‘Nek’ ti Slobo uruči penziju’

Nakon mukotrpne borbe za mirovinu koju je kroz 30 godina zaradio u sisačkoj Željezari, Milan Branković desetljeće i pol čeka na obnovu dok sa suprugom živi u drvenoj kući

Kada su se, četiri godine nakon rata, 1. aprila 1999. Milka i Milan Branković vratili na rodno ognjište u Bijele vode na Baniji, prvo što su, po savjetu znanaca uradili, bilo je podnošenje zahtjeva za obnovu kuće i reguliranje Milanove mirovine.

Tridesetak predratnih godina Milan je radio u sisačkoj Željezari. Svako jutro putovao je na posao i natrag, bez ikakvih značajnijih izostanaka ili dužih bolovanja, pa je odmah otišao u svoje bivše poduzeće da vidi kako će i što će dalje. Ondašnji revnosni činovnci odmah su mu rekli neka ode u Beograd i od Slobodana Miloševića zatraži mirovinu, a ne od Željezare. Potpuno zbunjen i u nevjerici, pokušao je objasniti, uz predočenje radne knjižice, da je svoj radni vijek proveo upravo ovdje u Željezari, da je hrvatski državljanin, da je rođen u Bijelim Vodama kao i njegovi preci, da nikada prije toga nije bio u Srbiji i da u ratu nije učinio ništa što bi se kosilo sa zakonom.

Uzalud je objašnjavao jer mu je jasno ponovljeno: ‘Neka ti mirovinu da Slobodan Milošević, njemu se obrati!’ Otišao je Branković pokunjen i zabrinut, lutao po Sisku raspitujući se i na kraju se obreo u Zavodu za mirovinsko osiguranje. Tamo su ga ljubazno primili, saslušali, pomogli mu napisati zamolbu, fotokopirali sve dokumente i za nekoliko mjeseci na njegovu adresu stigla je prva mirovina od 1500 kuna, koju prima i danas.

Uredno sam podnio zahtjev za obnovom kuće i evo, još danas, šesnaest godina nakon podnošenja zahtjeva, čekam da ju obnove. Nekoliko puta sam zvao, odlazio u Sisak, ali odgovor je uvijek isti: ‘Nema novaca, nisi na redu i čekaj!’

S obnovom kuće Milan nije bio te sreće. Kad su se Brankovići vratili, stara drvena kuća, koju su još 1872. sagradili njegovi djedovi i u kojoj je živio sve do Oluje, bila je potpuno devastirana. Nekoliko dana morao je krčiti šikaru, kupinu i drač da može prići kući, a tek tada uslijedilo je razočaranje. Propao krov, sve pokradeno i uništeno, a u sobama je, čak i na katu, pronašao rapadnute lešine stoke. Danima su on i supruga čistili i dezinficirali kuću. Poskidali su stare crijepove sa štale i njima ju prekrili samo da ne prokišnjava, pa odlučili podnijeti zahtjev za obnovu.

– Uredno sam podnio zahtjev za obnovom kuće i evo, još danas, šesnaest godina nakon podnošenja zahtjeva, čekam da ju obnove. Nekoliko puta sam zvao, odlazio u Sisak, ali odgovor je uvijek isti: ‘Nema novaca, nisi na redu i čekaj!’ Evo, još uvijek čekam. Jednom se dogodilo nešto što mi je, nažalost samo jedan dan, dalo nekakve nade. Naime kroz selo je prolazio automobil s nekim ljudima. Stali su pred mojom kućom i pitali da li sam ja Milan Branković. Kada sam odgovorio potvrdno, rekli su da su iz Siska, da su zaduženi za obnovu kuća i da će u povratku skrenuti od mene pa ćemo razgovarati o obnovi. Cijeli dan sam proveo u avliji čekajući, pripremili smo nešto meze i rakije, no, kako su otišli, više se nikada nisu niti vratili – razočaran je Milan Branković.

U Regionalnom Uredu za prognanike i izbjeglice u Petrinji, referent Željko Čutura objasnio nam je da je teško provjeriti podatke o podnijetim zahtjevima za obnovom kuća jer je u međuvremenu došlo do izvjesnih promjena nadležnosti. Zato nam je savjetovao da se obratimo Uredu državne uprave u Sisačko – moslavačkoj županiji. Predstojnica Ureda, Kata Lerotić, kaže da bi precizno utvrdili što je s zahtjevom Milana Brankovića i kome je zapravo taj zahtjev podnijet, potrebno je da se pismeno, putem e-maila, obratimo Uredu.

– Ispitat ćemo slučaj i o svemu vas u zakonskom roku izvijestiti – ustvrdila je Kata Lerotić. Odgovor Ureda Državne uprave, ma kakav bio, zadovoljit će autora ovog teksta koji će time zaokružiti članak po pravilima novinarske struke. Da li je to dovoljno i zadovoljavajuće za Milana Brankovića, drugi je par opanaka. Ne bi li bilo bolje, ekspeditivnije, primjerenije i humanije da su na našu dojavu službenici Ureda otišli posjetiti obitelj Branković, porazgovarali s vremešnim povratnicima i na licu mjesta se uvjerili o pravom stanju stvari? A do prorijeđenog sela Bijele vode imaju pola sata vožnje. Ovako, potrebe puke profesije bit će zadovoljene ali što će biti sa zadovoljstvom bračnog para Branković koji obnovu čeka već 15 godina, bez ikakvog glasa i bilo kakve, makar i slabašne najave riješenja problema?

Dok čekaju obnovu, Brankovići žive svoj život, svakodnevno se boreći s nedaćama i besparicom. Prvi susjed udaljen je gotovo 3 kilometra, trgovina je dvostruko dalje, a liječnik je gotovo nedostižan za obične bolesti – gripu, virozu, zubobolju i slično. Da vide liječnika potrebno je nešto ‘jače’. Pa je tako, prije nekoliko dana, na Milku naletjela krava. Žena je pala, slomila rebra i butnu kost. Otpremljena je u bolnicu u Sisku, operirana i vraćena kući. Najgore joj pada što je vrijeme sadnje vrta, a još ne može hodati. Ubija je ova bespomoćnost, kaže Milka i objašnjava da je proljeće, posla ima preko glave, a ona ne može izaći iz kuće.

– Što će biti s vrtom koji nam mnogo znači i koji nas u doborj mjeri prehranjuje? Sve će kasniti. Sada imam dovoljno vremena jedino za razmišljanje, pa se u mislima vraćam u ona vremena kada je sve bilo drugačije. Selo je imalo preko 200 numera, znači, najmanje oko 800 žitelja, a možda i tisuću. Danas je jedva dvadesetak kuća sa po dvoje bespomoćnih staraca. Imali smo i veliku osnovnu školu. Eno je gore na brdu, uz cestu, ali ju ne možete vidjeti jer ju je progutala šikara. Imali smo i trgovinu. Sve je bilo drugačije i ljudi su bili zadovoljni. Nikada nismo bili bogati. Imali smo taman koliko treba, ali bili smo sretni. Danas? Pa ovo selo će, zajedno s nama, nestati zauvijek. A ne tao davno, pravili smo planove za svoju unučad – rezignirana je Milka Branković.

Izvor: PORTAL NOVOSTI

Vezane vijesti:

Bez knjiga, bez djedovine | Jadovno 1941.

Ponos i strava | Jadovno 1941.

Pustoš usred Plitvica | Jadovno 1941.

Kroz blato do Blatuše | Jadovno 1941.