arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Savo Štrbac: Kome je i zašto hrvatska vlada otpisala dugove

Vlada Republike Hrvatske je na 274. sednici, održanoj 28. decembra 2023. godine, usvojila Odluku o otpisu tražbina troškova parničnog postupka dosuđenih Republici Hrvatskoj, tražbina s naslova naknade štete i drugih tražbina dosuđenih Republici Hrvatskoj, u određenim postupcima. Informacija o usvajanju ove odluke pod istim datumom objavljena je na službenom sajtu hrvatske vlade, na kojem je objavljen i predlog teksta odluke. „Veritas” je dan kasnije na svom sajtu objavio vest o usvajanju i tekst pomenute odluke, dok hrvatski mediji prvih devet dana ni slova nisu posvetili ovoj odluci. Tek 5. januara 2024, na portalu braniteljskog foruma, pod naslovom „Vlada oprašta dugove pripadnicima srpske nacionalne manjine na ime izgubljenih sudskih sporova protiv

Bojan Vegara: NISAM NEŠTO AL’ SAM SRBIN

Borba još traje za svaki pedalj ove zemlje, za istoriju, za grb i zastavu. Traje borba i Srbin je uvijek u Bosni bilo teško bit`, to sam dobro naučio u svakom vremenu i u svakom sistemu. Poslije Olimpijade u Sarajevu 1984. godine, saznao sam da sam Srbin. Nisu htjeli da se igraju sa mnom i govorili su mi da sam Srbo. Nisam znao šta je to i uplakan sam došao kući. Imao sam samo četri godine. Kada sam ispričao đedu i babi zbog čega plačem, sjeli su me i objasnili. Đed je to uradio prosto i rekao da mi nismo kao oni i da su oni izdali Boga. A Bog

Bojan Vegara: BROVING I ČOKOLADA

Bila je to jedna od naših igara nalik ruskom ruletu, zbog čokolade koju niko okusio nije.. Nekad, krajem maja ’94-te bilo neko duže primirje i stigle su čokolade u Hadžiće. Čokolade iz Kiseljaka koje su koštale pravo malo bogatstvo. Mi tadašanji klinci koristili smo to primirje i vucarali se po čitav dan. Sunce i lijepo vrijeme izmamili su dosta ljudi napolje, jer svima je bilo dosta stanova i zatvorenih prostorija bez trunke svijetla. Tog dana kad je stigla čokolada, mi smo se zadesili na kraju grada, gdje je probijeno brdo za zaobilaznicu oko Hadžića. Bilo nas je možda petnaestak i bili smo klinci bez trunke mozga i mudima do poda.

IZMEĐU USTAŠKOG ZAGREBA I AUTOŠOVINISTIČKOG BEOGADA

NAD ZAPISIMA O JASENOVCU U „BERLINSKIM DNEVNICIMA“ NIKOLE ŽIVKOVIĆA KO JE NIKOLA ŽIVKOVIĆ? Rođen 28. avgusta 1952. godine u selu Dragoševci, u jednom od najzapadnijih srpskih zavičaja, uskočkom Žumberku u današnjoj Hrvatskoj, Živković je od 1970. do 1972. bio mornar, da bi 1977. diplomirao filosofiju i istoriju na Zagrebačkom univerzitetu. Od 1979, živi u Berlinu, gde upotpunjava svoja znanja na tamošnjem Slobodnom univerzitetu. Jedan od najboljih poznavalaca nemačko – srpskih odnosa, autor dragocenih knjiga, među kojima je i ona o slici Srba u nemačkim medijima devedesetih godina 20. veka, prevodilac Švikertove povesti o unijaćenju pravoslavnog Žumberka, kao i memoara visokih Hitlerovih poverenika, Hermana Nojbahera i generala Gleza fon Horstenaua, Nikola

Bojan Vegara: GLADNE OČI I FETA SIR

Bogu dušu, Bog je neće.. Danima su padale granate. Nije bilo struje i vode. A još od sredine oktobra osim riže i hljeba nismo ništa drugo usta stavili. Tog jutra nisam mogao da jedem rižu. Povraćalo mi se od nje i nisam mogao ni da gledam u nju. Rekao sam mami. -Ja ovo ne mogu da doručkujem, gadi mi se. Trpiću do ručka, a možda bude danas i sledovalje u Crvenom Krstu. Majka je samo ramenima slegla, napravila neku tužnu facu i rekla. -Nemam ništa drugo, a ti ako ne možeš trpi glad. Otpuhno sam glasno, uzeo improvizovano kandilo napravljeno od razrezanog čepa, vate i fildžana, upalio ga i uzeo

