Komnen Bećirović: Hrvatska pod Kajinovim bremenom

Jasno je svima, osim onima koji su okoreli u laži, koji su neizlečivo oboljeli od srbomržnje, koji su kratkog pamćenja, koji onda još nijesu bili stasali ili kojima to više ne odgovara, kao Stjepanu Mesiću, da su Hrvati, povampirivši ustaštvo početkom 90-ih, krvavo razbili, uz blagoslov Vatikana i pomoć Nemačke, zajedničku državu Jugoslaviju preko koje su se, međutim, nakon hiljadu godina, bili vratili na istorijsku pozornicu svijeta.

Dovoljno je za one koji to spore ili u to sumnjaju, zahvatiti u mnoštvu tekstova koji su se na tu temu u zapadnoj a neki čak i u hrvatskoj štampi pojavljivali tokom čitave decenije 90-ih, a koji nepobitno govore o ustaškom karakteru tada nastajuće hrvatske državne tvorevine. Još na samom početku jugoslovenske krize ustaše su toliko vršljale po hrvatskim medijima da je jedan od hrvatskih jevrejskih uglednika, Ivo Goldštajn, u Danasu od 31 marta 1992, u članku naslovljenom Ustaša na ekranu, ovako opisivao to nevjerovatno stanje u Hrvatskoj, nezamislivo u nekoj drugoj evropskoj zemlji:

„U četvrtak 26 ožujka, Omladinska je televizija (OTV) prikazala razgovor novinara Romana Bolkovića sa šefom ustaške propagande Danijelom Crljenom. Za Crljana sam saznao još dok sam bio student i nisam mogao ni sanjati da ću ga jednog dana vidjeti i uživo na televiziji.(…) U Njemačkoj, Austriji, Italiji, Francuskoj, a da ne govorimo o Nizozemskoj i Norveškoj i svim drugim zapadnoevropskim zemljama bez razlike, zabranjeno je nacističko, odnosno fašističko ime, isticanje i pogotovu prodaja nacističkih ili fašističkih simbola, zabranjuju se stranke koje propagiraju nacizam i, bez imalo straha da to nije demokratično, strogo se sudi njihovim pripadnicima.“

Zatim Ivo Goldštajn, čijeg su djedu ustaše zaklale u Karlovcu i bacile sa hiljadama Srba u jamu Jadovno, a druge članove porodice istrijebili u Jasenovcu, navodi primjer Kurta Valdhajma…

Zatim navodi primere Jerga Hajdera i profesora Forisona čiji su pokušaji rehabilitacije fašizma najenergičnije suzbijeni, i postavlja pitanje:

„A kod nas ?“, i odgovara: „Na trgu bana Jelačića, u samom središtu Zagreba, slobodno se prodaju kasete s ustaškim pjesmama, ustaški simboli, Pavelićeve slike, karte Velike Hrvatske, te Crne legije – „to je bila prava vojska“.

Ima dosta zidova, prometnih znakova, ploča na kojima se kače natpisi „U“ i „NDH“ Na Zapadu se takve pojave, a one su rijetke, nepodijeljeno osuđuju i zabranjuju. Osuđuju se i pokušaji djelomične ili potpune rehabilitacije nacista i njihovih saveznika. Jednostavno, Evropa je dostigla civilizacijsku razinu na kojoj je svaka rasprava o naravi pripadnika hitlerovske koalicije bespredmetna. Za Evropu su to zločinci – i gotovo. Demokracija je sloboda, s jasnim ograničenjem za one koji ograničavaju slobodu drugoga. Nacistički režimi ne samo sto su ugrožavali slobodu drugoga već su smišljeno i masovno ubijali, pa za njih u demokraciji nema slobode, već samo zabrane.

A NDH je u istinu bila nacistička ili fašistička tvorevina.“

Sa svoje strane, Slavko Goldštajn, takođe se gorko žali u otvorenom pismu Tuđmanu, objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji od 12 novembra 1992, povodom televizijske slavopojke ustaši Brunu Bušiću, na rehabilitaciju ustaša i njihove čudovišne države, na zataškavanje, brisanje i negiranje tragova njihovih zločina, na rušenje spomen-ploča nad masovnim jevrejskim i srpskim grobnicama, na hajku protiv antifašista, na preoblikovanje povijesti. On doslovno kaže: „Vandalski se ruše spomenici žrtvama ustaškog terora, uklanjaju se spomen-ploče s kolektivnih grobnica. Osobno sam se prošlog ljeta uvjerio da je eksplozivom moliran spomenik i da su uklonjene spomen-ploče nad masovnom grobnicom u bivšem logoru Jadovno u Velebitu, vjerojatno prvom logoru za masovnu likvidaciju u cijeloj Evropi, gdje je ubijeno više od 1 500 Židova i vjerojatno još znatno više Srba i Hrvata – antifašista. (…)

