Kecmanović: BiH je nemoguća država

Datum objave: ponedeljak, 23 aprila, 2018
Veličina slova: A- A+

“I dalje pričaju o građanskoj, multikulturnoj i jedinstvenoj BiH, koju ni Srbi ni Hrvati neće. Primjer prijestonog Sarajeva pokazuje da su Bošnjaci zamišljali „bratstvo i jedinstvo“ u jedinstvenoj državi tako da se svi ostali isele iz BiH”

Nenad Kecmanović / foto: Milan Timotić
Nenad Kecmanović / foto: Milan Timotić

I dalje pričaju o građanskoj, multikulturnoj i jedinstvenoj BiH, koju ni Srbi ni Hrvati neće. Primjer prijestonog Sarajeva pokazuje da su Bošnjaci zamišljali „bratstvo i jedinstvo“ u jedinstvenoj državi tako da se svi ostali isele iz BiH

Naš sagovornik je Nenad Kecmanović (1947), profesor emeritus, autor desetak temeljnih knjiga, od kojih su dve objavljene kod eminentnih izdavača u Njujorku i Moskvi. Počasni je doktor Univerziteta u Mičigenu (SAD) i član Ruske akademije političkih nauka. Istovremeno, on je i senator i politički savetnik predsednika Republike Srpske. Povod za naš razgovor je knjiga njegovih tekstova o Bosni i Hercegovini u „postdejtonskom“ okviru Hronika nemoguće države, koja se u izdanju „Katene mundi“ (priredio je Aleksandar Vranješ) nedavno pojavila u Beogradu.

Knjiga Nemoguća država najpre se pojavila u banjalučkom izdanju 2007, iste godine i u beogradskom, a nekoliko godina kasnije u ruskom prevodu, te je prodata u tiražu od 20 hiljada primeraka, a naslov sa korica ušao je u širu upotrebu i stekao popularnost i mimo nje. Vremenom se hiperbola pretvorila u surovu političku realnost BiH. Tekstovi sabrani u novoj knjizi, Hronika nemoguće države koja je sada pred čitaocima, predstavljaju vaše nedeljne komentare pojava i događaja u BiH i Republici Srpskoj koji su od 2011. do 2015, tokom više od četiri godine, svedočili o transformaciji hiperbole u činjenice svakodnevnog života. Kako je moguć svet u kome se stilska figura pretvara u stvarnost?

Moguć je tako što je stilska figura i sama „beiha“ stvarnost – metafora postmodernih paradoksa, fikcija, improvizacija i kontradikcija. Kolega koji je pratio moje tekstove pojedinačno, jednom nedeljno, a sada pročitao Hroniku, veli: „Sve si pogodio …“ Meni se čini da je po dešavanjima od 2011. do 2015, ali i prije, i kasnije, bilo jasno u kom pravcu ide BiH. Nije bila potrebna vidovidost. Hronika nemoguće države je iz nedjelje u nedjelju samo potvrdila tezu iz prethodne knjige: BiH je nemoguća država. Izazov je u tome što je BiH zemlja čuda u kojoj je zaista sve moguće – izuzev demokratska država.

BiH su, recimo, prilikom prijema u UN 1992, što je značilo međunarodno priznanje, predstavljali jedan službenik predstavništva Energoinvesta, jedan novinar dopisništva Oslobođenja i jedan ljekar bez državljanstva SFRJ/SR BiH. Glumili su predstavnike tri naroda, a u Sarajevu niko zvanično nije mogao da objasni po kojoj osnovi. Ceremoniju je iz Njujorka prenosila TV i javnost se pitala ko su i šta su ti ljudi.

BiH su u Dejtonu, gdje je poslije rata obnovljena i gdje je skrojen njen ustav, predstavljali predsjednici dvije inostrane države – Srbije i Hrvatske – te šef Stranke demokratske akcije (SDA) koga su lažno titulisali kao predsjednika BiH iako nije kontrolisao 80 odsto njene teritorije i bio u ratu sa 60 odsto njene populacije.

Nikada to što je Holbruk sročio, a oni potpisali, nije stavljeno na referendum, da Bošnjaci, Srbi i Hrvati kažu slažu li se ili ne, zato što se znalo da nijedan od tri naroda to ne bi prihvatio.

