Krajina je bila igračka etničkih čištača

Datum objave: utorak, 26 maja, 2015
Objavljeno u Oluja
Veličina slova: A- A+

Hrvatski vojnici ulaze u Petrinju

Milošević na Krajinu nikada ozbiljno nije mislio i ona je njemu služila kao ucjena za Tuđmanovu lojalnost u partnerstvu oko podjele Bosne i kao organizacijski oblik zamrznutog konflikta. Lokalna krajinska vlast trebala je Miloševiću samo utoliko da postoji netko na terenu tko će kontrolirati narod dok se proces razmjene stanovništva ne dovrši do kraja. Ovaj rat nije predstavljao rezultat neprijateljstva među elitama, nego je bio kolateralna šteta jednog dogovora koji se na terenu nije mogao kontrolirati do kraja. Milošević je bio zadovoljen s “velikom malom Srbijom” i s 49 procenata u Bosni i Hercegovini, Tuđman je javno govorio da u Hrvatskoj ne smije ostati više od tri posto Srba, a Krajina je bila – uz ogromnu odgovornost vlastitih vođa – zarobljenik takve etničke matrice

Predsjednik Srpskog demokratskog foruma u Beogradu Drago Kovačević bio je zadnji gradonačelnik Knina prije akcije “Oluja” i najznačajniji svjedok događaja u izvrsnom dokumentarnom filmu “Pad Krajine”. Kovačević je bio deset godina direktor Centra za socijalni rad u Drnišu, isto to je radio i u Kninu za vrijeme rata, a njegova uloga na čelu općine (1994.-1995.) govori da je u središtu kninske paradržave bilo pokušaja da se nešto učini logikom zdravog razuma, a ne slijedom zločina i etničkog inženjeringa.

– Kako ste se kao gradonačelnik Knina osjećali dvadeset četiri sata prije akcije “Oluja”?

– Tu zadnju noć, 3. avgusta 1995., proveo sam sjedeći na pragu svoje kuće u Kninu i tu sam dočekao zoru. Kada su počele padati prve granate, bilo je oko pola pet, znao sam što to znači, probudio sam ukućane i pokušao da dođem do nekih rođaka koji su živjeli u okolici Knina. Nakon toga otišao sam u zgradu općine ne znajući da li će se poduzeti evakuacija građana koja je bila u nadležnosti vojnih vlasti. Na ulici je vladao kaos, a prve zrake sunca probijale su se kroz gustu prašinu koja je bila posvuda u zraku. U općini sam zatekao neke krajinske generale i Milu Martića kako s nekim razgovara telefonom. Na liniji je bio Slobodan Milošević. Martić je pitao da li mu Milošević može vojno pomoći, a Milošević je odgovorio da ne može. “Šta da radim”, pitao je Martić. “Ubij se”, odgovorio je Milošević.

– U dokumentarnom filmu “Pad Krajine” svjedočite o Krajini kao kavezu između Hrvatske i Srbije?

– Bio je to fizički ali i politički kavez jer je Milošević u Krajini uspostavio svoju paralelnu strukturu vlasti. Krajina nikada nije do kraja imala svoju administrativnu infrastrukturu i obmana je da je Krajina kreirala neku svoju autentičnu politiku. Čak i kada su nekakvi lokalni političari dobivali većinu na krajinskim izborima, nije postojala mogućnost da oni sprovode svoje odluke jer nisu postojali instrumenti organiziranog sistema. S druge strane, Milošević je preko policijskih snaga, Martića i crvenih beretki kontrolirao provođenje tih odluka i u slučaju neposlušnosti prijetila je velika opasnost da netko izgubi glavu. Gradonačelnik Vrginmosta Dmitar Obradović ubijen je zato što je shvatio tu vrstu duple igre, a Veljko Džakula, koji je kao funkcioner u zapadnoj Slavoniji pokušao provesti neku mekšu politiku prema Hrvatskoj, uhapšen je usred Beograda i sproveden u tajni zatvor u Krajini. Poslije mi je ispričao kako mu je isljednik rekao: “Samo Bog i ja znamo gdje se ti sada nalaziš.”

Dogovor o nafti, oružju i – ljudima

– Bili ste u krajinskoj delegaciji na razgovorima kod Miloševića u proljeće 1995. Kako procjenjujete njegov odnos prema Krajini?