Zataškava se, prikriva, pa čak i niječe totalitaristički karakter ustaškog pokreta i zločinački aspekt NDH. Zar treba podsjećati : razni zakoni NDH od 30 travnja 1941, uredba o izvanrednim narodnim i prijekim sudovima iz travnja do lipnja 1941, i službeno proglašeni sistem ubijanja talaca iz srpnja 1941 po svim se međunarodnim konvencijama tretiraju kao ratni zločini. A da ne govorimo o ustaškom genocidu Jevreja ili o masovnim masakrima kao što je onaj u Hrvatskom Blagaju 9 svibnja 1941 kada je je u jednoj noći, mimo odluke dva suda, ubijeno 440 nedužnih Srba, dakle, brojčano više od svih hrvatskih žrtava tijekom sve 23 godine monarhističke Jugoslavije. Čak se javljaju glasovi koji u vrijednosni kontinuietet današnje hrvatske politike ubrajaju Pavelića, Budaka, pa i Francetića i Bobana, i time podgrijavaju sumnje o karakteru današnje Hrvatske „.

Slično se izjašnjava povodom pedesete godišnjice pobjede nad fašizmom, u maju 1995, najveći hrvatski slikar druge polovine XX vijeka, Edo Murtić, član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, dobitnik Srebrne medalje od pape PavlaVI, nosilac Legije časti.

Iz njegovih riječi nameće se najčudovišniji paradoks : da je Hrvatska jedina zemlja na svijetu koja proslavlja pedesetu obljetnicu fašizma, oživljavajući fašizam i slaveći fašiste. Pošto je podsjetio na vrijeme svoga djetinjstva kad je bio svjedok stravičnog prizora…

Prizora pred kojim svako zanemi: umorenih srpskih žrtava čiji su djelovi tijela, ruke, glave, kosa virili iz jarka posutog krečom, on se posebno osvrnuo na počasti koje se ukazuju živim i mrtvim ustaškim uglednicima kao što su bili, na primjer, Vinko Nikolić i Mile Budak, rekavši: „Vrlo je čudno da je korifej kulture sadašnjeg hrvatskog režima neko kao Vinko Nikolić, jedan fašista, pristalica Pavelićeve ideologije. Čovjek koji je do juče pisao panegirike svome vođi, hrvatskom fireru, danas je postao model na koji treba da se ugledamo!

Taj čovjek nam objašnjava kako je od 1945 do 1990 preovlađivao mrak i da od tada ništa značajno nije moglo nastati na polju kulture. To su laži i gluposti ! Uzmite, recimo, Krležu. On je velikan neophodan našoj kulturi pa je prosto, blago govoreći, idiotski ono što kaže Ministarka kulture Lilja Vokić da treba „korigovati Krležu“. Istovremeno je Mile Budak, koji je bio neka vrsta našeg Gebelsa, pretvoren u sveca. Ovo su opasne obmane od strane našeg političkog vrhovništva. Danas smo u situaciji da ne znamo šta smo ni ko smo, dok se fašizam protiv koga smo se borili, ponovo podstiče.

Svjedoci smo da se neki hvale time što su njihovi očevi bili ustaše i da misle da današnja Hrvatska treba da bude nastavak Nezavisne Države Hrvatske”.

Pometnji slavnog umjetnika, čije se slike nalaze po mnogim svjetskim muzejima, ali koje su uklonjene iz Banskih dvora otkad se u njih nastanio Vrhovnik, nema kraja:

„Znate, pitao sam moje prijatelje u Njemačkoj da li je moguće da se jedna ulica ili trg u njihovoj zemlji nazove po Geringu ili Gebelsu. Oni su mi odgovorili da je to suluda misao. Ali ovdje sam vidio kako jedinice i barake hrvatske vojske dobijaju ime po ratnim zločincima i ustaškim koljačima, Maksu Luburiću, Rafaelu Bobanu i Juri Francetiću. Vidio sam i slike Ante Pavelića nalijepljene na hrvatskim tenkovima. I nijesam mogao vjerovati svojim očima. Šta može da misli čovjek kad vidi Marija Kordića, predsjednika Hrvatske demokratske zajednice, kako fašistički pozdravlja na vojnoj smotri održanoj nedavno u Herceg Bosni ! Bio sam desetljećima u prijateljskim odnosima sa Tuđmanom, a sad se u njegovoj zemlji dešava nezamislivo“

