ostale u svojim domovima, a jedan dio civila je pobjegao u Vasojeviće, drugi dio civili iz Rženice i Novšića je ostao kod nekih Albanaca, svojih komšija misleći da će tako da se spasu.

Međutim, kada su došli naoružani vulnetari, domaćini su “isparili”, a sve izbjeglice su ih pohapsili i odveli u Plav, tj. kuću Džudovića. Odmah je započelo iživljavanje i tortura nad nemoćnim civilima. Prije toga su svi opljačkani.

Inače, kako ova kuća Džudovića je brzo napunjena, albanski balisti i vulentari su počeli i u druge srpske kuće da zatvaraju civile koji nisu bili naoružani i tako je počeo da funkcioniše sistem koncetracionog logora u Plavu.  Porodice su najčešće dovođene sa područija Ržanice, Vojnog sela, Plava, Đuričke Rijeke, Brezojevice i Meteha…

SPISAK LOGORAŠA

Prema procjenama Plavski logor je tokom Drugog svjetskog rata, imao preko 500 Srba zatočenika, od čega je najmanje 30-oro djece mlađe od 13 godina nije preživjelo, odnosno ili su umirali od gladi, bolesti, ubijani…

  • Milka Knežević, preživela pakao logora
  • Marko V. Knežević, preživeo pakao logora
  • Mirko V. Knežević, preživeo pakao logora
  • Borislav V. Knežević, preživeo pakao logora
  • Miroslav V. Knežević, ubijen u logoru
  • Persa V. Knežević, preživela pakao logora
  • Kosa V. Knežević, ubijena u logoru
  • Vujadin Otašević, preživeo pakao logora

Savezni zavod za statistiku SFRJ iz Beograda je krajem 1940-ih godina izbrojio da je u Plavskom logoru imenom i prezimenom ubijeno ili umrlo 27-oro djece, ali je ovaj spisak naknadno dopunjen sa četiri imena, tako da je ostao podatak da je 31 dijete umoreno.

IMENA UMORENE DJECE

RB PREIZME (IME OCA) IMEROĐEN-AMJESTO
1 Lalević (Radivoje) Milica1935Gornja Ržanica
2 Novović (Aleksa) Radosava1940Gornja Ržanica
3 Novović (Arsa) Milunka1937Gornja Ržanica
4 Novović (Jovan) Milovan1941Gornja Ržanica
5 Novović (Jovan) Radunka1935Gornja Ržanica
6 Novović (Milorad) Dragica1941Gornja Ržanica
7 Otašević (Maksim) Batrić1941Gornja Ržanica
8 Otašević (Maksim) Dragica1939Gornja Ržanica
9 Otašević (Radomir) Božidar1939Gornja Ržanica
10 Otašević (Radimir) Milica1936Gornja Ržanica
11 Otašević (Milenko) Rada1940Gornja Ržanica
12 Otašević (Radule) Radojica1939Gornja Ržanica
13 Otašević (Radule) Stanica1940Gornja Ržanica
14 Popadić (Uroš) Dragica1936Gornja Ržanica
15 Popadić (Vojislav) Mitar1939Gornja Ržanica
16 Knežević (Vučelja) Miroslav1939Novšiće
17 Knežević (Vučelja) Kosa1941Novšiće
18 Jokić (Sena) Milijana1938Velika
19 Petrović (Radule) Radomir1939Velika
20 Đuričanin (Mihajlo) Bogić1940Đurička Rijeka
21 Đuričanin (Radomir) Ratomir1941Đurička Rijeka
22 Đuričanin (Radomir) Stanica1939Đurička Rijeka
23 Turković (Krsta) Nada1940Vojno Selo
24 Ljutić (Radivoje) Marko1941Vojno Selo
25 Ljutić (Radoje) Stanija1940Vojno Selo
26 Simonović (Vukman) Miomir1941Vojno Selo
27 Dašić (Pero) Svetimir1939Brezojevice
28 Đuričanin (Marko) Žarko1939Đurička Rijeka
29 Magdelinić T. BožoPlav
30 Simonović (Vukman) Miomir1941Đurička Rijeka
31 Novović (Velimir) Dragoslav1939Gornja Ržanica

IMENA ZLOČINACA

Zlotvori koji su okrvavili svoje ruke do ramena i čija imena ne smijemo zaboraviti su:

  1. Osman Rastoder iz Bihora, koji je spalio i poharao mnoga srpska sela oko Berana

USLOVI U LOGORU

Kao i u svakom drugom logoru, tako i u ovom vladala je nehigijena, logoraši nisu imali lekarsku zaštitu, a u prvih sedam dana žene i djevojke su masovno silovane. Takođe i hrana im je bila rijetko davana, što je dovelo do velike smrtnosti od gladi. Pored toga, o kvalitetu hrane se nije vodilo računa, pa je to dovodilo da logoraši umiru od bolesti.

Komanda italijanske okupacione vojske je uvidjela da balisti i vulentari imaju surove metode, pa su stražari brzo i zamjenjeni sa italijanskim vojnicima. Tada je u samom logoru počela kontrola ulaska, ali nije mnogo doprinjelo da se uslovi poboljšaju.

