LEZI SRPČE I GLEDAJ U SUNCE: Priče logoraša iz Jasenovca – i kamen bi zaplakao

Brojna svjedočanstva govore o užasima u jasenovačkom sistemu logora. Zvjerske likvidacije i neshvatljiva tortura ustaša nad nedužnim ljudima, bili su svakodnevica zatočenika „fabrike užasa“.

Slobodan Grujičić i Danica Praštalo uspjeli su da prežive jasenovačku golgotu. Tešku uspomenu na muke iz logoraških dana, kažu, pamtiće dok su živi.

– U logoru nije pucala puška, nego se samo čuo krik, jauk, i bacanje tijela u Savu – prisjeća se Slobodan Grujičić, iz Mašića kod Gradiške.

Slike jasenovačkog užasa i danas su žive u očima Slobodana Grujičića, iz sela Mašići. Kao četvorogodišnjak gledao je kako ustaše kamama, maljevima i noževima ubijaju hiljade nedužnih. I sam je u logoru izgubio svoje najbliže.

– Izjutra su išla kolica, onaj mali platonić, uhvate za noge i ruke, baci tu, i onda u rijeku tamo baci i gotovo. To je bila sahrana ovdje – priča o strahotama logora starina Slobodan.

Teška uspomena na golgotu kroz koju je prošla kao devetogodišnja djevojčica, nakon više od sedam decenija progoni i Danicu Praštalo, iz sela Aginci kod Kozarske Dubice. Sa majkom, bratom i dvije sestre, u Jasenovac je dopremljena u stočnom vagonu. Četiri mjeseca provedena u logoru pamti po gladi, žeđi i zvjerskim mučenjima, kojima je i ona bila izložena.

– Oni su nas poskidali gole. I kažu, lezi Srpče i gledaj u sunce, dok ti oči ne pobijele. Ja i sada imam po tijelu tih rana – ističe Danica Praštalo.

Za razliku od njih, koji su tek pukom srećom preživjeli, većina logoraša u Donjoj Gradini okončala je život.

– Poljubio sam onaj tamo krst. Ako budem mogao doći ću i sljedeće godine ovim svojim vršnjacima čije kosti ovdje leže. I onima koji leže u Savi i onima koji leže u Kupi, koji su ubačeni i nisu ni sahranjeni – ističe Slobodan Grujičić.

Sve je manje onih koji danas mogu da posvjedoče o jasenovačkim užasima. I svi oni imaju samo jednu želju – da se ovakvo zlo nikada ne ponovi.

Izvor:RTRS