Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Mladi ljudi u vreme prijema u SKOJ morali su da ubiju nekog svog kao znak odanosti. Bolesti su dolazile pojedinačno, nenajavljeno, a potom u serijama
Nikola Simov Vujačić poveo je četrnaestogodišnjeg sina Radojicu
Bolesti, glad, iscrpljenost, umor bili su stalna pratnja odstupnika. Bolesti su dolazile pojedinačno, nenajavljeno, poslije i u serijama, kako to biva kod epidemija i u uslovima kakvi su bili te jeseni i zime 1944. Jednu tragičnu priču s početka bosanske golgote, saopštio je u svojoj knjizi “Od Berana do Blajburga” Milić J. Osmajlić, koji je penzionisan kao prosvjetni radnik u Beranama. Kao dvadesetogodišnjak, Milić se sa svojim ocem Jovanom i ostalima svojima, kao i brojnim plemenicima krajem te 1944. godine, preko Srbije dokopao Drine.
– Negdje oko dva sata poslije podne napali su nas partizani iz pravca Pljevalja – piše Osmajlić. – Morali smo da napustimo Zaborak i okolna sela. Dugo smo se povlačili, jer smo se kretali po nepristupačnom terenu, preko gudura i vododerina. Putovali smo cijelu noć i u samu zoru stigli u selo Kolijevke.
Mještani su nas primili teška srca, govoreći nam da su prije nekoliko dana ovuda prošle srbijanske četničke jedinice, koje su nedozvoljeno uzimale hranu, koju ni za sebe nisu dovoljno imali. Ali kada su čuli da smo mi četnici vojvode Pavla Đurišića, objeručke su nas prihvatili. Upitali smo ih zašto nas tako rado primiše. Odgovoriše nam da su ih četnici Pavla Đurišića spasli od ustaške kame.
… Taj narod nas je zaista dobro dočekao. Rasporedili su nas po kućama. Nas Lužane primi jedna dobra porodica, čiji domaćin često iđaše u patroliranje pored Drine, prema Ustiprači. Tu se zadržasmo nekoliko dana sve do dolaska u Rudo četničkih jedinica iz Podgorice… Moj otac se nalazio u Zbjegu, u okolini Rudog. Vojo, Todor i braća Mirko i Mileta – Trojo našli su se sa našima, zadržavši se s njima gotovo čitav dan. Sa sobom po povratku donesoše dosta duvana i kartica. Dođoše moj otac Jovan, Jovan i Batrić Bašić. Batrić je došao zbog svog sina Dragomira koji se nalazio u Fočanskoj bolnici gdje je bio operisan. Nakon tri dana nas nekolicina riješismo da posjetimo bolesnog Dragomira. Išli smo desnom obalom Drine, uzvodno. Hrvati, koji su imali svoje kuće na toj strani, kada su nas zapazili, počeše čamcima da prelaze rijeku, misleći da ih napadamo. Kada smo stigli naspram Ustikoline, ustaše otvoriše vatru. Mi se sklonismo iza jednog brda i tu sačekasmo mrak…
Sjutradan stigosmo u bolnicu, gdje ležaše Dragomir. Sala bijaše puna bolesnika i ranjenika. Pošao sam između kreveta razminuvši Dragomira. Toliko bijaše omršavio da ga nijesam prepoznao. Vidijevši me, on reče:
– Miliću, zar me ne prepoznaješ?
VRISKA DECE
Radojica Vujačić je svoje prvo ratno vatreno krštenje doživio prilikom savezničkog bombardovanja. – Često su nadlijetali kolonu, mitraljirali i bacali bombe. U niskom letu izbacivali su bombe nasumice, tukli i po kamionima sa oznakom Crvenog krsta. Letjela su uvis ljudska tijela, djelovi oružja i opreme, gomile pijeska i blata. Ljudi su bježali tamo-amo. Čula se vriska, posebno djece, topot odriješenih konja, vika ljudi – sjeća se Radojica.
Od nekada punog i kršnog momka, lijepog i stasitog, ostala je samo kost i koža. Pošto smo se rastali s Dragomirom, Batrić je stalno ponavljao da mu je sin gotov i da ga živog više neće vidjeti. Mi smo ga tješili da će rane brzo preboljeti, mada smo znali da od toga neće biti ništa.