– On na Krajinu nikada ozbiljno nije mislio i njemu je ona trebala radi dvije stvari. Prvo, Krajina mu je služila kao ucjena za Tuđmanovu lojalnost u partnerstvu oko podjele Bosne i, drugo, ona mu je trebala kao organizacijski oblik zamrznutog konflikta. Lokalna krajinska vlast trebala je Miloševiću samo utoliko da postoji netko na terenu tko će kontrolirati narod dok se proces razmjene stanovništva ne dovrši do kraja. Kada smo izlazili iz Knina nakon “Oluje”, kolona se 7. avgusta zaustavila u Banja Luci u koju je ekspresno stigla Buba Morina, komesar za izbjeglice iz Srbije, a Ratko Mladić postavio je vojnu policiju na izlazu iz grada i nije se moglo dalje. Tada je Buba Morina rekla kako mi treba da naselimo Srebrenicu, Višegrad i Bratunac, mjesta iz kojih su izbačeni Muslimani i Hrvati. U isto vrijeme u Banja Luci policija upada u hrvatske kuće i skelom ih kod Davora prebacuje na hrvatsku stranu gdje onda oni ulaze u srpske kuće na Baniji… Eto to je “humano” preseljenje. Ovaj rat nije predstavljao rezultat neprijateljstva među elitama, nego je bio kolateralna šteta jednog dogovora koji se na terenu nije mogao do kraja kontrolirati.

– U filmu “Pad Krajine” Hrvoje Šarinić govori o tajnom sporazumu Karadžića i Tuđmana po kome se Karadžić obvezao da neće pristupiti ujedinjavanju Republike Srpske Krajine i Republike Srpske i da neće vojno djelovati ako Hrvatska napadne Krajinu, a za uzvrat će dobivati naftu iz Hrvatske. Što mislite o toj izjavi?

Taj sporazum je delegirani sporazum Miloševića i Tuđmana. Naznake da je to tako imate već prilikom susreta Radovana Karadžića i Mate Bobana u Gracu 1992. i prilikom susretaDobrice Ćosića i Franje Tuđmana u Ženevi. Evo kako je to izgledalo na lokalnom nivou. U jesen 1994. pozvan sam kao gradonačelnik Knina na razgovor u manastir Krka gdje me je primio vladika Longin, čovjek vrlo radikalnih četničkih stavova i blizak prijateljRadovana Karadžića. U tom razgovoru on mi je iz čista mira odjednom rekao: “Najbolje je da ovaj narod odavde ode.” Tih tajnih dogovora u ratu bilo je koliko hoćete: kroz Krajinu su u toku hrvatsko-bošnjačkog sukoba prolazile hrvatske vojne snage na putu za Bosnu, o čemu ni danas nije uputno govoriti, a Cazinska krajina i Bihać bili su također predmet raznih “dilova” jer su odatle obje strane izvlačile ogroman novac u transakcijama nafte i oružja.

Mile, zašto plačeš?

– Kako je izgledao taj sastanak kod Miloševića u ljeto 1995.?

– Sastanak je bio organiziran u Beogradu između operacija “Bljesak” i “Oluja” i ja na taj sastanak uopće nisam htio ići znajući da Milošević ne govori istinu, ali sam kao gradonačelnik Knina osjećao odgovornost za sudbinu svih tih ljudi. U delegaciji je još bioBoro Mikelić, Milan Babić, Rade Tanjga i Rajko Ležajić koji sada vodi ono fantomsko društvo koje se zove “vlada Krajine u izbjeglištvu”. Boro Mikelić je bio pripremio referat od dvadeset osam stranica sa zahtjevom da se smijeni Martić i upravo kada je htio početi govoriti, prekinuo ga je Milošević rekavši kako je kod njega tog jutra bio Mile Martić“koji se mnogo sekira i noćima ne spava i zato vi sada treba da budete složni i sve će da bude u redu”. Ja sam tog trenutka znao da je sastanak završen: Milošević se cinično s nama igrao kao mačka s mišem.

Njegova strategija u samoj Krajini bila je takva da je u njoj instalirao tri-četiri političke struje koje bi aktivirao kako je njemu odgovaralo, a krajinsko rukovodstvo, svi ti Hadžići,Martići, Zečevići, Tanjge i Mikelići, predstavljali su galeriju likova totalitarno policijskog mozga koji su bili fascinirani Miloševićem i njegovim službama. NakonMikelićevog partijskog referata Milošević je rekao: “Vrhovni savet odbrane sastao se juče i odredio vam Milu Mrkšića za vrhovnog komandanta”, i sastanak je bio završen.