Lalović: Pravda za Jošanicu ugledaće svjetlost dan

Dušanka Lalović, svjedok pokolja Srba u Jošanici, rekla je da sjećanja ne blijede ni 31 godinu poslije ovog monstruoznog zločina, a da su sva dešavanja oko podizanja optužnica protiv odgovornih, prvobitnog odbijanja Suda BiH da ih potvrdi, a onda naknadnog potvrđivanja, dodatno povrijedila ratne rane preživjelih mještana Jošanice. “Bilo je veoma bolno. Svi znamo šta se desilo u Jošanici, a tamo neko jednom olovkom pokuša da izbriše taj zločin kao da se nije desio. Neshvatljivo je da neko kaže da je mala Danka, dijete od dvije i po godine, bila vojna meta. To su takve uvrede za žrtve, za nas preživjele, za cijelu Republiku Srpsku”, rekla je Lalovićeva, koja je

Sine! Ratniče! Ženo! Majko! Ima Boga i za nas Srbe.

Javio se. Više nismo sami, sjedinjeni smo s Bogom. Na koridoru negde kod Modriče. Mlad, pokušavam sve ali osećam da ga gubim a on me smireno pita: Doktore Srbijanac na koju je stranu Beograd ? Tamo junače, pokazujem rukom. Okreni me Doktore tamo, hoću da umrem gledajući u Srbiju. Radio sam kao lud, kao natčovek. Verovatno sam od samog Boga crpeo snagu. Od Srpstva kroz vekove punio sam se silinom i moći. Krv i smrt, vrisak tuge, hropac odlazećih duša, i opet, radost pobede nad smrću. Zahvalnost najbližih, zahvalan pogled spašenog, upijali su se u moju dušu. Sine! Ratniče! Ženo! Majko! Ima Boga i za nas Srbe. “Doktore, ljudino, Bog

Savo Štrbac: Rođendan Republike Srpske Krajine

Na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu, u organizaciji Kluba za društvene odnose, 14. decembra ove godine održana je tribina pod nazivom „Pravni subjektivitet Republike Srpske Krajine”, na kojoj sam, pored Branka Rakića, redovnog profesora na tom fakultetu, i istoričara Milana Gulića, i ja bio jedan od govornika. Organizatori su pred nas govornike stavili spisak pitanja koja bi „voleli da obuhvatimo”: okolnosti koje su dovele do formiranja RSK, proglašenje RSK, garancije za opstanak, unutrašnje uređenje (državni organi, oružane snage, privreda, Ustav), svakodnevni život u RSK (demografija, kultura i obrazovanje, učešće stanovništva u odlučivanju), status RSK (međunarodno priznanje države i vlade, diplomatski predstavnici), Plan Z-4, kraj rata, gubljenje teritorija, ukidanje RSK i

Pokolj na praznik, krvavi Nikoljdan

Na Nikoljdan, 19. decembra 1992. godine muslimanska vojska iz Goražda na kućnom pragu svirepo je ubila 56 mještana Gornje Jošanice kod Foče, među njima 16 Višnjića, a jedna od rijetkih preživjelih iz ove srpske familije Dušanka Višnjić, danas Lalović, priča da još pamti lica zločinaca, dovikivanje i pucnjavu dok su pokušavali da je uhvate. Dušanka, koja je tada imala nepunih 18 godina, dan uoči Nikoljdana došla je na selo kod babe i djeda da zajedno sa njima dočeka i proslavi krsnu slavu. Prisjeća se da je pomagala babi i tetki da pripreme slavsku trpezu, a kada je zapucalo u osvit zore nisu bili svjesni da je to napad. – Ne

Živko Korać – Poslednji aktivni vojnik Republike Srpske Krajine

Pisana priča o jednom čoveku koji nije hteo da se povuče sa kolonom izbeglica 1995. u hrvatskoj agresorskoj operaciji ”Oluja”. Uzeo je oružje i odmetnuo se u šume gde je bio strah i trepet za hrvatske bojovnike punih 5 godina. Živko Korać je rođen 29. oktobra 1957. u Velikom Šušnjaru u srcu Banije u porodici velikih vernika, zbog pravoslavne svesti i velikog patriotizma nikad nije bio član komunističke partije, što mu je bila prepreka da dobije posao u velikim firmama. Odmah na početku ratnih sukoba Živko se odaziva pozivu i stupa u odbranu srpskih sela i gradova na Baniji. Takođe je bio jako poštovan zbog svoje blage naravi ali i

