arrow up

Dejan Ristić opet zaobišao Donju Gradinu

Povesti srednjoškolce iz Srbije, organizovano od strane države u Jasenovac a ne posjetiti i Donju Gradinu, predstavlja prvorazredan skandal i istorijsku sramotu. Piše: Dušan Bastašić Muzej žrtava genocida iz Beograda, nedavno je po drugi put poveo beogradske gimnazijalce put Jasenovca. Ovaj put je to bila grupa učenika i nastavnika Petnaeste beogradske gimnazije ,,Patrijarh Pavle“. Čini se nevjerovatnim da u studijsko putovanje, bilo u dolasku ili odlasku nije bila uključena svega nekoliko kilometara udaljena Donja Gradina, najveće stratište jasenovačke grupe logora gdje je likvidirano najmanje 360.000 žrtava. Kako objasniti i razumjeti da u, kako se navodi „brižljivo pripremljenoj školskoj turi koja treba da bude ogledan primjer za buduća đačka putovanja“ organizatori

Jasenovac je antiteza – sve je smišljeno da sakrije zločin

Spomen područje Jasenovac  nalazi se manje od deset kilometara od autoputa Beograd-Zagreb. Tuda svakodnevno prođe više hiljada vozila sa srpskim registarskim oznakama. Manje od desetak se isključi kod Novske i dođe do obale Save gde se nalazila najgrozomornija fabrika smrti na tlu Evrope u Drugom svetskom ratu. Nemački koncentracioni logori bili su neuporedivo manje strašni od Jasenovca. Nemci su ubijali industrijski. Germanski hladno slali su ljude u smrt. Bez ičega lično u strahovitom zločinu. Ustaška fabrika smrti bila je surova i krvava. Sadistička, lična. U njoj su se sretali pogledi ubice i žrtve. Maljevi, bajoneti, srbosjeci, krv, vriska. Jasenovac je danas mesto gde možete da čujete tišinu. Sava se lenjo

Šta je ova vlast pozitivno uradila po pitanju srpske istorije i kulture sećanja i gde još treba da se fokusira i na tome radi?

Mnogo toga nismo mogli ni da pomislimo da možemo da ostvarimo iz kulture sećanja… mnogo toga i nemamo. Piše: Đorđe Bojanić, sajt Srpska istorija OBELEЖAVANJE DATUMA (koje nismo obeležavali ili nismo smeli) *Po prvi put obeležavamo Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, 15. septembra. Zastava je simbol naše pobede, naš ponos i naš bedem. Gde se vije srpska zastava tu je i srpstvo. Dan za ponos, koji nismo imali. *Obeležavanje NATO AGRESIJE na državnom nivou i u školama 24.marta. *Obeležavanje godišnjice bitke na KOŠARAMA 9. aprila. *Obeležavanje POGROMA (stradanje Srba na Kosmetu od strane šiptara, koji se desio 17. marta 2004.god)  na državnom nivou i u školama 17. marta.

Svest o zlu

U globalnoj svakovrsnoj krizi koja se, izvesno, reflektuje na sve države, pa i na našu, razmišljamo o onome što nas profesionalno, ali i ljudski, najviše pogađa. Piše: Slađana Ilić Reč je o događajima u okviru akademske i kulturne zajednice, kao i medija, gde se, svedoci smo ovih dana, neverovatno, ali istinito, akademske slobode mešaju sa govorom mržnje što, pored ostalog, zaista mnogo govori o prenebregavanju i/ili nerazumevanju činjenica naše istorijske prošlosti, o neverovatnoj sklonosti samozaboravu i samoponištavanju, kao i o nepoštovanju jedne od tri činjenice srpskog kulturnog obrasca ‒ Jasenovcu. Imajući to u vidu, ne možemo da se ne zapitamo kakvi smo mi to postali i da li je moguće

Đurđica Dragaš: Boli li nas 10. april?

Mi, potomci žrtava NDH, nosimo znak, krst koji se prenosi s generacije na generaciju, ali žig utisnut na srpsku kožu kao da ne boli čitavo srpsko „biće“. Kao da smo ga, kao narod, zaboravili, potisnuli, prekrili naslagama opraštanja. Pomalo zbunjena vremenskim (ne)prilikama objavih juče na Fejsbuku fotografiju voćke čiji su se crveni cvetovi nazirali ispod naslaga aprilskog snega. Koliko je komentar – život je borba– koji sam napisala uz fotografiju, ustvari bio tačan shvatila sam uveče prolazeći kraj istog stabla. Snega više nije bilo, voćka je bila ponovo slobodna, ali cvetovi više nisu bili onako crveni. Njihovi ožiljci svedočili su o nevolji koja ih je tog jutra zadesila. Ranjena voćka