U kakav je ustaški košmar bila zapala Hrvatska tih godina dokaz je takođe preseljavanje iz Toronta u Zagreb vođstva takozvanog Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, HOP-a i njegovog časopisa Nezavisna Država Hrvatska, osnovanih 1956 od strane Ante Pavelića, a na čijem se čelu, nakon smrti ovoga, 1959 u Madridu, nalazio njegov zet Srećko Pšeničnik. Prema razgovoru sa Pšeničnikom i nekima iz njegove družine, objavljenom u Globusu od 12 decembra 1995, utemeljenje te publikacije u Hrvatskoj ima za cilj da se dokaže kontinuitet hrvatske države, naime da je ova postojala od 1941-1945, a ne da počinje tek 1990, te da doprinese da uveliko zaživi Poglavnikovo nasleđe…

A crno Poglavnikovo nasleđe je da se 10 april, dan proglašenja Endehazije, proglasi kao nacionalni praznik i da se sasvim rehabilituje ustaški pokret u duhu izvornih načela njegovog oca Ante Pavelića, i praoca Ante Starčevića.

Ljubav prema Hrvatskoj po mjeri kame: Feral Tribjun kao svjetionik u neoustaškom mraku Tuđmanove Hrvatske

Međutim, postajao je u ustaškom mraku koji je tih godina pritisnuo Hrvatsku, jedan svetionik koji je, uprkos svim mogućim mjerama Tuđmanovog režima da taj svetionik ugasi, zadivljujuće odolijevao i razgonio totalitarni mrak, opravdavajući potpuno svoje ime Feral Tribjun, jer se o njemu radi, istodobno kao neugasiva lampa u ustaškoj noći i kao tribina hrvatske savjesti. Iz mnoštva tekstova objavljenih u ovom prvo dnevniku, a zatim nedjeljniku, koji su svojom smjelošću izazivo više puta zabranu, hapšenje i suđenje njegovih novinara te ogromne novačane kazne, ali i međunarodna priznanja u vidu nekoliko nagrada, izdvajam dva članka, Kama i Sutra, Viktora Ivančića, osnivača i urednika Ferala, i Fasnički fašizam teologa i župnika Luke Vincetića, oba članka objavljena 3. novembra 1996.

Napravivši igru riječi naslova čuvenog indijskog zbornika raznih položaja u polnim odnosima čovjeka i žene, Kama Sutra, Viktor Ivančić razobličava razvijanje kulture ubijanja kao religije na bivšem jugoslovenskom prostoru: „Uvijek ima onih koji su ubijanja željni, ali ne raspolažu uvijek s prigodnim idealima opravdanja. Za njihove noćne more postoje ljudi koji pišu, koji objavljuju i preporučuju; oni već znaju kako se nad potencijalnim zločinom unaprijed iscrtava aureola visokih pobuda. Najčešće se ubijalo u ime vođe, države, nacije, u ime sakralnoga etatizma čija su nedjeljna zvona s vremena na vrijeme pozivala na obredno klanje, pretvarajući naizgled krotke ljude u đavolju braću“.

Kao jezivu potvrdu da se tako nešto odvija baš u Tuđmanovoj Hrvatskoj,Viktor Ivančić navodi primjer ustaškog veterana Boža Jelića, ustaše iz zloglasnog Širokog Brijega, pripadnika takozvane Vrazje divizije iz Drugog svjetskog rata, i vojnika Vermahta na Istočnom frontu, koji je odlikovan Gvozdenim krstom prvog i drugog reda, i koji je dočekao njemačku kapitulaciju u punom klanju u Jasenovcu. Hrvatska novina Nacional od 1 marta 1996, donijela je na naslovnoj strani razgovor sa tim još krepkim 77-im starcem, prispjelim u Zagreb, uz njegovu fotografiju ispred zida na kome ponosno izložena njegova nekad mnogo upotrebljavana a sada zarđala kama ispod slike Poglavnika. Drugi primjer kame sa zakrivljenim sječivom, kao političke poruke, koji Ivančić navodi, jeste fotografija desetak ukočenih tjelesa sa ovim upozorenjem ispod : „Ovako završavaju neprijatelji hrvatskog naroda!“, objavljena upravo u listu Pavelićevog zeta Pšeničnika, Nezavisna Država Hrvatska, u broju za mart 1996.

