Ko se danas sjeća pobijenih Srba iz Cetingrada?

Prvo su istrgli iz naručja dijete učiteljice Mandić, staro 2 godine. Ustaša mu je prerezao pred majkom i nama prisutnima nožem vrat i leš mu bacio u jamu. Odmah iza toga ostale ustaše su se bacile kao bijesne zvijeri na drugu djecu, te njihove majke i bake, zatim na nas muškarce.

Mile Mišković iz sela Radovica kod Cetingrada, Slunj, svjedoči: “… Godine 1941. imao sam 40 godina života. Moje selo Radovica nalazi se u blizini Cetingrada. Imalo je 200 srpskih i 150 hrvatkih domaćinstava. Odmah poslije propasti Jugoslavije i proglašenja Nezavisne Države Hrvatske pojavile su se ustaše koje je predvodio župnik Pero Medvjed. Već na sam Đurđevdan, 6. maja 1941. godine, ustaše rukovođene ovim rimokatoličkim svećenikom uhvatile su 16 Srba iz sela Bogovolje, općina Cetingrad i odveli ih prema Slunju, usput ih tukli i ubili iz pušaka. Među nevino ubijenim bio je Blanuša Lazo, njegov sin Miladin i Lazo Rkman, trgovac iz Bogovolje.

Samo tri dana nakon Sv. Đurđa odvele su ustaše: Radu Martinovića iz Ruševice, Cvijana Vuletića iz Polojskog Varoša i Petra Bižića iz Ruševice. Njih su strašno tukli na putu do Slunja. Tamo su ih talijanski ofciri oteli ustašama i doveli ih njihovim kućama.
U noći 31. jula na 1. augusta 1941. upadale su ustaše u srpska naselja, provaljivali su u srpske kuće i odvodile Srbe muškarce u Cetingrad. Tamo su ih zatvorili u zgradu Općine i žandarmerijske stanice. Već slijedećeg dana su ih utrpale ustaše u kamione i odvezle prema Velikoj Kladuši, te na “Mehino stanje” gdje su ih pobile nad rovovima koje su bili iskopali jugoslavenski vojnici. Tukli su ih ustaše i ubadale noževima prilikom ubacivanja u kamione. Tako je Lazi Martinoviću iz Radovice ispao iz trbušne šupljine drob, prilikom ubacivanja u kamion, jer mu je trbuh bio izboden nožem.

Tada su ustaše s područja općine Cetingrad pohvatale i odvele 300 Srba muškaraca i pobile na Mehinom stanju.

Navodim imena onih čijih se imena dobro sjećam: Odvedeni su i ubijeni u vremenu od 3. do 5. augusta 1941. godine ovi moji komšije i rođaci: Lazo Martinović, Cvijan Vuletić, Milutin Dejanović i njegov brat Pero, Milan Podkonjak, Nikola Pavković, Pero Cetina, učitelj Miloš Bujić, učitelj Milan Ivošević iz Radovice.

Iz sela Ruševice: Milan Radić, Mile Tadić zvani ‘Tuban’, Pero Rausavljević, Vasilj Rausavljević, Ninko Dejanović, Ilija Ribić, Mile Ribić, Petar Ribić, Milovan Selaković, Mile Ribić, Simo Žegarac, Lazo Žegarac, Nikola Ribić, Branko Ribić, Mile Martinović, Milić Sremac i njegov brat Miloš, Stevo Gnjatović, Pero Sudar i njegov sin Mile, Milovan Ćulibrk i njegov brat Ninko, Pero Popović i njegov brat Dragić, Nikola Vuletić, Đuro Dejanović, Nikola Dejanović, Jovo Vujaklija, Miloš Vranješ i njegov brat Milan, svi seljaci-zemljoradnici.

Iz Cetingrada su odvedeni i ubijeni: Luka Krmar, obućar, Miloš Žegarac, trgovac, Vladimir Mandić, učitelj, Josif i Marko Tepavac, braća, Bogdan Kangrga, trgovac, Đuro Pjevac, gostioničar, Stevo Kuruzović, pekar i njegov otac Simo, seljak, Dragić Brković, pekar i njegov brat seljak Pero, Milivoj Brković, krojač, Petar Brković, banovinski putar, Radivoj Brković, krojač, Dmitar Brković, seljak, Jovan Brković i Mile Brković, seljaci i Đuro Basara, trgovac.

