Latino i Metodije (9) – Urbane legende o tehničkoj inferiornosti ćirilice

Ovaj feljton se namjerava baviti tim fenomenom. Njegovim posljedicama po srpske nacionalne, odnosno kulturne interese. Od kada datira ovakvo stanje, kakvi su njegovi rezultati, i šta nas očekuje u budućnosti?

JUČE DANAS SUTRA

STRUČNO POLITIČKI

Latinicom stane više štampanog teksta.
Latinicom stane više štampanog teksta.

To je prva u nizu urbanih legendi o inferiornosti ćirilice. I zaista, pogledom na gornje redove to djeluje tako. A zašto djeluje? Zato što nije istina! Primjenimo li istu veličinu fonta i napišemo azbuku abecedom:

ABVGDĐEŽZIJKLLjMNNjOPRSTĆUFHCČDžŠ
ABVGDĐEŽZIJKLLJMNNJOPRSTĆUFHCČDŽŠ

…dobivamo jednako prostorno zauzeće u oba pisma. Naravno da u praksi, bilježenjem vezanog teksta, latinica ima ekonomičniji rezultat, jer se njena slova zaista pojavljuju kao uža od ćiriličkih inačica. Čak i za ista slova, u jednakom fontu i proredu! Što je posljedica istovjetnog korijena, kao i ova besmislena rasprava.

Nijemci nikada neće raspravljati o zamjeni svog jezika engleskim, samo jer njihova tvorba riječi njeguje komplikovane složenice. Pa im riječ za kamion (Lastkraftwagen), zauzima mnogo više mjesta od engleske (truck).

Ćirilica ima istinski suficit, samo u pogledu česte upotrebe samoglasnika „I“, koji se (uz „L“) kod malih slova pojavljuje sa dva, umjesto jednim stubcem (i, l / i, l).

Naprimjer, u staroslovenskom je znak „I“, ravnopravno označavao glasovnu vrijednost današnje grafeme „I“; što je suvišna i mutava napomena, kao i samo potezanje ove vještačke teme.

Mašinski, odnosno elektronski standard za izgled svih ostalih ćiriličnih slova, razvijen je daleko na sjeveru. U Rusiji, koja se usljed razvoja kosmičkog programa, nije imala kad baviti teorijama zatucanih balkanskih dupeuvlakača.

Mi ta slova i danas preuzimamo, pa se naši mediji skloni ćirilici, opravdano žale što imamo vrlo ograničen broj fontova. Mnogo je lakše preraditi one razvijene u zapadnim zemljama (dodavanjem kvačica na Š,Č,Ć,Ž), nego se „pomučiti“ da se izbace Ъ, Ы, Ь, Э, Ю, Я, i naprave endemično srpska kao Lj, Nj, Đ, Ć, Dž i J.

Srpski fontovi nastaju samo zahvaljujući rodoljubnim dizajnerima, jer na državnom nivou institucije ne predviđaju nikakav mehanizam. Novac za to je minimalan, a potreba u rangu brige o fundusu nacionalnih biblioteka.

Umjesto istinskog institucionalnog uređenja i poštenog rada koji uvodi u Evropsku uniju, naši kvazireformatori i lažni prosvetitelji, mnogo radije posežu za plagijatima. Otud se i pojavljuje novi niz urbanih legendi, koje kažu da je ćirilica neprecizna, pošto joj broj „3“ i slovo „Z“ izgledaju jednako?!

Tako je i nama lakše da umjesto rasprave o uvođenju standarda (broj treba imati oblu, a slovo vodoravnu liniju na vrhu), pitamo kako se nijesu sjetili nule, pri pogledu na slovo „O“? Odnosno, da na latiničnim pisaćim mašinama uopšte nije postojao broj „1“, već se koristilo malo latinično „l“. Ono i danas u mobilnim telefonima, u zavisnosti od fonta, ispada kao veliko „I“. (npr. Ilona)

O somnabulijama koje kažu „ćirilica više zamara oči“, „teža je za pisati“, ovdje se nećemo baviti. Dijelom zato što smo o tome već pisali u ovom feljtonu, a dijelom zato što svaki normalan pojedinac te misli ne može primiti bez osjećaja da mu se vrijeđa inteligencija.