Pred iskrsavanjem tih jezivih aveti prošlosti koje su nagrnule u Hrvatsku, Viktor Ivančić se pita da neće sutra neki Božo Jelić s kamom, kao trofejom u ruci, oštro protestovati zbog nečijeg nedovoljnog hrvatstva i neće li zbog toga biti proglašen za heroja ? „Jer, prema liniji kame koja se rabi „ u ime naroda i države „ – koju dakle rukovodi ono zajedničko sveukupno „mi „ – Hrvati od povjerenja ne kolju zbog niskih pobuda, već u ime najviših vrijednosti.(…) Koliki su od najviših moralista među hrvatskim državotvornim nacionalistima spremni danas kazati kako rečene „vrijednosti“ nisu tolike da bi zbog njih, pod bilo kakvim okolnostima vrijedilo ubiti?“

Evo dubinskog pitanja upućenog od strane ovog mladog čovjeka velike savjesti i hrabrosti, svojim sunarodnicama u cilju pravog sagledavanja i preispitivanja uzroka zla počinjenog u vremenu od 1941-1945, i u velikoj mjeri ponovljenog pola vijeka kasnije, tokom 90-ih.

Viktor Ivančić zaključuje: „Zato, prije nego začepimo nos nad najnovijim slikopisnim porukama i zaputimo se dalje u hrvatski demokratski kaos, tek higijene radi vrijedi napomenuti kako Božo Jelić i Nezavisna Država Hrvatska, kao javne pojave, u našu sadašnjicu nisu pale niotkuda. Oni su samo krajnje vulgarni, posve nesofisticirani, holočasnici kulture ubijanja koja se danas i ovdje njeguje kao državna religija (ili religija države, kako vam drago). Njezine konotacije takve su da uvijek -, naime, kada god ustreba ! – mogu prsnuti kao krv na tlu. Jer svi „ideali“ s kojima će zločin biti opravdan ili preporučen jesu pred nama, nude nam se uz milozvučnu zvonjavu kao najviše kultne veličine : tu je hrvatski narod, tu je hrvatska država i tu su sve brojniji njihovi neprijatelji“.

Ustaški režim kao bogoubojit, zao, mračan i krvoločan…

Besprizivna osuda ustaštva koju predstavlja članak od tada već upokojenog župnika Luke Vincetića u istom broju Ferala, naslovljen Fasnički fašizam (što će reći mesojedski, mesožderski, ljudožderski fašizam), utoliko je značajnija i za divljenje što je dolazi od čovjeka iz okrilja Katolčke crkve u Hrvatskoj iz koje je na prekodrinske Srbe došlo toliko zla i prokletstva. Vincetićev tekst svojim opštehrišćanskim i humanističkim nadahnućem, svojim zdravorazumskim sagledavanjem kako ondašnjeg trenutka tako i prošlosti, odudara od ogromnog mnoštva nacionalistički i vjerski ostrašćenih tekstova, analiza i komentara od kojih je tada brujala Hrvatska. Članak je u stvari odgovor na intervju književnika Vinka Nikolića objavljenog u Nedjeljnom vjesniku, u kome ovaj nekad vatren ustaški ideolog, vrativši se u Hrvatsku, primljen s počastima i imenovan od strane Tuđmana za zastupnika u Saboru, ostaje dosledan čudovišnoj ideologiji koju je ispovijedao prije pola vijeka, opravdavajući svo zlo koje se onda činilo „iz ljubavi prema Hrvatskoj“.

Vincetić kaže: „U aktuelnoj „rehabilitaciji“ ustaštva – tu mislim na vrhušku koja se uspela na vlast u Hrvatskoj za režima od 10 travnja 1941 pa do njegovog rasula svibnja 1945 – nije (čak) problem što se nastoji ispraviti prošlost, makar s nabitim emocijama, nego je zlo u slijedećem: endehazijska „ljubav za Hrvatsku“ u kojoj se moglo u to ime raditi što se htjelo, sugerira se kao model i praksa sadašnje Hrvatske, gdje zapravo nema grijeha ni zločina, „ako se voli hrvatski narod.“(…)

A što se tiče Nikolićevih nastojanja da uljudi ustaštvo, fra Luka je kategoričan: „Vinko Nikolić je uvijek isticao svoje katoličanstvo te mi blasfemično zvuči svođenje jednoga bogubojitog režima na „propuste“, umjesto da ga vide po njegovim djelima koja su bila – od načela do monstruozne prakse – protiv svakog retka evanđeoske poruke.“ Pa nastavlja:“S te je strane irelevantna rasprava o tome je li ustaški režim bio fašistički, pronacifašistički ili to nije bio; on je bio mračan, zao i krvoločan i nema te glazure koja bi ga mogla predstaviti drukčijim. Stoga smatram da je za svakog kršćanina u današnjoj Hrvatskoj bilo kakvo koketiranje s Pavelićem duhovna smrt…“ Da bi se zatim obratio samom Nikoliću ovim riječima: „Kažete da „ustaštvo nije bilo nikakva ideologija“. Tu se slažem s vama; ono nije bilo ideologija jer za to Pavelić i njegova hajdučka skupina nisu naprosto mozgovno bili sposobni… 