U Foči smo se zadržali tri dana. Sa sobom povedosmo i Dragomira, natovarivši ga na konja koga nam dade Bajo Babović. Nije mogao sam da jaše pa smo ga pridržavali sa strane…
Ustiprača je veliko selo, naseljeno isključivo Srbima. Kada smo ušli u selo Dragomir više ne mogaše da jaše. Napravismo primitivna nosila za njega, pa nastavismo dalje. Kako se selo nalazilo na strmini jedva smo sa ranjenikom prošli, uz stalno odmaranje. U sami osvit dana izađosmo na vrh sela, gdje naložismo vatru, više zbog ranjenika, nego zbog nas. Pored Dragomira sjedio je Mihailo, držeći ga za ruku, da bi mu olakšao bolove koje je ranjenik junački podnosio. Nakon pet minuta Dragomir je izdahnuo. Nastala je mukla tišina. Niko nije mogao ni riječ da prozbori, niti da zajeca. Stari Batrić, onako ophrvan, poče da leleče za sinom.
Moj otac Jovan prišao je Batriću i počeo da ga tješi, govoreći mu da je on izgubio dvojicu sinova u jednom danu.
– Pa eto, Batriću, još sam živ.
– Nemoj da me tješiš, Jovane Osmajliću! Ja danas sahranjujem čitavu porodicu, jer mi je Dragomir bio sve što sam imao. Od danas ja nemam familiju. Ali rad sam, moji Lužani, da noćas po našem pravoslavnom običaju, pridvorimo Dragomira.
Zatim smo pošli preko jedne padine gdje nađosmo praznu kuću, brvnaru nad izbom. Unijesmo mrtvaca u jednu sobu i založismo vatru na kućnom ognjištu. Rajo i Vukajlo sklepaše sanduk od brvana u kojeg Dragomira položismo.
Sjutradan ponijesmo umrloga na groblje sela Gornja Lijeska, koje se nalazi na jednom brdu, iznad ceste.
Dragomir Bašić je jedan od rijetkih stradalnika na besputnoj trasi nade, koji je pokopan na groblju. I čiji se grob zna.
U velikoj koloni koja je krenula iz Podgorice nalazili su se još jedan otac i golobradi sin. Nikola Simov Vujačić s Grahova poveo je sa sobom četrnaestogodišnjeg Radojicu, koji će preživjeti “grdno stradanije” i dio lične i opšte drame izvanredno slikati u knjizi intrigantnog naslova “Beznađe nade”. Vujačići, s ostalim rođacima i prijateljima, vidjevši dotada neviđeni raskol među ljudima, napustili su Grahovo pred naletom “crvenih pravovjernika”. Radojica, čije je “magareće godine” i idiličan život u kraju odvažnih gorštaka, kojima je Hercegovina prakolijevka, prekinuo rat i bratska mržnja, poslije šest decenija objasnio je ono što je njih tjeralo od rodnog praga.
– Na rukovodeća mjesta, u mjesne odbore i partizanske jedinice, postavljani su često ljudi neznatnog ugleda u narodu. Prevrtljivi, slabi domaćini, loši radnici. Među njima je bilo i mjesnih siledžija i badavadžija, uvijek spremnih na sve samo da bi se održali na nekom položaju ili dodvorili raznim komitetima i komandama… Osjetniji i okrutniji oblici odmazde za sve one koji su napuštali komunistički oblik revolucije ili prema njemu ispoljavali pasivnost, počeli su da se radikalizuju kada je Sava Kovačević, zvani Mizara, ojačao svoj uticaj i u partizanskim komitetima i u partizanskim jedinicama. Inteligentan, hrabar, preduzimljiv, po prirodi prgav i tvrdoglav obično se grubo obračunavao sa ljudima koji su bili drugačijeg mišljenja i ponašanja. Tako se u Grahovu, za Savinih dana, povećao broj ubistava i nestajanja viđenijih ljudi. Ubijani su iz zasjede, ispred svojih domova, bacani u jame, nazivani izdajnicima, špijunima i saradnicima okupatora. Izvjestan broj mladih ljudi, koji su prihvatili partizansku doktrinu i ponašanje kao lični stav, nagovarani su, pa i prisiljavani, da u vrijeme prijema u SKOJ ili Partiju, ubiju ujaka, strica, oca ili nekog viđenijeg saplemenika kao znak odanosti komunističkoj ideologiji – zapisao je Radojica Vujačić.
Malom Radojici su se, dok je odvažno koračao crnogorskim kamenjarom, u glavi miješale idilične slike iz srećnih dana djetinjstva, koje su na Grahovu smijenili noćne likvidacije i strah od novog jutra s onim što ga je tih decembarskih dana okruživalo – ogromna povorka koju do tada nije vidio, šatori, kamioni, vatre, veliki kazan…
Piše: Savo Gregović
Sutra: Tajna šifrovane depeše
Izvor: NOVOSTI
Vezane vijesti:
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine I
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine II
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine III
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine IV
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine V
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine VI
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine VII
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine VIII
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine IX
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine X
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XI
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XII
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XIII
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XIV
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XV
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XVI
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XVIII
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XIX
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XX
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XXI
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XXII
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XXIII