BiH je zemlja u kojoj jedna polovina ne priznaje drugu, a u onoj prvoj, malo većoj polovini, koja je podijeljena na dvije četvrtine, Bošnjaci i Hrvati žive u antagonističkoj koegzistenciji.

BiH ima složene institucije konsenzusne demokratije i, istovremeno, diktaturu inostranog protektora, koji može da ukine sve te institucije i smjeni svakog izabranog političara. A to su godinama naveliko praktikovali Vestendorp, Petrič i pogotovo Ešdaun.

Ustavom BiH je zagarantovana ravnopravnost naroda, a o izboru hrvatskog člana najvišeg rukovodstva BiH odlučuju Bošnjaci. EU bi da isprave ovu sistematski ugrađenu grešku, ali SAD ne daju, pa ćemo tu svinjariju gledati i na jesenjim izborima.

U Srpskoj je neposredno izjašnjavanje građana strogo zabranjeno jer američki protektorat neće ni da čuje šta Srbi misle. Naši učitelji demokratije hvataju se za pištolj čim Dodik javno izgovori riječ referendum.

Već više od dve decenije Imperija Vašington–Brisel nastoji da od Bosne i Hercegovine napravi funkcionalnu državu, ali se to ne dešava. Zašto BiH nema šanse da postane samoodrživa suverena država zasnovana na temeljnom konsenzusu svih konstitutivnih naroda?

Ne bih rekao da Brisel, pogotovo Vašington iskreno žele da od BiH naprave funkcionalnu državu. SAD, naprotiv, žele hronični konflikt. Ne zamrznuti nego na toplom režimu da bi ga daljinskim upravljačem temperirali prema svojim trenutnim interesima na Balkanu i u Evropi. A sve i da žele, to bi bila država u skladu sa njihovim, a ne interesima Srba, Hrvata i Bošnjaka koju tu žive. U Sarajevu je na djelu klasična ambasadorokratija i tamo samo razmišljaju o tome šta će reći „međunarodna zajednica“, odnosno Vašington, Ankara, Brisel, Rijad. Kao argument potežu kapitulantsku frazu da su uvijek drugi, veliki i moćni, odlučivali o našoj sudbini. Trebalo bi, potpuno obrnuto, utvrditi šta su lokalni interesi i kompromisi, a onda tražiti spoljno priznanje unutrašnjeg aranžmana.

Etnički i vjerski složene države u svijetu organizovane su kao konfederacije, unije, konsocijacije, poput Belgije, Švajcarske, Holandije. Za ovu posljednju vodeći američki ekspert Arend Lajphart piše da protestanti i katolici žive dva paralelna života i „susreću se samo slučajno na ulici i na odsluženju vojne obaveze“. Kako te države ipak nisu nemoguće nego vrlo funkcionalne?! Tako što te duboko podijeljene zajednice ipak žele da žive u jednoj državi. U BiH, Srbi, Hrvati i Muslimani nisu nikada imali priliku da se izjasne da li žele da žive u zajedničkoj državi.

Referendum 1. marta 1992. o secesiji od SFRJ bio je lakrdija sa tragičnim posljedicama. Zamislite, samo godinu dana poslije prvih slobodnih izbora 1990, na kojima se 80 odsto birača izjasnilo da su politički Muslimani (SDA), Srbi (SDS) i Hrvati (HDZ), organizuju referendum koji ih je tretirao kao anacionalne građane. Kažu, izbori su bili kao nacionalni popis stanovništva, a onda im nije važno što se 98 odsto Srba prethodno na plebiscitu izjasnilo da hoće da ostanu sa Srbijom. Nije im važno što je za secesiju bila neophodna dvotrećinska većina ili 66 odsto, a zvanično je prebrojano 64 odsto. Kako prije rata, tako ni poslije rata tog „bazičnog konsenzusa“ nema. U Dejtonu je postignut samo „proceduralni konsenzus“ o ustavu, sistemu, zakonima i procedurama po kojima će BiH funkcionisati. Dogovoreno je dakle, kako će tri naroda u dva entiteta živeti zajedno, a prethodno nije utvrđeno da li uopšte žele da žive zajedno.

