Krvavi „Slavonski Napoleon“

Tek su dokumenti CIA pokrenuli ozbiljnu istragu protiv Merčepa… U Gospiću je bilo dovoljno da ste Srbin, pa da vas više ne bude… Dvanaestogodišnja Aleksandra ubijena automatskom puškom „Hekler/Koh“… „Amnezija“ sve više pogađa svjedoke…

Priredio: Nenad TADIĆ

Devet godina je prošlo od dana kada je CIA objavila svoj dosije o Tomislavu Merčepu u kome se navodi njegova direktna odgovornost za likvidacije i mučenja srpskog življa, ali bi on na kraju mogao da izađe iz suda „čistih ruku“, nakon sve brojnije „amnezije“ svjedoka.

MERČEP: ŠTA JE 19 MRTVIH SRBA SPRAM HRVATSKIH ŽRTAVA?

„Slavonski Napoleon“, kako su mu zbog niskog rasta tepali neki „domoljubni mediji“ u Hrvatskoj, odgovoran je za brojna kršenja ljudskih prava i druge „ilegalne činove“ nad Srbima tokom rata u Hrvatskoj 1991. godine – stoji u dokumentima CIA, koji su samo potvrdili brojna svjedočenja o kojima se piše više od dvije decenije.

Merčep je 1991. godine organizovao prvu jedinicu od 2.000 ljudi koji su se borili za hrvatsku nezavisnost. Tokom iste godine, počinio je ili direktno naredio brojne zločine, kao što su torture, ubistva i nestanak Srba u Vukovaru, Pakračkoj Poljani, Gospiću i Zagrebu. Merčepa su neki hrvatski izvori povezivali i sa ratnim profiterstvom i švercom oružja.

CIA je u dokumentima od 11. januara 2007. godine prenijela i neke Merčepove izjave. Tako je 1994. godine Merčep za njemačke medije, govoreći o ubistvima Srba u Pakracu, rekao doslovno: „Šta je 19 Srba u poređenju sa onim što je učinjeno Hrvatima?“.

Iste godine rekao je i sljedeće: „Ako Srbi odbiju da prihvate hrvatski Ustav, lično ću narediti oslobođenje Knina i toliko ga uništiti da ni dva kamena neće moći stajati jedan na drugom“.

Najozbiljnije optužbe protiv Merčepa odnose se na događaje u Pakracu i Pakračkoj Poljani, kada je naredio masovnu likvidaciju Srba. Merčep i njegove snage počinili su ubistva i u Gospiću, a prema napisima iz nekih svjetkih i hrvatskih medija, zvanični Zagreb je pokušao da zataška te zločine.

Optužbe za ubistva počinjena u Vukovaru zasnivaju se na brojnim svjedočenjima Srba protjeranih s tog područja 1991. godine i članova porodica ubijenih.

UŽAS NA SLjEMENU

CIA tvrdi da je ratna hrvatska vlada znala za zločine počinjene u Pakračkoj Poljani, a to je potvrdio i prvi čovjek hrvatske policije devedesetih godina Josip Manolić, blizak saradnik Franje Tuđmana. I CIA pominje Merčepovu umiješanost u ubistvo Mihajla Zeca i njegove žene i kćerke u Zagrebu.

Manolić je u više navrata potvrdio da je Tuđman bio informisan o svemu, pa i o tome ko je ubio porodicu Zec. Kao nagradu, Merčep je, po Manolićevim riječima, postao poslanik u Hrvatskom Saboru.

Manolić je do detalja opisao i odnos Merčepa i Tuđmana i objasnio da Merčep nije imao formalnu naredbu od državnog vrha za ono što je počinio. Merčepovi ljudi nisu pripadali zvaničnim strukturama MUP-a, a regrutovani su na različite načine.

Ipak, iako nisu formalno pripadali MUP-u, „Merčepovci“ su dobijali platu i nosili policijske uniforme.

Kada su ga mediji i istražni organi pitali zašto nije u to vrijeme nešto preduzeo, Manolić je slegao ramenima: „Šta se moglo učiniti? Postojao je stav da se ne ide protiv `svojih`, jer bi to neprijatelji mogli da iskoriste“.

Ubistvo srpske porodice Zec, s početka rata, bilo je posebno brutalno. Merčepovi ljudi prvo su ubili Mihajla /38/, a njegovu suprugu Mariju /36/ i malenu kćerku Aleksandru strpali u kombi bez registarskih tablica i odvezli do planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu, gdje su ih likvidirali i bacili u jamu za smeće.

Siniša Rimac, jedan od zločinaca, pravdao se kasnije da je tražio da malu Aleksandru poštede, ali da su ostali bili protiv, jer ih je vidjela. Dvanaestogodišnju djevojčicu /kojoj su vezali ruke i noge/ ubio je Munib Suljić automatskom puškom „Hekler/Koh“. Pucao joj je u potiljak.