Stoga je smiješno i djetinjasto, g.Nikoliću, da poput polupismenih hrvatskih krčmarskih nazdravičara ustaštvo „tumačite“ floskulom da je „ono bilo starije od nacizma i fašizma, i nema s njime nikakve veze, niti ikakvih dodira“. Premda se radi o podmetanju, jer je riječ o Pavelićevom ustaštvu, ali uzmimo da je tako kako vi govorite, pitam vas kako bi prošao, recimo, neonacist u Njemačkoj koji bi se poslužio istom logikom te ustvrdio da nikome ne bi smio smetati njegov Hackenkreuz, budući da se radi o svastici, je daleko starija od Hitlera i nacističkog znakovlja?!“

Onda podsjeća Nikolića na njegov članak Mi smo vjernici objavljen u Ustaskoj mladezi, dodatku zvannog ustaškog glasila zvnog Ustasa od 28 rujna 1941, u kome Nikolić poziva hrvatsku omladinu na najgori fanatizam: „Naša vjera je Nezavisna Država Hrvatska ! Mi smo vjernici te naše divne vjere ! Mi hoćemo, da svi Hrvati postanu vjernici te divne vjere ! (…) Svi moramo biti na čistu, da smo svi u kontumaciji osuđeni na smrt. I da ćemo mi ili oni pobjediti smrt. Mi s Hrvatskom živimo, bez Nje nam je dosuđena krvnička, užasna, jezovita smrt.

Mi s Hrvatskom živimo, bez Nje nam je dosuđena krvnička, užasna, jezovita smrt. S njom, našom divnom državom stojimo, bez nje padamo. Zato mi moramo stvoriti hrvatski fanatizam, vjeru u Poglavnika. Ustaška Hrvatska mora postati naša religija. Svi gluhi, svi bez svojih misli, bez svojih osjećaja, svi bez privatnih briga, bez koristi, bez položaja, bez grupa, kad je riječ o Državi. Samo izvršiti, raditi, slušati. Izdržati, vjerovati i čekati. Moramo uzgajati, jačati hrvatski fanatizam!“

Luka Vincetić ovako komentariše ove fanatične izlive mladog ustaškog ideologa o hrvatskom nadčovjeku : „Tko se god iole razumije u ideološka spuzavanja, pročitavši ove retke, upućene hrvatskoj mladeži, titulirat će Vas bez skrupula – vrhovnikom ustaškog lova na duše! Kad god sam to čitao tresli su me žmarci, jer nisam mogao povjerovati da se jedan čovjek može ovako tumbe okrenuti i klicati budućnosti države u kojoj su se preokrenule sve biblijske vrijednosti: Prava, Naroda, Politike… Pa bio taj čovjek mlad, nadobudan, neiskusan i profesionalno ambiciozan!” Da bi zaključio kako je Vinko Nikolić bio i ostao ustaša: „Vi ste, dakle, g. Nikoliću, ostali isti koji ste bili 1938, 1941, 1970… i potpora ste onima koji u sadašnjoj Hrvatskoj slično žele od 1990 do 1996.“

Pri kraju ovog razobličenja izopačenog hrvatstva Vinka Nikolića, poznati teolog se poziva na filosofa Žaka Maritena, koji je sa piscem Fransoa Morijakom u vrijeme Španskog i Drugog svjetskog rata, u ime istine i razuma na kojima počiva Hristova crkva, osudio solidarnost Katoličke crkve kako sa Frankom, tako sa Hitlerom koje je došlo do izražaja čuvenim „ćutanjem Pija XII“, pontifex-a maximus-a:

„ …U Pavelićevoj državi ne samo da se griješilo, kako Vi tvrdite, nego je Nezavisna Država Hrvatska bila u sebi grijeh. Pri tom ipak jednu jednostavnu stvar ne razumijete, ili je ne želite razumjeti: ona je poništila „zdrav razum“, a ova današnja Hrvatska, Republika, griješi što se u Vas uzda . (…) U današnjoj Hrvatskoj pobijeditće razum – kad-tad – i na vas će ostati sjećanje kao na nepopravljivog propovjednika „ ljubavi „ prema Hrvatskoj, koji međutim nikada nije htio pogledat – istini u oči. Makar se radilo i o gospodinu kojega su obgrlile monumentalne sjedine, očito aludirajući na Tuđmana.