Iz Podcetina: Mile Mandić, financ u penziji, Jovo Mandić, žandarm narednik u penziji, Nikola Mandić, seljak, Nikola Jeličić, lugar, Mile Mandić, seljak, te više drugih čijih se imena ne mogu sjetiti.

Iz Savić Sela njih nekoliko od kojih se sjećam Steve Savića, zemljoradnika.

Više njih iz sela Maljevca i sela Buhače.

Već 5. augusta 1941. godine ustaše rukovođene katoličkim župnikom Perom Medvjedom pohvatale su sve srpske porodice u Cetingradu, zatvorili ih u podrume žandarmerijske stanice, a sutradan su ih odveli pješice na brdo zvano “Bakić glavica” kraj Cetingrada. Tu su ih usmrtili neke noževima a neke udarajući maljevima po glavama. Leševe su pobacali u jednu veliku jamu iz koje se je prije vadila ruda za željezaru kraj Topuskog.

Tada su ustaše pobile slijedeće Srbe: Milicu Krmar sa kćerkom starom 4 godine, Dragicu, suprugu trgovca Miloša Žegarca, njihovog slijepog sina starog 15 godina i Dragičinu majku, suprugu učitelja Mandića sa sinom Brankom (2) i drugim sinom (7), Ranku Basara, suprugu trgovca Đure Basare sa djetetom starim dvije godine, Olgu Kangrga, Sofiju Pjevac sa kćerkom Nadom (13), suprugu Pjevac Petra sa četvero male djece, stare od jedne do sedam godina života, te još dvoje djece njenog muža brata Rade iz Vinkovaca, koja su se slučajno zatekli kod svoga strica i strine, supruga Pavla Pjevca i njihovo dvoje djece u starosti, dvije i četiri godine, supruga Petra Pjevca i njenih troje djece u starosti ispod 13 godina, supruga Steve Kuruzovića, pekara i dvoje njihove djece od 1 i 3 godine.

Tog istog dana odvele su ustaše i ubile: Danicu Vujić, suprugu Miloša, pravoslavnog sveštenika iz Radovice sa dvoje njihove djece od kojih je jedno bilo staro 2 godine, a drugo samo 6 dana, sestru sveštenika Miloša, suprugu Save Kojića, sveštenika iz Buhače. Gotovo svi supruzi ovih žena bili su već pobijeni, par dana ranije. Na brdo “Bakić glavicu” odveden je i seljak Pavao Pjevac. Njega su hrvatski vojnici izboli nožem i bacili u jamu, misleći da je mrtav. Kada su ustaše obavile svoj krvavi posao otišle su pjevajući. Pavao Pjevac se podigao, izašao iz jame i došao u svoje selo. Izliječio se. On je meni i preživjelim ispričao sve u detalje o tom masovnom pokolju naših najmilijih na brdu “Bakić glavica”.

Pavao je pričao: “Kada su nas ustaše hvatale, govorile su nam da sa sobom ponesemo sav novac i nakit koji imamo, jer nas vode u logor pa će nam to trebati za kupovanje životnih namirnica. Kada su nas uvele u podrum žandarmerijske stanice u Cetingradu, oduzele su ustaše sve što su našli kod pohvatanih Srba, a prilikom oduzimanja i nakon tukle su ustaše svakoga i ne samo nas muškarce nego žene i djecu. Žene i djevojke pa i djevojčice silovali su ustaše i Pavelićevi oružnici u prisustvu župnika Medvjeda. Djeca su bila prisiljena gledati muke svojih majki i sestara, gledale su kako im krvnici siluju njihove najmilije. Tako se na supruzi učitelja Mandića izredalo njih 16 ustaških krvoloka. Ova jadna žena zapomagala je, pa se je smilovao komandir oružničke stanice i zabranio dalje silovanje ove jadne žene. Vidio sam tada su ustaše silovale kćerku Đure Pjevca, Nadu iz Cetingrada staru 13 godina. Silovali su i neke druge čijih se imena sada ne mogu sjetiti. Svoje nagone zadovoljavale su ustaše u prisustvu zatvorenih, njihovih majki i očeva. Čim se spustila noć, nas onako izudarane i izmučene, k tome bez hrane i vode izvele su nas ustaše i oružnici iz podruma žandarmerijske stranice. Padala je jaka kiša. Majke su nosile svoju jadnu dječicu u naručju i neke vodile uza se, koja su im se držala za suknje. Niko od nas nije znao kuda nas vode.