Rezolucija o genocidu u NDH u najavi

Dvadeseti vek sa mnogo istorijskih opravdanja možemo nazvati vekom ratova. Pored dva svetska, vođeno je i bezbroj regionalnih, lokalnih, dugih i iscrpljujućih sukoba. Srbi su jedan od retkih naroda koji je preživeo bar pet ratova i u njima teško stradao. Pretrpeli su masovna civilna stradanja, posebno tokom Drugog svetskog rata, kada su po osnovu rasnih zakona u NDH masovno stradali obični ljudi. U sistemu koncentracionih logora ustaške države ubijeno je na stotine hiljada ljudi, žena i dece. Istoriografija i naša i strana, decenijama gotovo da se nije ni bavila zločinima nad Srbima. Od propasti Jugoslavije, srpska javnost pokušava da predoči istinu o zločinima u NDH, ali još uvek o tome

Likvidacija komandanata koji su hteli da oslobode Jasenovac

Vladimir Dedijer: Za politiku skrivanja istine o gubicima srpskog naroda u Drugom svetskom ratu, a posebno u Jasenovcu, Josip Broz snosi najveću odgovornost.“ Gotovo svi planeri partizanskog napada na Logor Jasenovac,  ustašku industriju smrti, vremenom su počeli da nestaju. Prvi se za likvidaciju našao Nikola Demonja, slavni partizanski komandant Slavonije i Baranje. O njegovom smišljenom ubistvu ostavio je svedočenje prvoborac Milan Kević zvani Baćo, najmlađi oficir NOB, Baćo je rođen 1930. u selu Miloševo Brdo ispod Kozare, kod Bosanske Gradiške, a partizanski kurir je postao krajem juna 1941. kad je imao jedanaest godina. Njegovih oko osamdeset(!) rođaka Kevića iz Podkozarja većinom je zaklano u Jasenovcu. Evo šta je Baćo svedočio mnogo godina kasnije: „Bio

Priča o srpskom dječaku – jasenovačkom logorašu

Kroz gvozdenu kapiju u najveću i najstražniju fabriku smrti Drgog svetskog rata ušao je kao zdrav i jedar jedanaestogodišnjak, a iza sebe ju je ostavio kao nepuni četrnaestogodišnjak. Bolestan, gladan, oboleo od pegavog tifusa i sam – bez sestara koje su zauvek ostale u jednoj od grobnica jasenovačkog logora… Prilazi mi lagano. Tromo vuče noge po betonskim pločama. Osam i po decenija teškog života puzi se za njim. Dogovorili smo se da se nađemo na otvorenom. Kaže, prija mu svež vazduh, zatvoren prostor mu sputava misli i sećanja. Prilazi mi, osmehuje se… sa sede glave skida beli šeširić i blago se naginje ka meni. Pružam mu ruku. – Lepo je

Deset godina učenja o Holokaustu, nije još uvijek dovoljno da se pređe na Pokolj?

Kao ekvivalent Holokaustu je predložen Pokolj, ali su to anonimni i krajnje nestručni zaposlenici u državnim institucijama napali, što je zapravo bio najveći trud koji su preduzeli u smislu rada na ovom istorijskom periodu i temi. Objavljeno na www.Frontal.rs : 9 aprila, 2021. – aktuelno i danas Nakon što su stotine hiljada maraka utrošene na slanje izabranih profesora istorije i srpskog jezika na kurs u Izrael, upravo da bi učili o metodologiji izučavanja žrtava Holokausta, te obaveznih predavanja o istom profesorima istih predmeta u Srpskoj, to očigledno još nikako nije dovoljno da bi se bavili stradanjem srpskog naroda sada i odmah. Osim što je dio stranih lobista infiltriran u institucije

Miloš Ković: Nikad više 1941.

Istoričar Miloš Ković izjavio je da je smisao postojanja Republike Srpske u tome što je ona posljednji garant prava na postojanje srpskog naroda. Ovde nije reč o bilo kakvoj politici, ovde je reč o jednom narodu koji neće da mre, koji hoće da živi, hoće da gleda svoju decu kako rastu, hoće da ostane u zavetu, u zavetnoj svetosavskoj veri svojih predaka. I to je sve – rekao je Ković na naučnom skupu u Bijeljini posvećenom istoriji ovog područja u 20. vijeku. Profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu kaže da je riječ o prvom u ciklusu naučnih skupova o istoriji Bijeljine čiji je cilj da objasni čemu Republika Srpska, ne

