Nejasne presude privrednog apelacionog suda u Beogradu zbunjuju javnost Srbija je jedna od retkih zemalja u kojima ne samo što različiti sudovi donose različite presude u istovrsnim slučajevima, nego to čine i dva veća u istom sudu. Privredni apelacioni sud u Beogradu odbio je žalbu Jugobanke a. d. u stečaju, kojom je tražila da ne prizna odluku prvostepenog suda o prinudnoj naplati sudskih troškova za spor izgubljen u Hrvatskoj. Nedavno je isti sud, samo drugo veće, doneo potpuno suprotnu odluku u slučaju „Mladost turista“. I „Mladost turist“ i Jugobanka, baš kao i sve ostale srpske firme, banke i opštine koje su tražile povraćaj imovine koja im je konfiskovana devedesetih, izgubile

Za samo dvije godine /1992. i 1993./ u samo jednom hrvatskom gradu Osijeku 1.236 osoba promijenilo je ime i prezime i, mada nema zvaničnih pojašnjenja, osnovano se pretpostalja da se radilo o Srbima. I dvadeset godina kasnije, 2012. i 2013. godine promjenu imena u Osijeku zatražilo je 416 osoba. Kako navode hrvatski portali, devedesetih godina nije bilo ugodno biti Srbin u Hrvatskoj i dolazilo je do masovnih promjena ličnih podataka i pokrštavanja. „Telegram“ navodi svjedočenje dugogodišnjeg kulturnog radnika iz grada na istoku Hrvatske koji je morao da promijeni ime devetogodišnjem sinu, jer je bio izložen neizdrživom pritisku vršnjaka, kao i uvredama. „Tješili smo ga, ali kad je nakon nekoliko dana

Dokumentarni film „Južni potez“ biće prikazan na TV kanalu BANOR TV, na švedskoj televiziji Öppna kanalen – lokalne stanice za Stokholm 24. i 29. januara. U filmu je riječ o ofanzivi nazvanoj „Južni potez“ koju su izvele jedinice regularne vojske iz Hrvatske i HVO iz BiH, a koje su 10. oktobra 1995. godine okupirale kompletnu teritoriju opštine Mrkonjić Grad. Okupacija je trajala sve do 5. februara 1996. godine, kada su grad i teritorija opštine vraćeni Republici Srpskoj na osnovu odredbi Dejtonskog mirovnog sporazuma. Jedinice regularne hrvatske vojske i HVO-a u potpunosti su devastirale grad i okolna sela i počinile nezapamćene zločine nad civilnim stanovništvom, ostavivši iza sebe najveću masovnu grobnicu

„… Nedavno je baš u Glini, u kojoj je Nazor 1944. godine održao  svoj istorijski govor, održan pomen žrtvama ustaškog terora (1200 poklanih ljudi, žena i dece u glinskoj crkvi), a da na tom pomenu, bar iz pijeteta ili iz minimuma civilizacijskog ponašanja, nije prisustvovao nijedan predstavnik zvanične hrvatske države. Nije bilo ni članova CK SKH, ni Tuđmanovih hadezeovaca. Ta sramota je za komuniste utoliko veća jer je Nazor govorio u njihovo ime, a za Franju Tuđmana zato što je u to vreme bio saradnik Josipa Broza. Njegovo odsustvo, međutim, može se shvatiti jedino činjenicom da on sebe više ne smatra Brozovim već Pavelićevim sledbenikom, što je jasno demonstrirao obeležavanjem

U UN su Srbima dopisivali zločine u posljednjem ratu u Jugoslaviji i BiH i sakrivali izvještaje, kao što je pismo prvog komandanta „plavih šljemova“ Satiša Nambijara u kojem navodi da nije bio svjedok nikakvog genocida, rekao je profesor Nikola Moravčević, koji je imao uvid u arhive UN. „Niko pod mojom komandom nije bio svjedok ničega što bi po obimu prišlo blizu procjenama koje su izmislili mediji“, napisao je Nambijaru u svom izvještaju iz 1993. godine, navodeći da američka administracija odbija da vidi da Srbi u BiH imaju validna prava i opravdane žalbe. Moravčević, koji je bio prorektor prestižnog Univerziteta Ilinois u Čikagu i koji je imao posebnu dozvolu za rad