Nakon nekog vremena doveli su nas na brdo “Bakić glavicu”. Tu nas je dočekalo još nekoliko ustaša, nama poznatih Hrvata iz Cetingrada. Odmah su počeli svojim krvavim zanatom, počeli su klati djecu. Prvo su istrgli iz naručja dijete učiteljice Mandić, staro 2 godine. Ustaša mu je prerezao pred majkom i nama prisutnima nožem vrat i leš mu bacio u jamu. Odmah iza toga ostale ustaše su se bacile kao bijesne zvijeri na drugu djecu, te njihove majke i bake, zatim na nas muškarce. Klale su noževima i udarale po glavama ustaše kako Srbe muškarce tako žene i djecu im njihovu. Mene su ubole nožem na dva mjesta u tijelu. Evo ovdje i ovdje. Još se dobro pozna. Rane smo nekako zaliječili, ali tugu i žalost nećemo moći nikada izliječiti…

Poslije ovog pokolja na brdu “Bakić glavici” išle su ustaše, priča dalje Mile Mišković, po srpskim selima i ubijale odreda svakoga koga bi zatekle. Srbi su bježali u šume i tako spašavali svoje gole živote. Tako su u mom selu Radovici uhvatile ustaše i ubile: Marka Martinovića, Đuru Pekeča, Jeku Bastaja, Dušana Miljuša, Peru Romčevića, Mišu Tomaša i još nekoliko žena i djece, kojima se ne sjećam imena. Ustaše su srpske kuće pljačkale. Odnosile su gotov novac, robu, namještaj, šivaće mašine, obuću, sve šta im se sviđalo. Odgonili su stoku u svoja sela: goveda, konje, ovce, koze i svinje, kao i perad. Naše su pse poubijali.

Dana 19. augusta došle su ustaše, domobrani i oružnici u ova naša i druga srpska naselja. Ovoga puta pored pljačke, ubijali su, zatvarali u kuće i palili naše stanovnike zajedno s kućama i gospodarskim zgradama. Tako su u svojim kućama izgorjeli: Đuro Dereta i njegova sestra u Ruševici, Tomislav-Tomo Kunić iz Glinice izgorio je u vatri svoje kuće sa 12 članova svoje porodice. U ovom selu ustaše su probole nožem vrat djevojčici staroj 12 godina, a sva njena porodica poklana je i zapaljena u vlastitoj im kući. Mnogi su bježeći pred ustaškim nožem skakali u potok Glinu i u njemu su umirali. Tada su ustaše i domobrani zapalili sve kuće i gospodarske zgrade u selima: Gejkovac, Žrvnica, Begovo Brdo, Ruševica, Gornja i Donja. Zapalili su i sve mlinove na potocima Glina i Ruševici, tako da preživjeli Srbi ne bi imali gdje da melju žito.

Nakon ovoga zločina ustaše i katolički župnici su pozivali preživjele Srbe da dođu u Cetingrad i pređu u katoličku vjeru pa im se više neće ništa loše činiti. U toj akciji posebno se isticao župnik Pero Medvjed. Stanovnici Begovog Brda prešli su na islamsku vjeru ali im to nije ništa pomoglo, jer su već u martu 1942. godine svi koje su ustaše zatekle – poklani. I općinska uprava u Cetingradu pozvala je Srbe da pređu iz pravoslavne na rimokatoličku vjeru a oni koji to ne učine mogu preći i u islamsku, jer da su te dvije vjere jedino u hrvatskoj državi prave i dozvoljene. Oni koji su otišli na pokrst u Slunj, više se kući nisu povratili. Poklani su u Slunju.

Sjećam se da je u Slunj među ostalima otišao na pokrst: Mile Škorić, Marko Škorić, Marko Perić iz Maljevca i tamo ih ustaše poklale. Tako su ubijeni na prevaru i Simo Škorić, trgovac stokom i njegova cijela porodica. 20. augusta ustaše i domobrani su opljačkali Srpske pravoslavne crkve u Radovici, Širokoj Rijeci i Buhači pa zapalili.

