Latino i Metodije (8) – Ideološke floskule protiv ćirilice

Ovaj feljton se namjerava baviti tim fenomenom. Njegovim posljedicama po srpske nacionalne, odnosno kulturne interese. Od kada datira ovakvo stanje, kakvi su njegovi rezultati, i šta nas očekuje u budućnosti?

JUČE DANAS SUTRA
STRUČNO POLITIČKI

Uz rizik očajanja, treba priznati da je protivćirilični metod uspio na ideološkom polju. Na zaludnim internet forumima, naprimjer, može se primjetiti profil podleglog srpskog omladinca. Poznatog kao tinejdžer.

Ne samo da je usvojen agresorski sistem vrijednosti, nego je isti otišao i korak dalje. Pokušaje nacionalne renesanse (poput ovog s pismom), oni čak ni ne ignorišu. Naplašeni da će u protivnom postati zatucani i siromašni, posao okupatora shvataju kao svoju dužnost.

Učitan im je kod, da bilo kakav nacionalni preporod trebaju vrlo agresivno napasti. Motivisani tim, što će za korištenje kvaziargumenata, od svojih NVO-mentora biti nagrađeni besplatnim putovanjem u inostranstvo.

Tipičan primjer za klinačku floskulu je relativizacija restauracijske tačke, koja treba da zbuni nestručnog i neobavještenog „narodnjaka“. Sadržava se u rečenici: Ako već hoćete tradicionalno pismo (vi glupi, ne-kul i na Zapadu nedobrodošli primitivci), zašto onda ne uzmete glagoljicu? Ona je starija.

Ovo nije ništa drugo nego prostačka demagogija, koja izjednačava period od tri decenije prije hiljadu godina (koliko se, otprilike, pretežno koristila glagoljica), naspram šezdesetgodišnjih rezultata duhovnog i fizičkog genocida, koji je iskorijenio hiljadugodišnje postojanje ćiriličnog pisma.

U društvenim i kulturnim uslovima, gdje se o nacionalnoj istoriji ne smije govoriti bez bojazni od optužbi za šovinizam, u vaspitanju ovako zatrovane djece treba ići do samih filozofskih postavki smisla svijeta. Gdje se, umjesto nadopune, oštro sukobljavaju lični i opšti interesi.

Ćirilica je postala toliko strana njihovom društvenom identitetu, da se odricanje od nje mora porediti sa odbacivanjem porodice, vjere, crkve i prijatelja. Ukoliko i ovakve metafore imaju smisla, u vladajućoj srebroljubačkoj ideologiji.

Odlazak u toliku dubinu je isuviše apstraktan, i kao veoma ličan, neupotrebljiv je za bilo kakvu društvenu akciju. Ako hoćemo ostati socijalno zdravi, jedna stvar se u moru ovih relativizovanih budalaština, mora uzeti kao aksiom: Insistiranje na ravnopravnosti ćirilice i latinice je podmuklo licemjerstvo!

Proteklih 60 godina (u različitim srpskim zemljama i vijekovima ranije), stvoreni su stabilni mehanizmi kulturnog genocida. Tako je sve izuzev zilotske isključivosti u opredjeljenju za ćirilicu: nacionalna izdaja.

Naravno, samo ako govorimo o onim postulatima nacije kakvi su vladali od pamtivjeka do danas, dakle ako koristimo zdrav razum, odnosno ako se „izdajemo“ za srpske rodoljube. Ili barem poštene ljude. Svjesne, zašto se u političkom životu vrši pozitivna diskriminacija nacionalnih manjina.

Kada usvojimo ovaj naoko prežestok i isključiv postulat (bez osjećaja da smo primitivni), mnogo ćemo lakše primjenjivati argumente u korist srpskog pisma.

Našoj djeci, debilitetno zaljubljenoj u anglosaksonske masmedije, prvo treba objasniti da su u velikoj prednosti u odnosu na vršnjake koji se služe engleskim.

