Krst nad jamom

Ovaj osvrt na film Dušana J. Bastašića, koristimo ujedno kao najavu večerašnje projekcije filma o sistemu ustaških logora smrti Jadovno 1941. u Eparhijskom kulturnom centru u Bijeljini. Časova 18.

Piše: Dani(j)el Simić

Potpisnik ovih redova, kao član i dugogodišnji aktivista UG „Jadovno 1941“ iz Banje Luke, takođe o ovom filmu ne može, a da ne nastupi lično. Ukoliko vam kažem da je ime oca predsjednika udruženja Milan, te da je „J“ u srednjem imenu iz uvoda ovog teksta umetnuto sa značenjem Dušan Jadovnički Bastašić, to u najboljoj mjeri opisuje kakvo mjesto pojam Jadovno zauzima u privatnom životu autora ovog filma.

Neminovnost ličnog pristupa ovom praishodišnom pojmu naše današnje patnje, bila bi možda i osnovna, ali opštedruštvena, zamjerka na ovo ostvarenje. Jedina olakšavajuća okolnost pri ovako otežanom pristupu djelu, jeste što se bez bojazni mogu, ali i moraju ubaciti „spojleri“, da je u pitanju toponim u čijoj srži je da su hrvatske ustaše 1941. godine za 132 dana ubile 40.000 ljudi i bacili ih u jame na Velebitu ili Jadransko more. Oko 2.000 preživjelih zatočenika u logorima, bili su prvi stanovnici Jasenovca.

To su pojmovi koje još uvijek, na opštenacionalnu sramotu, ne samo da ne znaju „u po dana, po noći“ svi osnovci i srednjoškolci u Srpskoj i Srbiji, već ni njihovi roditelji. Takvog primjera kod drugih naroda nema. Zato uvijek u mojim člancima ima dovoljno mjesta da ih ponovim, jer vazda ima neko kome je to prvi put da čuje. I ne može da vjeruje.

To je, ujedno, i najveća, neoboriva vrijednost ovog dokumentarca.

DUHOVNI SAMOKOLj

Ovo je prvi cjelovit dokumentarni film, koji je nakon raspada bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije bilo ko napravio sa tolikom pažnjom i toliko detalja, da se ne bi mogao zamijeniti za puku reportažu ili duži televizijski prilog. I pored toga, film u medijima nije izazvao pažnju koja nadilazi puko prenošenje vijesti o događaju, što je najbolji protivargument svim zagrebačko-sarajevskim bajkama, plaćenim novcem iz fondova zemalja NATO, o tobožnjem „srpskom nacionalističkom diskursu“ koji vlada u javnosti Srpske.

Bilo kakav film o sličnim pojmovima, ili pojmovima koji se pokušavaju predstaviti kao protivteža, kao što je slučaj Blajburga u Neovisnoj Republici Hrvatskoj; izazvao bi ne samo pažnju javnosti i polemike koje se ne bi bavile zamjenom teza o rokadi uloga dželata i žrtve; već bi privukao na projekciju i najviši državni vrh.

Kod nas su obraz Srpske i Srbije svojim prisustvom spasili Nedljko Čubrilović, predsjednik Narodne skupštine Srpske, te generalni konzul Srbije u Banjoj Luci, Vladimir Nikolić. I sreća da je to bilo tako, jer bi u protivnom bilo zaista mučno pisati u potpuno atmosferi duhovnog samokolja koji je po inerciji samoupravno-socijalističkog modela razmišljanja u kulturi, još prisutan kod nas.

FILM – POTRAGA

Dokumentarac prati priču o nepojmljivim činjenicama, a to je da se tek duboko u 21. vijeku i nakon osnivanja Udruženja „Jadovno 1941“ u Banjoj Luci, išlo u potragu za samim mjestom na kojem je bio smješten ustaški logor smrti Jadovno, na planini Velebit. Nedopustivo sramotno izgledaju prizori zaraslosti i zapuštenosti spomenika koji su sljedbenici ideologije Franje Tuđmana, kao pravi nastavljači Pavelićeve ideje – uništili. Kao i na hiljade drugih koji su komemorirali žrtve borbe protiv osovine Hitler – Pavelić – Musolini širom bivše federalne jedince, kojom je zavladao Titov već pomenuti general.

Kroz priču o djelovanju Dušana Bastašića i saboraca koji su mu se u toj bici za obznanjivanjem istine o dešavanjima sa početaka života Nezavisne Države Hrvatske pridruživali, vrši se rekapitulacija djelovanja udruženja. Njegovih mučnih početaka, još trudnijih nastavaka povodom pokušaja obnove dostojne komemoracije, te stanja na terenu u trenutku kada je film okončan. Recimo da spomen-ploča na ostrvu Pagu u uvali Slana, koja je tri puta postavljana, odnosno dva puta obnavljana, danas ponovo ne postoji na mjestu zločina. Uništili su je oni čija misao i djelo je 73. godine nakon pobjede nad fašizmom još uvijek jaka.