Tvrdili su i da je BiH nedijeljiva po teritorijalno-etničkom načelu jer izmješanost ima „šaru leopardove kože“, i granice bi „prolazile kroz spavaće sobe“. Rat je, međutim, uzajamnim etničkim čišćenjima stvorio tri nacionalno homogene teritorije (RS, „Herceg-Bosnu“ i bošnjačku Bosnu), dakle novu realnost na terenu, ali Izetbegovići i Klintonovi nastavljaju po svom. I dalje pričaju o građanskoj, multikulturnoj i jedinstvenoj BiH, koju ni Srbi ni Hrvati neće. Primjer prijestonog Sarajeva pokazuje da su Bošnjaci zamišljali „bratstvo i jedinstvo“ u jedinstvenoj države tako da se svi ostali isele iz BiH.

Početkom 1991. domaći lideri su nosali pod miškom ustave Švajcarske, Belgije i drugih složenih država. O konsocijaciji, uniji i konfederaciji svi su govorili kao o prirodnoj soluciji. Uz evropsko posredovanje Kutiljera, Karadžić, Izetbegović i Boban su takav sporazum i parafirali u Lisabonu, a onda je došao Voren Cimerman i Aliji rekao: „Muslimanski entitet ne dolazi u obzir, ali SAD će podržati jedinstvenu BiH u kojoj će dominirati Muslimani kao najbrojniji.“ Ovaj je tako, sa garancijom supersile, ušao u rat protiv dva protivnika, a NATO ga je spasao tek pred kapitulacijom. Holbruk mu u Dejtonu nije dao čitavu BiH, pa ni entitet, nego tek pet kantona. Predratni Lisabonski sporazum za Bošnjake je bio bolji od Dejtonskog, a da i ne govorim o tome da bi svi bili pošteđeni stradanja i razaranja.

Bosna i Hercegovina nikako da se oslobode namesnika. Prvo je bio vezir u Travniku, pa je došao Benjamin Kalaj, a sad, već dve decenije, eto nama „visokog predstavnika“. Kako to podnosi naš narod? Koliko još treba da trpi?

Kada sam sa Miloradom Ekmečićem u jesen ’92. „razbistrio situaciju“, upitao sam ga šta misli da bi trebalo činiti u, nije se bilo teško složiti, po Srbe pogubnoj situaciji. Rekao mi je: „Izdržati! Dizati dreku! Čekati da se promijeni odnos snaga u svijetu!“ Jeste potrajalo, ali se zaista i promijenio. Sjetimo se da je u ono vrijeme Madlen Olbrajt govorila o „američkoj izuzetnosti“ i o tome da je „nepravda da ogromne prirodne resurse Rusije koristi samo jedna država“, a sad njene nasljednike vrlo brine povratak Rusa na Krim, u Donbas, pobjeda u Siriji, sve veće interesovanje za Balkan. Nismo još stali na zelenu granu i ko zna kada ćemo. Ali narod u Srpskoj je navikao da živi u otporu i pod daleko težim uslovima. BiH je bila vjekovima pod Osmanlijama i Habzburzima, prva Jugoslavija je završila Jasenovcem, druga – Brionskim plenumom i „Kardeljevom SFRJ“. Obje su, uključiv i BiH kao federativnu republiku, napravljene nakon rata i oslobođenja od okupatora, a ova nezavisna BiH je došla pod, nazovimeđunarodnu, okupaciju upravo završetkom rata.

Vašem spisku obično dodam i Branka Mikulića, koji je takođe uzaludno pokušavao da stvori bosanski patriotizam, bez koga nije moguća jedinstvena država. Njegov recept je bio: prekinuti veze srpske, pa i hrvatske intelektualne elite sa maticama i promovisati Muslimane kao glavni stub BiH. Protjerivanje Rajka Noga, Novice Petkovića, Vojislava Lubarde, Šešelja i dr. iz Sarajeva bili su sankcija za „srbovanje“ i opasne veze sa Beogradom. Sada je taj prisilni integrator Incko, koji se pita o BiH koliko i Tači o KiM. U oba slučaja konce vuku SAD, ali se u domaćem političkom žargonu pominju samo u aluzijama i pleonazmima (međunarodna zajednica, atlantske integracije, zapadni saveznici i sl.) kao da će ih to umilostiviti. Svima bode oči maligan uticaj SAD u BiH i da su Amerikanci od nje napravili nemoguću državu, a sad još bezobrazno malignitet pripisuju Rusiji, koja se u periodu Gorbačova i Jeljcina ovdje nije ni vidjela ni čula, sem u srcima „malih Rusa“. Rusofilija je sada postala veće zlo nego islamski terorizam, Putin gori od Osame bin Ladena.