Srpska kultura ne počiva na zdravim institucionalnim temeljima, sposobnim da izdrže novovjekovne izazove. Da je to tako, i da smo mi zahvaljujući tome u ekonomskom i političkom naletu, ekvivalenti našim ovdašnjim mudroserima, u Zagrebu bi prosipali jednako šuplje priče. Samo ovaj put u korist ćirilice.

Doduše, prednost ćirilice pri brzini kucanja na tastaturi (jednog, umjesto dva znaka za Nj, Lj i Dž), odnosno viška slova u pretijesnoj SMS poruci; iz konteksta digitalne današnjice zvuče dosta ubjedljivije, od ovih do sada obrađivanih zamjerki. Koje su, naglašavam, sasvim besmislenog i zanemarljivog ekonomskog uticaja.

Ono što nije zanemarljivo, jeste duhovna nakaznost koju te priče proizvode. To je stavka koja dovodi do neprekidne političke nestabilnosti, što je već, nažalost, zamjerka koja utiče i na berzu.

Bugarskoj je za prijem u EU (mada je nerazvijenija i korumpiranija od Srbije), mnogo više pomogao posjed crnomorske obale, te kopnene granice sa Turskom i do tada samo morem sa EU povezanom Grčkom; nego što bi joj ćirilica ikada mogla odmoći.

Ne samo da je ne misle mijenjati, već bugarsko Ministarstvo kulture širom EU organizuje izložbe; slaveći jubileje ćirilice, i predstavljajući se kao njena kolijevka.

Srećom po nas, najveći problem za elektroničku primjenu pisma je riješen bez znanja i pomoći srpskih državnih institucija. Istrijebljen je razbacani praistorijski prstored, u kojem za registrovanje naših slivenih i tjesnačnih, prednjonepčanih suglasnika (izuzev x), morate pamtiti čitave nizove najnelogičnijih kombinacija. Npr. mala slova „ž“ i „š“ su (relativno donedavno) stanovala na jednoj tipki i razdvajala se šiftom, a velika (Ž i Š) nad brojevima 2 i 6.

No, ako bi se, nekim naučnofantastičnim slučajem, htjela dodati i poboljšanja, to bi bilo jedino moguće kod standardizacije tzv. Dvorak tastature.

Klasična (tzv. qwerty) tastatura, sigurno bi ispala svetinja našim visokointelektualnim kopirantima i poltronima, ali to ne bi promijenilo problem u njenoj lošoj distribuciji grafema, što, i pored inicijalne nepodesnosti ove vrste tastature, donosi velike nevolje svim ljudima, koji na radnom mjestu unose veliku količinu podataka.

Mali prst desne ruke pritišće čak šest različitih znakova (P, Š, Đ, Č, Ć, Ž), dok je nefrekventno „Dž“ (u latinici: X) na izrazito dostupnom mjestu, i u susjedstvu potpuno neiskorištene dirke (Y/Z). Na njoj se pojavljuju makednonsko „ѕ“, ili rusko „ю“, što ukazuje ko vodi brigu o srpskoj ćirlici.

Različiti evropski jezici, imaju sasvim drugačiji prstored na tastaturama od ove (anglicirane) koju mi koristimo, pa to ne smeta njihovim narodima da budu moćni, poštovani i bogati. Naprotiv!

Naša država, u saradnji sa stručnjacima, treba propisati zvanični prstored i primorati uvoznike da distribuiraju standardizovane tastature, sa dvoazbučno obilježenim dirkama.

To je, nadalje, problem najuže vezan za šverc tehničke robe u ranijem periodu, zahvaljujući kojem nijesmo bili u stanju tražiti od Nokije ili Samsunga, da uvede softver sa kodom za srpske SMS poruke i menije. Korištenje unikoda u SMS poruci, predstavlja daleko veći trošak u smislu prostornog zauzeća i broja poruka, ali danas to niko ni ne želi izmijeniti. Čak i ako bi siromašne i neperspektivne mobilne operatere za to bilo briga. A nije.

No, uz nemanje standardizovanog sistema za provjeru pravopisnih grešaka, jer nemamo ni riječnik, ni jedinstven pravopis, ni ime jezika, čemu još i ova opterećenja za državu i njene jezikoslovce?

(nastavlja se)

Dani(j)el Simić

Izvor: Frontal

Vezane vijesti: