Košićeva crkva za siću

Dogovor povratnika Stevana Slijepčevića sa sisačkim biskupom da mu se napokon isplati naknada zbog uzurpacije zemljišta, propao je jer su iz Biskupije tražili dodatne dokumente

‘Prodajem dobro očuvanu i malo rabljenu katoličku crkvu. Bogomolja je prije 10 godina svečano posvećena od strane crkvenih vlasti i uz neznatne preinake ponovo može poslužiti prvotnoj, ali i nekoj drugoj svrsi!’

Prema svemu sudeći, ovakav oglas mogao bi se uskoro pojaviti na Njuškalu ili sličnom oglašivaču, a početak priče datira prije 17 godina, kad se Stevan Slijepčević sa suprugom Miljom vratio na rodno ognjište u Donju Bačugu. Zaprepaštenju nije bilo kraja. Na mjestu gdje je nekada bio šljivar, tik uz kuću, bez njegova znanja, bila je u vrijeme njegova izbjeglištva podignuta prava pravcata crkva, o čemu su, svojevremeno pisale i ‘Novosti’.

Graditelji crkve bezočno su srušili spomenik poginulim partizanima i mještanima jer im je smetao

– Ne daj Bože da netko pomisli loše, poštujem svaku vjeru i naciju, ali ipak, riječ je o gradnji na mojoj zemlji, pod prozorima moje kuće, a nitko me ništa nije pitao. Kako je u selu bilo tridesetak obitelji Hrvata iz Bosne i Hercegovine koje je nevolja, kako god mene odnijela, tako njih donijela u ove krajeve, lako je bilo zaključiti tko je gradio crkvu. Porazgovarao s tim ljudima, pokušavajući im onako izdaleka, dati do znanja da to nije u redu i da kad je stvar već gotova, barem isplate neku naknadu za štetu koja mi je učinjena. Svi su prema meni bili ljubazni, ali su na moja pitanja samo slijegali ramenima – objašnjava Stevan.

Iako je riječ o crkvi, prema svemu sudeći, slučaj nema nikakve veze s Bogom ili vjerom, već je riječ o najobičnijoj otimačini privatnog posjeda. Stevan je, pazeći da ne povrijedi ničija vjerska osjećanja, oprezno godinama pokušavao objasniti da je oštećen. No na koja god bi vrata zakucao, svi su od njegova problema okretali glavu.

– Jednom zgodom, kada se u selu pojavio bager HEP-a zbog nekih radova na dalekovodu, susjedi su pomislili da je došao rušiti crkvu. Brže – bolje su se svi zajedno s djecom skupili, iznijeli klupe iz crkve i posjedali oko nje, želeći svojim tijelima spriječiti ‘rušenje’. Tada sam shvatio koliko je stvar ozbiljna. Čak sam se i uplašio, pa sam odlučio čekati da vidim kako će se to završiti – objašnjava Stevan.

Kako su godine prolazile, katolika je u selu bilo sve manje, a danas je ostalo tek nekoliko obitelji. U crkvi se već nekoliko godina ne održavaju mise, zapuštena je i obrasla u korov, a lokalni župnik Petar Žagar, koji je 1997. godine blagoslovio hram, pokupio je iz crkve sve što je vrijedno. Relativno nova crkva, danas, izvana i iznutra, iako zaključana, izgleda prilično ružno i tužno. K tome ne nalazi se na crkvenom zemljištu, već potpuno bespravno na zemljištu Stevana Slijepčevića.

– Ne boli mene srce samo zato što je, bez mog pitanja, na mojoj zemlji, izgrađena crkva. Više od toga me boli što je na tom mjestu, sredinom 60-ih bio postavljen spomenik poginulim partizanima sela Donja Bačuga, kao i žrtvama fašističkog terora. Graditelji crkve bezočno su srušili taj spomenik jer im je smetao i nije se uklapao u novi okoliš. Lokalne vlasti u vrijeme Jugoslavije, kada su na tom mjestu naumile graditi spomenik, pitale su za dozvolu i cijenu mog oca i djeda. Kako smo mi svi antifašisti, zemljište za spomenik je bez riječi darovano. Možda bi tako bilo i s ovom crkvom, da me je netko pitao! – kaže Stevan.

Povratnici srpske nacionalnosti i onih dvadesetak preostalih Hrvata u selu danas žive u međusobnoj toleranciji. Pomažu jedni drugima, popije se po koja časica rakije, popriča se o svemu i svačemu, jer dijele zajedničku sudbinu i probleme. Jedino se ne priča o crkvi koju guta korov i za koju ni jedni ni drugi ne znaju što će biti s njom.

Stevan Slijepćević uputio se u Petrinju i gradonačelniku Darinku Dumboviću potanko objasnio svoj problem. Gradonačelnik mu je savjetovao mu da se najavi kod biskupa Vlade Košića u Sisku, te potraži rješenje.

– Biskup Vlado Košić primio me vrlo ljubazno i saslušao me. Rekao mi je da problem želi rješiti na obostrano zadovoljstvo. U tom trenutku sam shvatio da biskup želi kupiti taj moj voćnjak zajedno sa crkvom. Počeli smo se cjenkati. Bilo je povuci – potegni i na kraju sam pristao na ponuđenu cijenu od 3.000 eura. Činilo mi se to prihvatljivo, jer ću se riješiti problema zauvijek, a dobit ću i nešto novaca za česticu od 200 četvornih metara na kojoj je crkva. Za mene je bilo važno da izbjegnem eventualno rušenje crkve, jer mislim da je to grijeh i da rušenjem diram u svete stvari. Svi smo mi kršćani, pa sam prilično zadovoljan otišao kući. Dogovorili smo se da čekam poziv kako bismo obavili kupoprodaju – objašnjava Stevan Slijepčević.

Poziv iz sisačke biskupije stigao je prije nego se Stevan nadao. Već sutradan nazvao ga je čovjek koji se predstavio kao biskupov odvjetnik i zatražio da dođe u Sisak kako bi se dogovor realizirao, ali da ponese još neke dokumente s brojevima čestica kraj crkve.

– Nije mi bilo jasno što to traže od mene, kad smo se već sve dogovorili. Sve mi se činilo da bi oni htjeli još nešto otkupiti, što nije predviđeno niti je dogovarano. To me prilično naljutilo. Osim toga, nije mi nikako jasno zašto od predstavnika crkve, pa barem bio i odvjetnik, nitko nije došao na teren kod mene, da vidi kako sve to izgleda u naravi. Pa oduvijek, kad se u ovim krajevima nešto kupuje ili prodaje, pogotovo kada je riječ o zemlji ili objektima, ljudi se sastaju na licu mjesta. Brojevi čestica su samo obični brojevi i ništa ne znače. Osjetio sam se izigranim i nisam se više javio niti sam otišao u biskupove dvore. Vidjet ću što će biti. Pojma nemam da li ja uopće mogu tu crkvu i zemlju prodati nekom drugom. Što vi mislite? – pita Stevan Slijepčević.

Autor: Vladimir Jurišić

Izvor: PORTAL NOVOSTI

Vezane vijesti:

‘Nek’ ti Slobo uruči penziju’ | Jadovno 1941.

Bez knjiga, bez djedovine | Jadovno 1941.

Ponos i strava | Jadovno 1941.