Predsednik Republike Srpske Milorad Dodik nekad je na Zapadu bio slavljen kao „kooperativan“, a poslednjih godina im je „krv na očima“, i čine sve da ga smene. Čime ja zaslužio takav preokret u ponašanju gospodara novog poretka na Balkanu i u Evropi?

Jednostavno! Iznevjerio je njihova očekivanja, ali prethodno su oni razočarali njega. U prvoj godini već davnog prvog premijerskog mandata, Dodik je, kao „dašak svježeg vjetra“, priman na najvišem nivou u Bijeloj kući, Dauning stritu, Jeljcinovom Kremlju, Jelisejskoj palati, u Pekingu. Nisu ga impresionirali ni glamurom dočeka u velikim prijestonicama, ni pameću, ni obrazom, ni vještinom svojih političara. A pošto je čuo šta se sve od njega očekuje, vratio se u svoje Laktaše ljut, ali i samosvjestan da se sa njima može nositi u odbrani srpskih interesa, jer to, kako je govorio, „nije stvar snage nego karaktera“. Svojim odnosom prema visokim i niskim predstavnicima, pomoćnicima zamjenika i zamjenicima pomoćnika prenio je to samopouzdanje i samopoštovanje na srpski narod . Naši ljudi vole kad im on skreše u brk kao da su mu ravni, iako iza njih stoje, vele, i supersile. Nije Dodik ni prvi ni jedini koji je prevalio taj put. Slično je bilo i sa Putinom. Jeljcin ga je za nasljednika postavio uz američki blagoslov, a onda se on oteo. Zato se Putin i Dodik dobro razumiju.

E sad je to uzajamno razumijevanje, usred antiruske histerije, postalo problem. Problem je i jedinstvo jednog te istog naroda u Srpskoj i Srbiji. Protiv su Rusko-srpskog protivpožarnog centra u Nišu, a sad im smeta i Deklaracija o opstanku srpskog naroda.

Vaše naučno i životno iskustvo vam nalaže da ne ćutite. Pišete, objavljujete, nastojite da ukažete na prevlast privida u nemogućoj državi, koja, avaj, sve više liči na cirkus. Koliko uspevate da razobličite klovnokratiju s one strane Drine? Kada će kod nas pobediti stvarnost?

Da bi pobjedila stvarnost, neophodno je najprije razobličiti jezik dominacije koji je nametnut u političkoj, diplomatskoj i medijskoj komunikaciji i koji je okupirao i naš svakodnevni jezik. Na primjer, mi govorimo o politici međunarodne zajednice, kao da je riječ o UN, a radi se o politici SAD. Govorimo o Haškom sudu, a radi se o vašingtonskom sudu jer su ga Amerikanci organizovali, sebe izuzeli iz njegove nadležnosti i sto posto finansirali, pa su i tužioci i sudije igrali kako im oni sviraju. Pričamo o preventivnim intervencijama, a radi se o pukom nasilju jedine supersile nad zemljama i narodima koji se suprotstavljaju neokolonijalizmu. Traži se reintegracija BiH iako nikada prije nije ni bila demokratski integrisana. Jezik je tjesno povezan sa mišljenjem, te na njega direktno utiče. Sve dok se služimo tim konstrukcijama „politički korektnog“ govora, mi se krećemo u svijetu utvara i ne razlikujemo laž od istine, činjenicu od fikcije, moral od nemorala, gubimo sposobnost zdravorazumnog rasuđivanja. Za početak, treba stvari nazvati pravim imenom, jer pojmovna pometnja je oblik meke moći kojom Zapad efikasno manipuliše.