Osnovna poruka filma, koja bi se mogla koristiti i kao slogan, pančlajn ili krilatica po srpski, bio bi: JAMA NIJE GROB! I to je ono što nauk članova UG Jadovno odvaja od većine drugih udruženja koja se bave čuvanjem sjećanja na slična stratišta. Jame po Hercegovini su pred početak Otadžbinskog rata, još u SFRJ, ekshumirane, kosti posložene, te sahranjene po pravoslavnom obredu stradalih ljudi. I tako to treba raditi.

JAMA (ALI STVARNO) NIJE GROB!

Danas čak i na području potomka Jadovna – sistemu ustaških logora smrti Jasenovac – odnosno na teritoriji tog gubilišta koje se još uvijek nalazi na teritoriji pod srpskom kontrolom u Donjoj Gradini, zaprepašćujuće odzvanja činjenica da mrtvi leže tamo gdje su ih zločinci bacili pod zemlju. Kod najobičnijeg ubistva, po pronalasku tijela, ono se identifikuje, obdukcijski obradi, pa onda i dostojno sahrani uz odgovarajući spomenik. Zašto bi u Jadovnu ili Jasenovcu bilo išta drugačije?

Ovih dana je završen i ponovljeni konkurs za arhitektonsko rješenje budućeg komemorativnog centra, koji bi se na pomenutom području izgradio. Izabrano je prvonagrađeno rješenje, ali još niko nije objasnio šta će biti učinjeno sa kostima koje bager bude obeščastio kopajući temelj? Na koji način će se vaditi iz zemlje, ko će vršiti patološku obradu i uzimati uzorke za DNK analizu, te gdje će i na koji način biti sahranjene?

To dovoljno govori o neozbiljnosti i sramoti koju nanosimo našim precima i sunarodnicima koji su zločinom rodoubistva (genocida) zbrisani sa lica zemlje u Drugom svjetskom ratu. Ovaj film, u kojem se takva praksa osuđuje i predlaže drugačija, veoma je vrijedan i zbog tog dijela.

JEDAN DOKUMENTARAC NIJE DOSTA

Iz filma saznajemo puno podataka, te je idealan za one koje ova tematika zanima, a koji samo površno ili ništa ne znaju o Jadovnu. Iz ovog dokumentarca se, bez svake sumnje, možete detaljno obavijestiti o svemu što taj pojam prati.

Njegovo dugo trajanje, uslovljeno željom da se u film stave svi relevantni podaci i događaji, jedna je od najvećih zamjerki u propagandno-didaktičkom smislu. Zamjerka biva veća, u slučajevima kada se već navedeni podaci ponovo ponavljaju u kasnijoj priči. No, to je sve posljedica zapuštene teme, te jako rijetkih prilika da se o njoj govori, što i mene kao nekoga ko je o tome pisao, a pogotovo autora filma i glavnog poslenika u UG Jadovno, stavlja u montaži pred dilemu „koji prst mi najmanje treba, da ga odsiječem“?

Ime ove pokretne slike potiče od inicijative da se svaka od identifikovanih jama ljudožderki, u nedostatku boljeg načina i manjka logističko-političke podrške, obilježi drvenim krstom, koji učesnici komemoracije na rukama nose do mjesta zločina. Udruženje Jadovno ih je do sada uspravilo pet: Na mjestu logora Jadovno, u uvali Slana na ostrvu Pagu, kod Katine jame, kod Grgine jame, te na mjestu gdje očekujemo izgradnju kapele Jadovno, u blizini spomenika kod Šaranove jame.

Jama je toliko, da ukoliko budemo obilježavali jednu godišnje, posao obilježavanja ipak trošnim drvenim krstovima ćemo dovršiti tek duboko u dvadesetom vijeku, kada i posljednji neposredni svjedok ovih dešavanja bude pod zemljom. Zato je neophodno da se i drugi autori, a posebno sa Akademije umjetnosti u Banjoj Luci kao najbliže, a zatim i drugih akademija koje imaju odsjeke za filmsku i tv režiju, prepoznaju ovu temu koja kopni u sjećanju, mentalno zarasla u svijesti srpskog naroda, taman kako je iz izgledao spomenik kod Šaranove jame kada su ga članovi UG Jadovno prvi put posjetili.

Do sljedećeg dokumentarca – ne zaboravimo Jadovno, jer će nam se (opet) ponoviti!

Izvor: FRONTAL

Vezane vijesti:

Dokumentarni film „Krst nad jamom“ 10. maja u Bijeljini

NPRS – Prikazan dokumentarni film „Krst nad jamom“

Bastašić: Odgovornije govoriti o stradanju Srba