Ovaj zločin izvršili su pripadnici rezervnog sastava MUP-a: Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak, Suzana Živanović i Siniša Rimac. Nekoliko dana poslije zločina, policija ih je uhapsila. Oni su priznali ubistva, ali, uprkos tome, kao i drugim dokazima, pušteni su.

U julu 1992. godine Okružni sud u Zagrebu proglasio je „Merčepovce“ nevinim zbog „nezakonito prikupljenih dokaza“. Ključni su bili zapisnici sa saslušanja, u kojima su počinioci detaljno opisali likvidaciju porodice Zec, proširujući svoje iskaze i na neka druga ubistva i mučenja koja su počinili.

Iskaze su svojeručno potpisali i baš zbog toga su, pravno gledano, oslobođeni? Istražni sudija po zakonu nije imao pravo da saslušava osumnjičene bez prisustva advokata, pošto su bili osumnjičeni za kvalifikovano, a ne obično ubistvo. Zbog toga su njihova priznanja dobila status „neprihvatljivih dokaza“.

Koliku moć su imali Merčepovi ljudi pokazuje i podatak da su neki svjedoci ubistva Mihajla Zeca nazvali policiju i rekli da su vidjeli kako otmičari guraju ženu i dijete u kombi. O tome navodno postoje pismeni tragovi u knjizi dežurstva policijske stanice.

Ali, ni jedna patrola policije nije se usudila da se suprotstavi Merčepovoj „specijalnoj jedinici“. Bili su jači od zakona. Rimac će ostati upamćen po izjavi kojom je „opravdavao“ svoju ulogu u zločinima: „Ja sam ubio Mihajla Zeca – u ostalo me ne miješajte!“

Nije poznato da li je ova izjava, sudski potvrđenog zločinca, navela Stjepana Mesića da u vrijeme svog mandata na mjestu hrvatskog predsjednika ublaži zatvorsku kaznu Rimcu, osuđenom na osam godina zatvora zbog ubistava Srba u Pakračkoj poljani.

Novinar Davor Butković je, svojevremeno, tokom svjedočenja, naveo da je Rimac „priznao ubistvo mesara Zeca, a onda postao tjelohranitelj ministra odbrane Hrvatske Gojka Šuška“.

METAK U ČELO – PARE U DžEP

„Najbolji način da nekoga ubijete jeste da ga prvo zapalite gasom iz flaše, a onda ga polijete sirćetom. I sve to mu uradite po genitalijama i očima. Postoji mali induktor, poljski telefon, pa Srbina priključiš na stosmjernu struju, koja ne može ubiti, ali stvara neugodan osjećaj kod čovjeka.

Pitaš onda tog priključenog Srbina odakle je? On ti kaže iz Dvora na Uni, a ti onda, okrećući poljski telefon nazoveš Dvor na Uni“.

Tako je u svom svjedočenju o metodama „Merčepovaca“ govorio Miro Bajramović, član Merčepovih likvidatora, odnosno specijalne jedinice „Jesenje kiše“, koji je svojevremeno u ispovijesti za hrvatske medije sablaznio javnost detaljima ubistava. On sam je, prema vlastitom priznanju, odgovoran za smrt 86 ljudi.

„Zatvorenicima smo u zadnjicu gurali petožilni kabl – to bi uzrokovalo da ne mogu sjesti po nekoliko sati. Otvarane su im rane po kojima je posipana so ili sirće. Nismo dozvoljavali da prestanu da krvare. Svi su isti dan morali naučiti `Lijepu našu`, a na to ih je tjerao komandant zatvora Mijo Jolić, koji danas, jednako kao i Munib Suljić, ima restorane po Hrvatskoj. Zašto ja nemam ništa?“ – pitao je tada Bajramović.

„U Gospiću je dovoljno bilo da budete Srbin, pa da vas više ne bude. Naša grupa je tamo likvidirala između 90 i 110 ljudi, jer smo bili prekratko, ni mjesec dana“ – priznao je Suljić i tvrdio da nije istina ono što je zvanično govoreno da je u Gospiću ubijeno 170 ljudi, jer dolje niko osim Merčepovaca u to vrijeme nije ubijao.

On je naveo da je za Gospić vrijedila naredba – „etnički očistiti“. „Ubili smo direktore pošte i bolnice, vlasnike restorana i kojekakve druge Srbe. Ubistva su izvođena metkom u čelo, jer nismo imali vremena. Ponavljam, iz vrhovništva je bila naredba da se smanji postotak Srba u Gospiću“ – precizirao je Bajramović.

Tomislav Merčep je bio komandant Pakračke Poljane, a Bajramović je bio „dozapovjednik“. Prema njegovim riječima, Merčep nije direktno sudjelovao u egzekucijama, ali je čitao sve što su mu pisali u izvještajima, a većina informacija saopštavana mu je usmeno.