Zapadna štampa o državi Tuđmaniji: mala antologija velikog zla

A evo, u istom duhu, i nekoliko naslova članaka iz zapadne štampe, koje imam pri ruci : Jedan Hitlerov apologeta piše, analazirajući Tuđmanovu knjigu Bespuca povijesne zbilje, Ričard Uest u Gardijanu od 18 oktobra 1991 ; Buđenje ustaša – ukazuje se u članku vrlo obaviještenog autora, ilustrovanog Tuđmanovom slikom, na povratak toga zla, u časopisu Alternans od 6 novembra 1991; Istrebljivanje u Aušvicu: pretjerivanje veli Hrvat Tuđman! – iščuđava se u naslovu preko cijele strane Korijere dela sera Luđi Ipolito, komentator ovog dnevnika od 19 janura 1992 ; Antisemita Franjo Tuđman – kategoričan je Manifesto od 25 januara 1992; Vjetar fašizma u katoličkom Zagrebu – odslikava povampireno ustaštvo u Hrvatskoj Republika od 2 februra 1992; Gebels uvijek živ, u Zagrebu – naslovljava Jerusalim Post od 12 februara 1992, navodeći ispod slike Tuđmana okruženog svojim bojovnicima, njegovu čuvenu rasističku izjavu: „Dvostruko sam srećan što moja supruga nije ni Srpkinja ni Jevrejka“; sa svoje strane, čak prokatolički, a time prohrvatski orjentisani Figaro od 22 maja 1992 objavljuje na udarnom mestu na prvoj strani fotografiju srpskih zarobljenika u jednom hrvatskom logoru u Bosni, koje njihovi hrvatski čuvari primoravaju da vrše nacistički pozdrav s ispruženom rukom; časopis Living marksizmza mart 1993, posvećuje specijalno izdanje skrivenoj strani rata u Jugoslaviji , donevši strahotne slike ustaških zločina nad Srbima u Vukovaru i Gospiću; Stefan Kinzer, povodom imenovanja od strane Tuđmana,Iva Rojnice, nekadašnjeg ustaškog komandanta Dubrovnika, za ambasadora, donosi u Njujork Tajmsu od 31 oktobra 1993 : Hrvati ruše istorijski most javlja Enternejšenel Herald Tribjun, od 10 novembra 1993, nakon bombardovanja od strane hrvatskih postrojbi Sarog mosta u Mostaru; Hrvatska ispoljava čežnju za svojim pro-nacističkim nasleđem: i ponos i neugodnost; jedan od najvećih američkih novinara, Dejvid Bajnder izvještava iz Zagreba u Njujork Tajmsu od 4 decembra 1993: Hrvatska prisiljava hiljade da napuste svoje domove, koji se dižu u vazduh eksplozivom; Kenet Roberts, nakon posjete Hrvatskoj, naslovljava svoju reportažu u Spejktetoru od 19 marta 1994: Nepatvoreni nacizam na vidjelu; Sandej Telegraf od 3 aprila 1994, pod naslovom Hrvatski lider najzad pere svoje djelo, prenosi Tuđmanovo izvinjenje Jevrejima i molbu za oprost zbog svog antisemitizma izraženog u knjizi Bespuca povijesne zbilje; Alekasandar Kokbern, u svom uvodniku u Los Anđeles Tajmsu od 28 septembra 1995, konstatuje nakon egzodusa Srba iz Krajine: Kad su Srbi zrtve etničkog čišćenja, vlada ćutanje; Valter Rajh, direktor Holokaust muzeja, karakteriše Tuđmanovu namjeru da prenese Pavelićeve kosti iz Španije u Hrvatsku, kao Plan koji boli do kosti, kako naslovljava svoj članak u Vol Srit Džornalu od 4 aprila 1996; dok Toni Barber u Indepenedntu od 24 aprila 1994, smatra da Tuđmanov naum da ponovo sahrani fašističkog lidera može da izazove svetogrđe; Džim Hoagland u članku objavljenom uVašington postu i Enternejšenel Herald Tribjunu od 23 septembra 1996, nedvosmisleno najavljuje: Najveća prijetnja Bosni nijesu Srbi, već Franjo Tuđman; sam Herald tribjun pak, povodom izručenja bivšeg komandanta Jasenovca, Dinka Šakića, od strane Argentine Hrvatskoj na koje je ova morala da pristane pod pritiskom Amerike, donosi u svom izdanju od 7 maja 1998: Nacistički ratni zločinac suočen s izručenjem: doček kao heroju u Hrvatskoj? Antisrpski ostrašćeni Liberasion od 3 septembra 1997 ipak donosi Priznanje jednog hrvatskog ratnog zločinca, Mira Bajramovića koji je, kao borac u jedinici koja je imala zadatak da „etnički čisti”, pobio svojom rukom sedamdeset dvoje „četnika”, što će reći Srba.