Sjećanje na stradale u Jošanici

Na Nikoljdan će se navršiti 31 godina od zločina u fočanskoj mjesnoj zajednici Jošanica, kada je muslimanska vojska svirepo ubila 56 mještana srpske nacionalnosti. U osvit nikoljdanskog jutra 1992. godine, pripadnici vojske koja je sebe nazivala Armijom BiH ušli su iz pravca Goražda desnom obalom Drine u zaleđe srpskih položaja i paleći sve pred sobom, na kućnom pragu, dok su se spremali da slome slavski kolač, masakrirali srpske žene, starce i djecu. Desetak zaselaka Gornje Jošanice izbrisano je sa geografske karte, popaljene su ne samo kuće, već i pomoćni objekti, uz nejač, ubijana je i stoka, a gdje su to stigli zločinci su čak posjekli i stabla voćaka. Stradale su

POŽEŠKA KOTLINA: Sećanje na 42-oje žena i staraca koje su 1991. pobili Hrvati

Navršilo se 32 godine od masovnog zločina nad 42-oje civila srpske nacionalnosti u Požeškoj kotlini. Do danas niko nije odgovarao za ovaj masakr. U tom etničkom čišćenju 23 sela potpuno su uništena, a, prema još nepotpunim podacima „Veritasa“, ubijena je 71 osoba srpske nacionalnosti, od kojih su 33 bile žene, a 42 je bilo starijih od 60 godina. Najstrašniji pokolj se dogodio se 10. decembra 1991. kada je hrvatska vojska masakrirala 42 civila – 25 žena i 17 staraca srpske nacionalnosti. Za ovaj masakr još niko nije procesuiran ni pred međunarodnim ni pred domaćim sudovima. „Veritas“ podseća da su tačno u podne 29. oktobra 1991. godine pripadnici civilne zaštite i

Sećanje na ubijene u požeškim selima

Kod spomen obeležja u Jeminovcu još jednom su se okupili pripadnici srpske zajednice kako bi odali počast za više od 40 civila koji su ubijeni u tri sela koja su bila nastanjena srpskim stanovništvom. Molitveno sećanje održano je 10. decembra, a sa skupa su upućene poruke mira, potrebe pronalaska svih nestalih i zajedničkog komemoriranja i odavanja počasti stradanju civila. Prisutnima su se obratili paroh požeški Nikola Petrović, zamenik županke Požeško-slavonske županije Nikola Ivanović i zamenik župana Virovitičko-podravske županije Igor Pavković. Podsetimo hrvatske vlasti donele su još krajem oktobra 1991. godine naredbu o evakuaciji 26 srpskih sela Požeške kotline: Oblakovac, Vučjak Čečavski, Jeminovac, Šnjegavić, Čečavac, Koprivna, Rasna, Pasikovci, Kujnik, Orljavac, Crljenci, Sloboština, Milivojevci, Podsreće, Vranić,

Bojan Vegara: JEDAN SKORO PA MIRAN DAN

Čitav dan nije pucalo, te smo se poslije ručka svi skupili u trpezariji za stolom. Brat i ja smo sjedili popola na tabureu, đed, baba, ujna i rođak Novica sjedili su za trpezariskim stolom, dok je mama kuvala kafu. Ujna i rođak preletili do nas i donjeli napunjene baterije za radio. Ustao sam da skinem vojnički džemper, jer bilo je baš vruće i rekao mami: -Smanji malo tu vatru. Moraću otvorit ova vrata od dnevnog, nek se malo rashladi. Majka klimnu glavom i prođara onu vatru. Ujna je pričala o nekoj ženi što sinu nije dala vreću brašna, te se nastavilo pričati o odnosu roditelja prema djeci. Đed samo otpuhnu

SPC: Sudska presuda u Hrvatskoj nepravična, pravoslavna crkva pretrpela štetu i nepravdu

Srpska pravoslavna crkva je posle višegodišnjeg suđenja izgubila parnicu u Hrvatskoj, pretrpevši dvostruku štetu i nepravdu. Naime, šteta počinjena na rezidenciji mitropolita zagrebačkih, koja je tokom ratnih zbivanja devedesetih godina prošlog veka srušena minama, nije nadoknađena, a presuđeno je i da crkva državi Hrvatskoj mora da nadoknadi sudske troškove u iznosu od 100.000 evra, navode iz Srpske pravoslavne crkve. Pojedini mediji u Srbiji su objavili da je Trgovački sud u Zagrebu za 19. decembar zakazao ročište na kojem će se odlučivati o predlogu otvaranja stečaja nad SPC u Hrvatskoj, Mitropolijom zagrebačko-ljubljanskom, a vladika Kirilo (Bojović), administrator mitropolije, treba da dostavi popis imovine i obaveza eparhije. Povodom te parnice u SPC

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.