Kako su zatvorenici bili u kućama, tako su sobe bile tamnice, odnosno zatvorenici su bili smješteni između golih zidova bez namještaja, stolova i stolica… bili su na betonu. U samim sobama je bilo puno zatočenika, što je opet dovelo da niko ne može da se opruži… zapravo logoraši su bili u čučećem položaju zgrčeni.

Vaške su sve vrlo brzo pojavile i svrabež, kao epidemija zbog nehigijene, odnosno jer logoraši nisu imali mogućnost da se kupaju.

Jedan klozet i to poljski bio je van kuće, koji je koristilo nekoliko stotina logoraša.

Djeca u logoru su imala ponekad izlazak do zgrade italijanske Magaze, gdje bi išli da prose hranu od tamošnjih vojnika. Neki vojnici su bili sažaljivi i davali su im iz svojih porcija. Ali pored njih bilo je nekoliko muslimana, npr. porodica Redžepagić, koji su dolazili u logor i poznanicima donosili obroke.

Nasilje u Plavskom logoru je bilo brutalno i svakodnevno. Albanski balisti i vulentari nisu imali milosti ni prema djeci već su ih sve redom tukli i mučili. Desetine djece je umiralo pred očima svojih majki tražeći vode i hrane.

SVJEDOČENjA

Vujadin Otašević, jedan od preživjelih logoraša, o Plavskom logoru kazuje ovako:
– „Kod ulaza u logor nalazila se pekara koja je radila čitav dan. Iz pekare se širio miris hljeba, pa su djeca izlazila na balkone da ga uzdišu. To im je bila jedina hrana!“.

ZATVARANjE LOGORA

Plavski logor je neometano radio u toku prve polovine Drugog svjetskog rata, sve do decembra 1942. godine, kada je jedan dio zatvorenika prebačen u Peć, gradić u Metohiji pod italijanskom okupacionom zonom, a drugi dio je prebačen u albanski grad Kavaja, 35 km jugo-zapadno od Tirane.

Procjenjuje se da je u njemu preko 500 pravoslavnih Srba, od čega 31 djete imenom i prezimenom poznato, ali je još desetine žena ubijeno ili nestalo. Nažalost, žrtve Plavskog logora nikada nisu izborojane.

GODINAMA KASNIJE

Jugoslavenski komunisti, poslije 1945. godine su zabranjivali da se javno pričao zločinima nad Srbima, jer je to navodno narušavalo bratstvo i jedinstvo južnoslavenskih naroda, temelj na kome je sazidana socijalistička Jugoslavija. Čak i Pokolj u Velici jula 1944. godine bio tema o kojoj se pričalo sa šapatom, a tek o Plavskom logoru nije se smelo pričati na glas nikako, a kamoli napisati..

Svojevremeno je Mustafa Memić izdao knjigu “Plav i Gusinje u prošlosti”, gdje je on posvetio dobar dio dešavanjima iz Drugog svjetskog rata u ovom kraju, ali zanimljivo nijedna rečenica nije posvećena Plavskom logoru… kao da nije ni postojao.

Tek 70 godina po završetku ratnih operacija u Crnoj Gori, organizovan je jedan Okrugli sto u selu Velika krajem jula 2014. godine, gdje je najveći dio bio usmjeren na Velički pokolj, ali prvi put se desilo da se tada javno progovorilo o Plavskom logoru i njegovim mučenicima.

I pored svega srpski mučenici iz Plavskog logora ni do danas nijesu dobili nikakvo spomen obilježje u Crnoj Gori, ni spomen-ploču koja bi svjedočila o tom užasu koji su bili podvrgnuti civili odnosno žene i djeca.

Jedino ko je otrgao od zaborava Plavske mučenike jeste Eparhija budimljansko-nikšićka SPC koja je Plavske mučenike kanonizovala zajedno sa veličkim i gornjo-polimskim mučenicima iz Drugog svjetskog rata.

PUBLIKACIJE

Rijetka su štiva na ovu temu Plavskog logora koji je postojao tokom Drugog svjetskog rata. Čak ni jedan dokumentarni film nije urađen više od sedam decenija.

Dr Marko Knežević je objavio septembra 2019. godine knjigu “Murinsko Polimlje”, u kome se dosta govori o užasima Plavskog logora i stradanju srpskih civila… jer su i njegovi bližnji bili stradalnici tog kazamata.

Pored Kneževića i dr Vujadin Otašević je godinu dana ranije tj. juna 2019. promovisao u murinskom Domu kulture svoju knjigu “Pakao zaliven dječijim suzama”, jer je on jedan od onih koji su preživjeli tamničenje u Plavu, a pored toga veći deo njegove porodice je tu ubijen, što on detaljno navodi u knjizi. Ono što je zanimljivo u Otaševićevim štivu, što on nije prećutkivao imena zlikovaca koji su činili zlodjela, već ih sve poimence navodi.

Izvor: Borba za istinu


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top