– Nakon prvih višestranačkih izbora 1990. vi ste na listi Socijalističke partije Željka Mažara bili u Kninu opozicija Milanu Babiću, a na kraju rata ste kao gradonačelnik Knina s njim surađivali. Zašto?

Milan Babić se na početku rata obračunao sa svakom opozicijom, njegovi ljudi su upali u zgradu Socijalističkog saveza i izbacili me iz nje i on i ja smo tada bili ljuti protivnici. On je bio neobičan čovjek, za razliku od Mile Martića vrlo inteligentan, s izrazitim liderskim ambicijama i talentom za političku manipulaciju. On je imao svoje dvije političke faze; prvu nacionalističku početkom devedesetih i drugu nakon raskida s Miloševićem kada su ga pokušali ubiti i kada je u sjeni Mile Martića njegov jedini politički projekt bio kako da Srbi iz Hrvatske ne budu izbačeni. Zato smo počeli surađivati jer ja sam se početkom 1994. kandidirao za gradonačelnika Knina s idejom da nemogući socijalni uvjeti u Kninu postanu snošljiviji i da se postupno stvori neka politička atmosfera za ostanak Srba u Hrvatskoj. Za tako nešto bilo je vrlo malo prostora, i u Krajini i oko nje: kada sam se usprotivio opsadi Bihaća martićevci su mi upali u kancelariju, zalagao sam se za plan Z4 koji je propao, u ladici mi je ostalo barem sto pedeset zahtjeva Hrvata za povrat imovine u Kninu kojima nisam uspio pomoći, ali ne bez ponosa mogu reći da sam bar – nešto pokušao.

Ima mesa, ali nema čavala

– Kako gledate na optužbu Milana Babića pred sudom za ratne zločine u Haagu?

O tome mogu svjedo čiti vrlo neposredno jer je Milan Babić negdje u rano proljeće 2001. došao do mene u Srpski demokratski forum u Beogradu i saopćio mi da želi ići dobrovoljno u Haag. Tog dana smo dugo razgovarali i on mi je ispričao da se osjeća odgovornim za ulogu koju je imao do devedeset druge u Kninu i da želi kao okrivljenik otići u Haag da olakša svoju savjest. Osim toga rekao mi je da želi svjedočiti protiv Miloševića jer smatra da je Miloševićnajodgovorniji za taj rat i zato što je on u taj rat uveo Srbe iz Hrvatske. Bio sam pozvan da kao prijatelj suda svjedočim u Haagu u slučaju Babić i znam da on ništa nije zatajio niti oko svoje niti oko Miloševićeve uloge u svemu tome. Pa zar mislite da je statut Krajine napisao samostalno Milan Babić i ljudi oko njega ili mislite da je on na svoju ruku objavio ratno stanje u Krajini? On je osjećao odgovornost zato što je kao prvi čovjek Krajine imao najveći utjecaj na narod i u svemu tome sudjelovao.

– Kako iz ove pozicije, sedamnaest godina kasnije, gledate na tu operaciju “paljenja strasti” u Krajini?

– O tome je već puno rečeno, a ja mislim da je taj iracionalni, agresivni i nacionalistički duh pripreman godinama na svim stranama, a što se lokalne razine tiče taj je duh stigao u Krajinu u obliku “antibirokratske revolucije” 1988. kada su u Knin unijete Miloševićeve slike i – kokarde. Hrvatski komunisti za to nisu pronalazili odgovor, a srpski nacionalisti su zapravo čekali partnera sa hrvatske strane, kako je govorio Simo Dubajić, i dobili su ga u obliku HDZ-a. Milošević nije bio neinteligentan i shvatio je da će se Jugoslavija raspasti, ali je ponudio tri potpuno kriva rješenja. Prvo, ponudio je sebe kao spasioca, drugo, vjerovao je da se Jugoslavija može obnoviti pod vodstvom samo jedne partije i, treće, mislio je da je moguće služiti se nacionalizmom. U svakom slučaju, ja sam u Kninu vidio da je njegova slika visjela posvuda; i u kućama bivših partizana, i bivših četnika, političkih komesara i popova…

– Što ste radili za vrijeme rata?