Milan_Bastasic_1.jpg

Milan Bastašić – svjedočenje

Sin Luke i Evice, rođen 30. 1. 1931. go­dine u Grubišnom Polju, Savska Banovina. Do­tje­ran u logor Jasenovac prvih dana oktobra 1942. godine, a pušten iz logora 30. novembra 1942. godine. 12. aprila 2011. kazuje: Roditelji su se bavili poljoprivredom. Imali su imanje od osam jutara zemlje, a obrađivali su i zemlju crkvenog posjeda na Majdi, blizu Poljana. Pored kuće, uz glavnu cestu Virovitica – Veliki Zdenci, veličine 12×16 metara sa ganjkom i bunarom pod istim krovom, imali smo štalu, štagalj, svinjac, kokošinjac i poljski za­hod. Osim velikog dvorišta postojala su dva voćnjaka, pretežno šljiva, zatim jabuke, kruške, dud i dva velika oraha. Vinograd je bio na kraju okućnice –

SRETEN JAKOVLJEVIĆ: TALOG ISTORIJSKIH NEISTINA

U ,,Novoj Zori“, broj 73-74 (proleće-leto, 2022) objavljen je prilog Dejan Medaković (1922–2008) DANI, SJEĆANJA IV. Akademik Medaković u svojim dnevničkim zapisima 23. marta 1983. godine komentariše reakciju Batrića Jovanovića, na emisije Zagrebačke televizije (8. i 15. marta) povodom 40. godišnjice Bitke na Neretvi. Naime, Jovanović  u Politici, 22. marta 1983. ističe svoja zapažanja o emisiji, a uredništvu zamera što su izostavili deo njegovog karaketrističnog kazivanja, u kojem je izneo autentične podatke o toj bici u dolini Neretve. Da podsetimo, priloge za te dve emisije su pripremale TV Beograd, Sarajevo i Titograd. Ali završni posao, uobličavanje emisije izvršeno je u zagrebačkoj televiziji, koja je ,,isecala“, brisala pominjanje ustaša i domobrana. ,,Iz emisije proizilazi da

Жivot posle NDH

Veliki broj unesrećenih koji su nekako preživeli pokolj kompenzovali su svoj bol i traumu upadajući u iracionalne prostore uma, u asocijalnost i izolaciju, u svet magijskih obreda i mističnih rituala. Piše: Milan Četnik Sudbina preživelih Srba na područjima gde je ustaški genocid bio masovan i monstruozan samo usput i fragmentarno pominjana je u srpskoj memoaristici i publicistici, dok je u istoriografiji potpuno zanemarena. Posleratnim komunističkim vlastima nije padalo na pamet da urade kakvu-takvu mentalnu „asanaciju terena”. Preživeli su ostavljeni da se, u materijalnoj bedi, sami izbore sa svojim košmarima i demonima. Veliki broj unesrećenih koji su nekako preživeli teror, ranjeni i progonjeni, svedoci zločina, pripadnici obezglavljenih ili zatrtih porodica ili

Milan Ružić

Milan Ružić: Koliko je Srba trebalo da ubiju u Jasenovcu da bi se smatrali ubicama?

Sedmi učesnik našeg virtualnog okruglog stola „Srpska kultura sećanja i Jasenovac – izazovi i odgovori“ bio je pesnik Milan Ružić. Serijal priprema Vladimir Dimitrijević Umesto uvoda S obzirom na činjenicu da se tema sistema jasenovačkih logora i broja žrtava u njima ne tiče samo pojedinih Srba, nego celine našeg naroda, i da je prilikom obrade iste, veoma važno imati u vidu dijalošku prirodu potrage za istinom, naš i vaš sajt se, sa dva pitanja (1. Kakvo je mesto Jasenovca u našem istorijskom pamćenju? 2. Šta mislite o najnovijim polemikama oko broja žrtava u jasenovačkom sistemu logora?) obratio nizu intelektualaca sa molbom da na njih odgovore. Ponavljamo: „Stanje stvari“ neće ulaziti

Jovan Mirić: Bez komentara (četiri slike iz NDH)

Ne znaju kud će i šta će sa sobom, bez ikoga i bez ičega, pa mole Italijane da ih prime: u ropstvo, ili da ih streljaju. Jedno od to dvoje biće za njih rešenje. 1. Jasenovac, logor III – Ciglana. Kraj novembra ili početak decembra 1941. godine. Unutar žice logoraši, odrpani, mršavi, gladni, bolesni, vašljivi, sa neprestanom dizenterijom, jedva se vuku po zemlji. Neki nose i lance na nogama. Već ih je mnogo pomrlo i pobijeno. Pogleduju ka severu, gde na nekoliko stotina metara prolazi pruga Novska-Okučani. Nailazi voz, u koji upiru poglede čežnje. Logor Jasenovac III – Ciglana u zimu 1942. (Foto: JUSP Jasenovac) A na prozoru jednog kupea

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.