Nakon toga, treba se vratiti na početak. Šta je bio politički uzrok rata u BiH? Koja je inostrana sila tome kumovala? Zašto se rat u BiH tretirao kao spoljna agresija, a ne građanski iako su u njemu četiri strane ratovale svako protiv svih? Na osnovu čega se masovni zločin u Srebrenici kvalifikuje kao genocid? Kako to da je Haški tribunal gotovo isključivo sudio Srbima? Zašto se ne primjenjuje izvorni Dejton nego revizija koju je nametnuo OHR?

Kako je koji lažni odgovor raskrinkan, tako je pitanje skidano sa međunarodnog dnevnog reda i laž je u tišini nastavila da traje, čak je podrazumijevana kao nesporna pretpostavka za neku novu obmanu. Recimo, Srpska grčevito brani Dejton, iako je to samo ostatak onoga što je potpisano u Parizu.

Ima li primera da stvarnost pobeđuje politkorektne fikcije?

„Pobjeda stvarnosti“ je i zaokret koji je napravio hrvatski lider Dragan Čović. „Herceg-Bosna“ je u borbi protiv bošnjačke dominacije u FBiH i ranije imala objektivno iste interese kao i Srpska u BiH. Međutim, iz lojalnosti zagrebačkom Gornjem gradu i Kaptolu 25 godina su radili protiv svojih lokalnih interesa. Izašli su na referendum, odustali od Herceg-Bosne, ušli u Federaciju sa brojno nadmoćnim Bošnjacima. I sada, eto, biju neizvjesnu bitku za pravo da sami izaberu svog predstavnika u vrhu BiH.

„Pobjeda stvarnosti“ je i izvjesno pomijeranje akcenta u izlaganju Bakira Izetbegovića na Saboru SDA, koje su bošnjački građanisti napali kao odstupanje od jedinstvene multikulturalne BiH. A radi se o povratku na ono Alijino „Muslimani će uzeti onoliko Bosne koliko mogu prosperitetno kontrolisati“, ili ono iz baze na sarajevskim grafitima „potpiši, Alija, nek’ je naša, pa makar k’o avlija“.

Ipak za Srpsku i Srbe najvažnija „pobjeda stvarnosti“ je u tome što je Vučiću najzad dojadilo da pruža ruku Sarajevu, Prištini, i, posebno, kako rekoste, Imperiji SAD–EU, a da ga prvi kamenuju, drugi mu tuku i hapse ministre, treći ga lažu. I poslije skandala koji se onomad dogodio u Mitrovici, Brisel i Vašington su se jedva smilovali da osude taj incident jer ne doprinosi dijalogu. Osuđen je incident, kao da su počinioci nepoznati, ili jednako krivi i žrtve i nasilnici – šiptarska policija i naredbodavci Tači i Haradinaj. Dodik možda djeluje nediplomatski oštar u komunikaciji sa ambasadom SAD u Sarajevu, ali on ima duže iskustvo kako sa njima izgleda dijalog. Nadam se da će Vučić i Dodik sada još bolje uskladiti korak prema regionalnim i globalnim partnerima koji i ne moraju da budu EU i SAD. Ne treba imati iluzija, Zapad nema povjerenje u srpske lidere i posmatra ih u paketu, a još manje je manje povjerenja u jedinstven narod „malih Rusa“, kao remetilačkog faktora na Balkanu. U skladu s tim i srpska politika treba da veže rješenje KiM za RS.

Ali, ako je moguće, potrebno je izbjeći situaciju da „veliki Rusi“ treba nas od njih da odbrane, jer bismo se proveli kao Sirija. Pola bi ciljano porušio agresor, a nešto i odbrana, kolateralno. Bila bi to Pirova pobjeda: na Bajdenovoj „liniji vatre“ ne bi ostao kamen na kamenu. I to je stvarnost, još za neko vrijeme.

(Pečat/ Vladimir Dimitrijević)

Izvor: NOVOSTI

Vezane vijesti:

Nenad Kecmanović: Šeici pune Bosnu | Jadovno 1941.

Nenad Kecmanović: Zapadu je Srebrenica alibi za svo nasilje …

Kecmanović: EU je u većoj krizi nego BiH | Jadovno 1941.

Kad sinovi Franje i Alije udare jedan na drugog – obojica su u …




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top