– Prvo sam bio mobiliziran, ali su me vrlo brzo vratili u Knin da oformim centar za socijalni rad jer se socijalni sistem raspao s obzirom da je u Kninu vladao kaos i s izbjeglicama grad se povećao dvostruko. Nije bilo nikakvog posla, cvjetali su šverc i hiperinflacija, šibice su koštale deset miliona dinara, a meso je bilo jeftinije nego kruh. Tada smo otvarali punktove za razmjenu pošte i veze među ljudima s ove i one strane granice i sjećam se da je psihološka barijera bila silna kao da se radi o odnosima među svjetovima iako sam ja sa svim tim ljudimapreko crte radio godinama. Jednom smo pregovarali u Hrvacama, u restoranu alkarskog vojvode Ivana Zorice. On me je u jednom trenutku pitao: “Imate li vi u Kninu što jesti?” Odgovorio sam da “imamo što za jesti ali nemamo čavala za potkivanje konja” jer je moj otac držao konje i zaista ih nije imao. Zorica mi je pružio kutiju čavala i rekao: “Ljudi koji drže konje ne mogu biti loši…”

Veliki mali idioti

– Je li za Krajinu postojala ikakva šansa mirne reintegracije?

– Šansa da se nešto konstruktivno napravi bio je plan Z4. Tog dana kada je u Knin trebao doćiPeter Galbraith da predstavi taj plan, bio sam u kancelariji kod Milana Babića i sjećam se dobro da sam mu rekao da je taj plan zadnja šansa da ne budemo iz Krajine najureni i moram reći da je to Babić saslušao vrlo ozbiljno. Onda se telefonom javio Mile Martić koji je u svom poznatom stilu rekao da neće doći na sastanak s Galbraithom jer “ko mu jebe mater”, a zatim se javio i Boro Mikelić da neće doći “jer ima problema sa naftnom crpkom u Kostajnici”. Mi smo Galbraithu, koji je sve shvatio, rekli da želimo plan prihvatiti, ali da nemamo politički instrumentarij da takvu odluku provedemo jer je, na primjer, krajinsku televizija koja je bila presudno važna za javnu afirmaciju plana Z4 držala Martićeva struja koja je nekom vrstom puča tamo postavila svog čovjeka. Sastanak nas dvojice s Galbraithomtrajao je osam sati, a Martić je isti dan otišao na sastanak kod Miloševića u Beograd, vratio se natrag, sazvao vrhovni savjet obrane i proglasio da Krajina ne prihvaća plan Z4. Epilog kojem sam prisustvovao opisan je u dokumentarnom filmu “Pad Krajine”: Martićevipodočnjaci i pune pepeljare dok padaju granate po Kninu i njegov histerični telefonski razgovor s književnikom Branom Crnčevićem u kojem Martić urla u slušalicu da ga jeMilošević izdao…

Plan Z4 nije odgovarao ni Tuđmanu…

– To je sigurno, ali pregovori bi omogućili aktivnu poziciju procesa reintegracije. Iskreno rečeno, plan Z4 onako kako je ponuđen, tehnički je bio nefunkcionalan jer ne omogućava jedinstveno administrativno funkcioniranje Hrvatske kao cjeline, a Krajina sa svojom vladom, zakonima i policijom, četiri kilometra udaljena od mora – značila je upravo to. Drugim riječima, taj plan je imao šanse da se modificira u pregovorima, ali najvažnije je da bi se oko nečeg konstruktivnog razgovaralo. U cijelom ratu jedino je etnički princip bio bitan, Milošević je bio zadovoljen s “velikom malom Srbijom”, kako je jednom spomenuo Šarinić, i s 49 procenata u Bosni i Hercegovini, Tuđman je javno govorio da u Hrvatskoj ne smije ostati više od tri posto Srba, a Krajina je ostala – uz ogromnu odgovornost vlastitih vođa – zarobljenik takve etničke matrice.

 

Izvor: SRPSKI NARODNI FORUM

 

Vezane vijesti:

Vojno učešće SAD u napadu na Republiku Srpsku Krajinu 1995 …

Dok je Srba i Krajine biće… – Jadovno 1941.

SRBI U HRVATSKOJ Trasiranje etnocida – Jadovno 1941.




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top