I pored nastojanja zapadnih političara da zaštite svoga izabranika, sakrivajući istinu o stanju u Hrvatskoj, ali je ta istina toliko porazna, neoustaštvo toliko buja u Hrvatskoj da zapadni mediji, iako zaokupljeni satanizacijom Srba, ipak ne mogu da to prećute. Tako Njujork tajms od 12 aprila 1997, objavljuje čitavu stranicu iz pera svoga dopisnika sa teritorije bivše Jugoslavije, Krisa Hedžisa, pod naslovom Povampireni fašisti kao oci utemeljitelji Hrvatske, ilustrujući je slikom skupine neoustaša, članova Stranke prava, u Splitu koju opisuje ovako: „Poslije starih fašističkih koračnica, poslije minute ćutanja u znak počasti svim poginulim za odbranu domovine i poslije podsjećanja da se slavi 57-ma obljetnica osnivanja ratne pronacistčke vlade, slijede riječi od kojih vam se ledi krv u žilama.‘Za dom!’ urliče Ante Đapić, okružen tjelohraniteljima obučenim u crno i obrijanih glava. ‘Spremni!’ odgovara masa od 500 pristalica ruku podignutih u krutom nacističkom pozdravu.” Prisutni fra-Luka Prčela kaže novinaru da drži svake godine pomen Paveliću, da je on bio dobar katolik, da se borio za slobodnu i katoličku Hrvatsku kakva danas postoji upravo zahvaljujući njemu, Paveliću. Dok se Viktor Ivančić, urednik nedjeljnika Feral Tribjun, žali da su „neofašističke grupe, podsticane od strane države, spremne da pribjegnu nasilju protiv onih koji ih kritikuju”. Kako se objašnjava taj povratak aveti prošlosti usred savremene Evrope? Između ostalog, konstatuje Hedžis, tako sto „stranka gospodina Tuđmana nastavlja da gleda u fašističkim borcima Drugog svjetskg rata domoljube i preteče sadašnje Hrvatske”.

A. M. Rozental o haranju ustaške pošasti

Tri dana kasnije, 15 aprila, isti američki dnevnik donio je uvodnik svog slavnog kolumniste, A.M.Rozentala, naslovljen Natrag iz groba, koji predstavlja najtežu optužnicu protiv Tuđmana i njegovog režima, i koju vrijedi opširno navesti kao, manje više, izraz mišljenja po tom pitanju svih savjesnih ljudi na Zapadu. Ona počinje ovako: „U Drugom svjetskom ratu, Hitler nije imao poslušnijih izvršilaca ni žešćih saveznika nego što su bili fašisti iz Hrvatske. Oni se vraćaju, 50 godina kasnije, iz nečega što je trebalo da bude njihov vječni grob, propast nacističke Njemačke (…) Hrvatski fašisti, poznati kao ustaše, istrebljivali su Srbe, Jevreje i antifašističke Hrvate sa takvom strašću i takvom svirepošću da je njihovo ime postalo oličenje grznog terora širom Evrope”. To potkrepljuje sa nekoliko podataka iz Makmilanove Enciklopedije holokausta, koji govore o razmjerama ustaškog užasa: „Više od pola miliona Srba bilo je ubijeno, četvrt miliona protjerano, 200 hiljada silom preobraćeno u katoličanstvo hrvatskih fašista. Hiljade su bile bačene sa visova u provalije, druge hiljade zlostavljane do smrti, čitavi krajevi spaljeni, žene silovane, ljudi natjerani na pogibeljne marševe usred zime, drugi osuđeni da umru od gladi”.

Naravno da Rozenal smatra odgovornim Tuđmana, negatora genocida nad Srbima i Jevrejima, za povampirenje ustastva u Hrvatskoj: „Taj čovjek voli da priča kako se borio protiv njemačkih vojnika. Danas, iako uveliko korisnik političke, vojne i finansijske pomoći Zapada, on dozvoljava postavljanje slika mrtvih i živih fašista po čitavoj Hrvatskoj. On daje status posebnih umirovljenika ustaškim veteranima. On je pokušao da izdjejstvuje prenošenje kostiju poglavnika-ubice Pavelića iz Španije u Hrvatsku kako bi ih svečano sahranio u Zagrebu, što je isto kao kad bi se htjela izvršiti ponovna sahrana Himlera u Berlinu. Porodica se usprotivila. Onda je doveo jednog drugog ustaškog ubicu, ovoga živog, i zaposlaničio ga u Parlamentu. (…) Zapadno priznavanje Tuđmanove Hrvaske bilo je snažno podržano od strane Njemačke, uprkos upozorenjima da bi ono moglo dovesti do rata između Srba, Hrvata i muslimana. Franjo Tuđman je sada naš čovjek. Zapad ne može izbjeći odgovornost za ponovno rađanje fašizma u Hrvatskoj”(…) Zapad mora da učini kraj Tuđmanovom rehabilitovanju toga zla, sem ako nije toliko obolio da dozvoljava povratak iz groba hrvatskog fašizma?” Isti članak se pojavljuje u Enternejšenel herald tribjunu od 16 aprila, pod naslovom Zašto namigivati hrvatskom fašizmu?”