Dana 1. novembra 1941. godine ubile su ustaše u mom selu Pericu Milivoja i sina Mile Vuksana. Ranim jutrom 2. novembra upale su ustaše u moju kolibu na zgarištu mi kuće svezali me i odveli u Cetingrad zajedno s Pericom i Milom Vuksanom, očevima ubijenih mladića. Zatvorile su nas ustaše u podrum žandarmerijske stanice, gdje smo proboravili pet dana. Tukle su nas ustaše po tri puta noću. Šestog dana odveli su nas u Slunj, a zatim u Zagrebu. U Zagrebu smo ležali u zatvoru tri i pol mjeseca. Tu je bilo mnogo zatočenih Srba i nešto Hrvata. Mnoge su zatvorenike izvodile ustaše noću i ubijale. Prebacili su me u ustaško redarstvo u Zagrebu gdje sam bio s drugim Srbima do 22. aprila 1942. U zatvoru ustaškog redarstva trpjeli smo pored batina i veliku glad. Hranili su nas samo sa kravljom repom, koja je bila kuhana na vodi bez masti.

U logoru Jasenovac: Dana 23. aprila 1942. odvele su me ustaše iz Zagreba s još 13 Srba u logor Jasenovac. Sjećam se da su sa mnom u Jasenovac odvedeni: Đuro Vucelić, podnarednik jugoslavenske vojske, rodom iz Gornjih Dubrava kod Ogulina, Tadija Milosavljević, zemljoradnik iz Srbije, Đuro Šarić, zemljoradnik iz Like i Milan Kijurina, zemljoradnik iz Pašin Potoka, općine Cetingrad, imena drugih se ne sjećam. Kada su nas doveli u logor Jasenovac, uvele su nas ustaše u jedan tunel i tu nas temeljito pretresle, te nam oduzeli sve šta smo još imali. Poslije izvršenog pretresa odvojili su od nas Milu Vuksana i Milana Kijurinu. Njih su odvele ustaše malo podalje od nas i pred našim očima ubile maljevima po glavi. Nas su odveli u neku baraku.

Već sutradan su nas odveli u selo Gradinu, gdje smo morali rušiti srpske kuće i materijal odvoziti – prevažati u logor Jasenovac. Od ovog materijala pravljene su štale za opljačkanu srpsku stoku. Od jednog dijela materijala iz Gradine, a porušenih srpskih kuća i gospodarskih zgrada zidana je i jedna velika peć. Ustaše su nam govorile da će se Srbi paliti u toj peći. Nakon mjesec dana poslije dolaska u logor, razbolio sam se od srdobolje, jer sam jeo pokvareno konjsko meso. Logorski lekar dao mi je poštedu. Ta isti dan logorski zapovjednik izdao je naređenje da se pokupe Srbi -zatočenici koji su uslijed bolesti ili starosti nesposobni za rad, pa da se pobiju, jer da ih je šteta badava hraniti. Taj dan pokupili su ustaše nas 105 po logoru. Sve su nas postrojili u stroj i poveli na logorsko groblje kraj Save da nas pobiju. Ja sam prozreo njihovu namjeru, pa sam iskoristio priliku kada ustaše nisu gledale u naš stroj, iskočio sam i sakrio se iza jedne barake. Na isti način pobjegao je iz stroja smrti i Đuro Vučković iz Gline i sakrio se iza druge barake. Svi ostali iz stroja, njih 103 odvedeni su na logorsko groblje i tamo pobijeni maljevima po glavi.

Već slijedeći dan poslije ovog pokolja, bili smo postrojeni u krugu logora. Ustaše su pred nas izvele jednog Srbina, isprebijanog zatočenika i naredile mu da legne na zemlju. Kada je ovaj Srbin onako izmrcvaren legao, prišao mu jedan ustaša i iz revolvera pucao mu u zatiljak i tako ga usmrtio. Poslije toga su nam rekli da je on htio bježati, pa je zato ubijen. Rečeno nam je da će za svako pokušano bjekstvo stotinu Srba platiti glavom. Tako su i radili kako su i o tome govorili.

Jednoga dana kada su tražili zatočenike da se jave za rad u Njemačkoj, javio sam se i ja, kako bi se spasio stravičnog života u logoru Jasenovac, a i sigurne smrti. Otpremljen sam sa nekoliko drugih, 4. juna 1942. godine na rad u Njemačku. Tu sam ostao do 23. juna 1943. godine. Tada sam sa pasošem iz Njemačke doputovao u Beograd i tako ostao živ…”

Opširnije vidi, Arhiv Jugoslavije, fasc. 922, Zapisnik od 30. juna 1943.

Mišković Mile s.r.

Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD Prosvjeta, Zagreb 2005.