Merčep je imao običaj da kaže svojim ljudima: „Noćas očistite sva ta gov.a“, a to je značilo likvidaciju svih zatvorenika. Bajramović je svjedočio da je Merčep tražio da Srbima otimaju sve, a da novac koji nađu predaju u štab za kupovinu naoružanja.

Međutim, u stvarnosti, Merčep i njegovi saradnici dijelili su novac između sebe.

Po Bajramovićevoj procjeni, a bio je stalno „na terenu“, u Pakračkoj Poljani likvidirano je oko 280 ljudi, a kroz njegove ruke prošlo je i desetak žena, koje su većinom silovane i ubijane.

Bajramović je objasnio da je njegovo svjedočenje bilo motivisano – ljutnjom, naime, dugo je ćutao očekujući da će se „neko u državi sjetiti da i on postoji“. „Moja djeca jednako jedu kao i Merčepova, koji ima dvije kuće u Zagrebu, dva stana i kuću na Braču, a došao je iz Vukovara bez kune u džepu“ – pojasnio je Bajramović.

„AMNEZIJA“ MEĐU SVJEDOCIMA: NIJE UBIJAO, VEĆ POMAGAO SRBIMA!

Sve navedeno, računajući i žrtve, i preživjele, i svjedočenja, i dokumente, uopšte ne znači da će krvavi „slavonski Napoleon“ završiti u zatvoru ili da će poslije njega odgovarati i oni iz viših vojnih ili političkih struktura, koji su mu omogućili da sa svojim ljudima ubija i pljačka.

Naime, sve više svjedoka na suđenju Tomislavu Merčepu, optuženom po komandnoj odgovornosti za zločine nad Srbima na području Pakračke Poljane, Zagreba i Kutine 1991. godine, počinje da „pati od amnezije“ i da tvrdi da Merčep nije odgovoran.

„Amnezija“, koja je uhvatila svjedoke još od oslobađajuće presude Haškog suda u slučaju Gotovine i ostalih generala, prenijela se i na Merčepov slučaj, pa se sve češće čuju tvrdnje da su Merčepovi ljudi ubili zagrebačkog Srbina Mihajla Zeca „slučajno, dok je bježao“.

Bivši potpredsjednik Vlade Hrvatske Andrija Hebrang nije se ni pojavio na zagrebačkom Županijskom sudu kao svjedok. On je bio pozvan da svjedoči u vezi sa okolnostima iskaza Đorđa Gunjevića, bivšeg pomoćnika Vladinog izaslanika za Pakrac, koji je opisao mučenja Srba u Pakračkoj poljani i posvjedočio da je na Hebrangovu intervenciju bio pušten iz Poljane.

„Slučaj Merčep“ prijeti da se pretvori u još jednu farsu. U takvim postupcima, a bilo ih je mnogo pred hrvatskim sudovima, usljed „novih saznanja“, promijenjenih iskaza i uz prećutnu ili direktnu pomoć nekadašnjih visokih hrvatskih funkcionera, ljudi za koje svi znaju da su do grla umiješani u zločine bivaju amnestirani ili dobijaju simbolične kazne.

Takvi slučajevi revizije i ublažavanja zločina počeli su još slučajem Mirka Norca, koji je za ubistvo starije žene, kojoj je pucao u glavu, i komandovanje likvidacijom srpskih civila dobio svega 12 godina zatvora, što nije odležao do kraja, jer mu je hrvatski predsjednik Stipe Mesić ukazom skratio kaznu.

Tomislavu Merčepu, kao ratnom komandantu rezervnog policijskog sastava, sudi se za odvođenje, zlostavljanje, mučenje i ubijanje pedesetak civila sa zagrebačkog, kutinskog i pakračkog područja.

U postupku koji traje već dugo, svojevremeno je svjedočio i novinar Gordan Malić koji „ne zna da li je Merčep komandovao `rezervnim sastavom MUP-a`“.

Čak je i Bajramović ublažio svoje svjedočenje o ulozi Merčepa u likvidacijama Srba. Sada on tvrdi da njegov ispovjedni intervju nedjeljniku „Feral tribjun“, dat 1997. godine, „nije bio autorizovan“ te da bi „samo budala mogla priznati da je odgovorna za smrt 86 ljudi“.

Šta više, prema Bajramovićevom promijenjenom iskazu, Merčep je čak „kažnjavao ljude koji su mučili zarobljenike“, ali ne može da se sjeti „na koga bi se to konkretno odnosilo“.

Izvor:

Vezane vijesti:

„SLUČAJ MERČEP“ ILI JOŠ JEDNO ŠMINKANjE ZLOČINA

„Merčepovi ljudi su me mučili“

Tomislav Kovač: Deset prećutanih stvari koja deca neće naučiti u Vukovaru