Koliko je Rozentalovo viđenje Tuđmanove Hrvatske bilo tačno pokazuje i činjenica da su, nakon Tujmanove smrti, 11 decembra 1999, svi državnici Zapada, osim Hansa Ditriha Genšera, promotera preuranjenog, kobnog priznavanja Hrvatske i Slovenije, bojkotovali njegovu sahranu. A to što su ga podržavali za života, činili su usled početne antisrpske dinamike Vatikana i Njemačke koja je zatim zahvatila Zapad, i usled svojih sopstvenih geostrateških interesa na Balkanu. Postojao je i jedan čisto psihološki činilac : kad je već jednom stekao žrtvu u Srbima, Zapad se mogao teško okaniti svoje ostrvljenosti na nju. Šta je bio stvarni hrvatski fašizam u glavama pomahnitalih zapadnih humanista, poput francuskog filozofa jevrejskog porekla Alena Finkielkrauta, nazvanog Finkielkroat, pri srpskom izmišljenom fašizmu?! Slično se dešavalo i sa drugim miljenikom Zapada, Alijom Izetbegovićem, idolom drugog francuskog filozofa, takođe jevrejskog porekla, Bernara-Anri Levija. Sahrana Izetbegovića, Bin Ladenovog preteče i učitelja, umrlog 19 oktobra 2003, bila je takođe bojkotovana od strane zapadnog političkog establišmenta koji je kasno shvatio da je, svojom slijepom podrškom autoru Islamske deklaracije, bio pretvorio Bosnu u bastion islamskih fanatika koji su tu dovođeni, obučavani i naoružavani upravo preko Tuđmanove Hrvatske.

Još se čeka na priznanje za jedan od najstrašnijih zločina pod nebesima: ustaški genocid nad Srbima

Nepobitno je dakle, u svjetlosti ovih rečitih navoda, da je ta Hrvatska tokom čitave decenije 90-ih, bila skroz naskroz ustaška i da je svaki sadašnji pokušaj, poput onog jesenas od strane Stjepana Mesića pred hrvatskim akademicima, da se to drukčije prikaže, umanji ili opravda, obično zamajavanje i prazna priča. Pa prema tome Hrvatska ostaje grešna, kriva za jedan od najstrašnijih zločina koji su ikad počinjeni pod nebesima : genocid nad srpskim narodom zapadno od Drine u toku Drugog svjetskog rata. Ona ne samo da nije, sem usamljenih nastojanja, ništa preduzela da se od toga zločina iskupi i očisti putem istine, nego je, učinivši ustaško nasleđe svojim i shodno tome žestoko razbivši Jugoslaviju i izagnavši ostatak pomorenog srpskog naroda iz Krajine, svoj grijeh još više pogoršala i svoje Kajinovo breme još težim učinila.

Može koliko hoće i ovaj papa, kao i onaj predhodni, Hrvatsku pomilovati, vrhovnog duhovnika čudovišne Endehazije, kardinala Stepinca, blaženim i čak svecem proglasiti, može Hrvatska u Evropsku uniju i Nato stupiti, ali sve dotle dokle ne prizna svoje veliko nedjelo, svoj magnum crimen, dokle ne prestane da svog zloduha Antu Starčevića slavi kao „ oca nacije „, dokle bude istrajavala u potvrđivanju same sebe na poništavanju drugoga, sve dokle se u njoj ne digne neka velika savjest, što je, kao što smo vidjeli, sasvim moguće, sve dotle će Hrvatska ostati teška grešnica među narodima.

Izvor: STANjE STVARI

Vezane vijesti:

SRBI U HRVATSKOJ Zločin pod maskom kafkijanske „pravde …

SUTRA OBILjEŽAVANjE 20 GODINA OD STRADANjA SRBA ZAPADNE SLAVONIJE

POKLALI STANARE, PA PORODICI ODUZELI KUĆU …