U Cetini danas nema ni trgovine ni pošte, ali zahvaljujući internetu Cetinjani mogu komunicirati sa djecom, što im je dovoljno da se osjete dijelom civilizovanog svijeta. Za ostalo se sami snalaze. Ovdašnjem stanovništvu, nenaviklom na udobnosti savremenog svijeta, malo je potrebno za sreću U dalmatinskom kršu, ispod zapadnih obronaka planine Dinare, ugnijezdilo se živopisno selo Cetina. Ovo plodno polje ispresijecano je vodenim tokovima istoimene rijeke koja je ovom kraju podarila mnoštvo prirodnih ljepota, ali i plodnost škrtoj dalmatinskoj zemlji. Zbog toga je ovaj kraj od pamtivijeka bio na meti osvajača, a u njemu se bez volje i nadljudske upornosti teško opstajalo. Tako je bilo u prošlosti, a ni danas nije

Dražan i Stipe Bulj ponovo su osuđeni samo na godinu dana zatvora zbog ubistva Jovana Borovića iz zaseoka Bulj u Dalmaciji, kojeg su prije 18 godina pretukli kocima na pravoslavni Božić. Borović je od zadobijenih rana prebačen u splitsku bolnicu, gdje je i umro. Prije pet godina ubice su osuđene na iste kazne, ali je 2012. godine splitski Županijski sud ukinuo presudu, te slučaj vratio na ponovno suđenje. U ponovljenom suđenju oslobođen je treći optuženi Zdravko Bašić, koji je ranije, takođe, bio osuđen na godinu dana zatvora, i to zbog nanošenja teških tjelesnih povreda sa smrtnim ishodom. Rosanda Macan, kći ubijenog Jovana Borovića, šokirana je presudom, ali i činjenicom da

Knin – Svako selo i svaki zaselak nekad su imali školu bar do četvrtog razreda. Sami smo tim zgradama temelje gradili, djecu u njima školovali i kako da te danas ne zaboli kad gledaš ruševine koje kao duhovi iz prošlosti stvaraju nemir, bude sjećanja i stare rane, pita se po tko zna koji put Mara iz sela Vrbnik kod Knina sa suzom u oku… Obilazeći sela po dalmatinskom zaleđu, nebrojeno smo puta u razgovoru s ljudima koji su se vratili na svoja ognjišta slušali živopisna sjećanja o minulim vremenima i nekim sretnijim životima. Na tragediju zajednice podsjeća svaka srušena i u ratu zapaljena kuća. Teško je u očima onih koji pamte

Zapužane – Od kada su preci Vitomira Gulića doselili u Zapužane, selo na samoj sjeveroistočnoj granici Ravnih Kotara, povrh Zadra, prošlo je ravno 500 godina. Malo toga se izmijenilo u načinu i poimanju života ovog osebujnog pedesetpetogodišnjaka, ali i ostalih rijetkih stanovnika ovog prorijeđenog sela. Poneka smokva i maslina, nekoliko trsova loze, ovce i koze, štednja dragocjene vode i težak rad u sušnom polju otetom od drače, sve se jednako nastavlja i ponavlja već stoljećima. Ipak, događa se nešto što se prije nikada nije događalo. Bilo je u tih 500 godina na ovom području podosta ratova, bitaka, zbjegova i majki u crninama. Prolazile su svakojake vojske kroz negostoljubivi kraj. Redali su

Civljane – Civljane su opština sa najmanjim brojem stanovnika u Republici Hrvatskoj. Prema rezultatima posljednjeg popisa iz 2011. godine u Civljanima živi 242 stanovnika, i to u dva naselja: Civljanima i Cetini. Pored Biskupije, Ervenika i Kistanja, Civljane su četvrta lokalna zajednica gdje su Srbi većinski narod. O odljevu stanovništva neumoljivo ukazuju statistički podaci prema kojima je u naselju Civljane 1991. godine živjelo 819 stanovnika, a danas ih je tek 44. U Cetini, drugom i brojnijem naselju ove opštine, 1991. godine živjela su 853 stanovnika, a danas ih je svega 195. U ovaj kraj više se nitko ne vraća, a i onih koji dolaze sve je manje. Petar Preočanin, načelnik Civljana,