Za razliku od srpskog pravopisa, zahvaljujući kojem stranca možemo za jedan dan naučiti da pravilno čita, jedva polovina tamošnje djece usvoji pravopis nakon 11 godina u školi. To iznosi oko 7 miliona ljudi u Britaniji, i 40 miliona u SAD, koji su tehnički nepismeni!

Oko 3.500 najobičnijih riječi, ne slijede 90 osnovnih principa sricanja (spelovanja). Mi ih, da podsjetimo, imamo samo koliko i slova (30).

Stoga je britanski pisac Bernard Šo, zahtjev za reformu pravopisa pravdao anegdotskim primjerom. Riječ fish (riba) po njemu se u engleskom može napisati i ghoti. Ako se f uzme iz tough, i iz woman, i š iz nation.

Anglosaksonski kulturni krug, opet iz političkih razloga, odbija da do ove reforme ikada dođe. U tom slučaju, dobrano razrođeni dijalekatski standardi engleskog jezika bi na koncu dobili različit pravopis. Velika količina riječi se, u slučaju primjene nekog čvrstog pravila za izgovor, više ne bi isto pisali u Australiji, Britaniji, SAD, Južnoj Africi i čitavom nizu bivših kolonija koje koriste engleski kao drugi jezik.

Tako su neki zbog očuvanja tradicije i nacionalnog jedinstva, spremni da se lingvistički sakate do u nedogled, a neki ni ove podatke ne mogu da svare kao putokaz.

Što se tiče prekinute tradicije, od invazije Normana 1066, engleski nije korišten kao književni jezik sve do 1400! Tek je Henri 4. pričao engleski, namjesto normanskog francuskog. Pravopis je kod Engleza ostao nepromijenjen od 1755. do danas, dok bi domaći poltroni, baš u ime podražavanja, promijenili i sopstveno pismo.

Japancima, Kinezima ili Korejancima, tradicionalno piktografsko pismo, u elektroničko doba ne predstavlja prepreku za život. Štaviše, svi znamo odakle nam potiče sva tehnička roba u kući.

Naravno, ne moramo se porediti samo sa mnogoljudnim nacijama. Svim našim latinično kratkovidim evropeizatorima, treba nabaciti dioptriju manjih evropskih naroda. Gruzijaca, Jermena ili Grka.

Njima ne pada na pamet da odustaju od svojih tradicionalnih pisama, zato što su neki naši bizmismeni učili školu pod Stipetom Šuvarom. Prvo neka isti ubjede administraciju u Briselu da nije praktično, samo zbog jedne male Grčke, imati i ćirilični natpis na svemoćnom evru. O Bugarima i sramoti da njihova ambasada priređuje izložbe u Banjoj Luci povodom obilježavanja ćiriličnih jubileja, neka pričaju oni koji imaju izlaz na more.

Na kraju krajeva, neka probaju uvjeriti Jevreje da su nazadni i ksenofobični, i da svoje pismo trebaju zamijeniti arapskim, jer ga niko u njihovom okruženju ne koristi.

I mi, kao i naši kosmopolitski reformatori, volimo da se povodimo za civilizovanim svijetom. Pa smo radi da se te metode prvo dokažu tamo. Tad neka se obrate i nama, sa svojim kvazinaučnim kvazipodacima, koje ćemo detaljno raskrinkati u narednom nastavku.

(nastavlja se)
Dani(j)el Simić

Izvor: Frontal

Vezane vijesti :

Latino i Metodije(1) – Kako su Srbi propisali latinicom

Latino i Metodije (2) – Metodi eliminacije ćirilice u SFRJ

Latino i Metodije (3) – Obrazovnopolitička nezainteresovanost

Latino i Metodije (4) – Crna Gora – Kosovo i Metohija

Latino i Metodije (5) – Vojvodina i centralna Srbija

Latino i Metodije (6) – Jučerašnjica ćirilice u RS

Latino i Metodije (7) – O poltronskoj pojavi latiničenja u RS