Slobodan Zurovac o knjizi „Crna Lora“ i svim strahotama mučenja Srba u poslednjem ratu. U zatvor me poslali oni koje sam zvao na slavu kao prijatelje Živim da bih svedočio o paklu ustaških logora iz devedesetih. Govori ovako Slobodan Zurovac koji je preživeo 125 apokaliptičnih dana od aprila do avgusta 1992. ispunjenih nezamislivim bolom i poniženjima u mučilištima hrvatskih oružanih snaga u Metkoviću, splitskoj „Lori“ i u Ljubuškom. Kad bi se Zurovčeva priča i priče njegovih sapatnika pretočile u slike one bi zasenile i žitija najvećih hrišćanskih mučenika. Da se zlo ne bi zaboravilo i ponovilo on je napisao knjigu „Crna Lora“, u izdanju Muzeja žrtava genocida, u kojoj svedoči

ISLAM GRČKI – U plodnim i pitomim Ravnim kotarima, dvadesetak kilometara od Zadra i približno toliko od Benkovca, pronaći ćete Islam Grčki. Nedaleko morske obale, selo je sa sjeverne strane opasano Velebitom, branom oštroj kontinentalnoj klimi; obiluje plodnom zemljom, što, uz povoljan položaj, omogućuje da ondje uspijeva većina agrokultura, pa ne čudi što su ga početkom osamdesetih prošlog stoljeća nazivali i ‘malom Kalifornijom’, područjem koje se diči iznimnom poljoprivrednom proizvodnjom. Ipak, ratni je vihor učinio svoje. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u Islamu Grčkom živjelo je 1.139 stanovnika; četvrt stoljeća kasnije, deset ih je puta manje i uglavnom su starije dobi. Selo je u ratnim sukobima razrušeno, seljani su u

BEOGRAD – U posljednje vrijeme svjedoci smo nemilih događaja i “povampirenih ideja ustaštva“ u Republici Hrvatskoj. Do toga je došlo poslije odluke Županijskog suda u Zagrebu koji je u cjelosti poništio presudu hrvatskom kardinalu iz Drugog svjetskog rata Alojziju Stepincu. Poslije toga Vrhovni sud Hrvatske prihvatio je žalbu Branimira Glavaša i u cjelosti ukinuo prvostepenu presudu kojom je bio osuđen na zatvorsku kaznu zbog ratnih zločina nad Srbima u Osjeku. Uslijedilo je zatim podizanje spomenika Miru Barišiću atentatoru na jugoslavenskog ambasadora u Švetskoj Vladimira Rolovića u njegovom rodnom mjestu Drage u blizini Pakoštana u Dalmaciji. Dnevne izjave političkih zvaničnika poslije ovih događaja bile su samo u funkciji destabilizacije stanja u

BILjANE GORNjE / ISLAM GRČKI – Dva dalmatinska sela, Biljane Gornje u zadarskom zaleđu i Islam Grčki u Ravnim kotarima, pri pogledu na kartu tog dijela Dalmacije nemaju gotovo ništa zajedničkoga. Plodni Ravni kotari oduvijek su prehranjivali stanovnike Islama Grčkog, a krševiti podvelebitski teren usred kojeg se smjestilo selo Biljani Gornji sušta je suprotnost plodnoj zaravni, oduvijek je bio raj za ispašu ovaca. Ondje ratari i poljoprivrednici, ovdje gorštaci i čobani, nebo i zemlja. No posjetite li danas ta dva sela, itekako ćete uočiti nit koja ih povezuje. Rijetko ćete sresti čeljade, još rjeđe vidjeti vrtove uređene na plodnoj zemlji, a i zvuk zvona s ovnova predvodnika davno je zamro. Mladosti

Polača – U očima starice Draginje Crnogorac, koja gazi devetu deceniju života, sabralo se mnogo tuge. Zapamtila je ona, kaže, mnogo zla. Nijedno je nije mimoišlo. Izboranog čela, drhtavih ruku i pogleda koji se gubi u kamenitim visovima Dinare, Draginja svoju starost živi sama i usamljena. Nikad se nije udavala, a sav radni vijek, kao i većina ovdašnjeg stanovništva, posvetila je ovčarstvu. Budila je zore, ispraćala sumrake, živeći mirno i tiho u svojoj Polači, mjestu pored Knina. Za osnovno je uvijek imala, a više od toga nije ni željela. Bila bi njena starost mirna i spokojna, kaže ova starica, da se nije desilo izbjeglištvo. Sa suzama u očima prisjetila se