U svrhu očuvanja sećanja na doprinos Srba društvenom, privrdnom i kulturnom razvoju livnjskog područja, kao i podizanje srpskih institucija, očuvanje verske i nacionalne pripadnosti pod vlašću moćnih carevina, sećanja na nevine civilne žrtve… Udruženje Ognjena Marija Livanjska nastavlja sa prikazivanjem izložbe „Srbi Livanjskog polja-trajanje kroz vekove“. Svečano otvaranje ove izložbe, namenjene publici u Bijeljini, održaće se 25. aprila t.g, u galerijskom prostoru Centra za kulturu Semberija, sa početkom u 19 časova. Pozivamo sve zainteresovane da prisustvuju svečanosti otvaranja izložbe ili da izložbu pogledaju do 28. aprila t.g. Ulaz je slobodan! Izvor: Udruženje Ognjena Marija Livanjska Vezane vijesti: U Novom Sadu otvorena izložba „Srbi Livanjskog polja … Udruženje Sveta Ognjena Marija Livanjska:

Sjutradan poslije krvave Ognjene Marije, premalo je ostalo onih koji bi prenijeli glas o strašnom pokolju u čelebićkoj školi i jami Bukuši i na vrijeme upozorili srpski živalj u okolnim selima kakva im opasnost prijeti. Nekoliko slučajno preživjelih u selu i oni koji su izranjavljeni i prestravljeni uspjeli da se izvuku iz jame Bikuše lutali su po okolnim šumarcima i grabinama pokušavajući da umaknu ustaškim zasjedama i patrolama koje su nastojale da utru i posljednjeg svjedoka. O pokolju su tako prekasno saznali čak i oni koji su se nalazili po okolnim katunima — ustaške patrole su stigle prije glasonoša i tek poneko je uspio da umakne i izbjegne sigurnu smrt.

Od četrnaestoro preživjelih u jami Ravni dolac, jedini muškarac je bio šesnaestogodišnji Gligorije Stojić iz Donjih Rujana. Ovaj vedri i razboriti čovjek, vojni penzioner u Beogradu, po kojemu se nikako ne može zaključiti niti da ima šezdeset i pet godina, niti da je preživio ikakvu poteškoću. O tome govori s nekim sjetnim osmijehom i inatom u glasu: nikad niko ne može ni izmisliti tiliko muka i zla koliko čovjek može izdržati… „Nekoliko godina uoči rata ostadoh siroče bez majke. Sestra mi Mara udade se za Ercega u Gornje Rujane, a u kući ostadosmo nas četvorica muških, otac mi Marko — Markelja ga zvalo — stariji mi brat Luka, ja i

U Banatskom Despotovcu, nedaleko od Ljube Lalić-Konjikušić, živi i njena mlađa sestra Mara, najmlađa od četrnaestoro koji su  prošli kroz deveti krug paklenih mukka u jami Ravni dolac i preživjeli. Udata za Stevu Jurića iz Sajkovića, okružena pažnjom i ljubavlju troje djece i šestoro unučadi, a kršna Dinarka svejedno sjetna i potištena i briga joj ne nestaje s lica ni kad spava. Najradije ćuti, pogotovu kad se spomenu uspomene. Minule su silne godine, u daljini i vremenu, u širokoj vojvođanskoj ravnici, pogubili se obrisi Dinare i prostranstvo Livanjskog polja, ali ostao strah silni, kao od juče, koji iz sjećanja nedužnog i nejakog djeteta ništa ne može izbrisati: „Ne volim i

Bog sami zna zašto li je taj brežuljak podno sela Čelebića nazvan Barjak. Legenda kaže da se nekakvom turskom begu to učinilo zgodno mjesto odakle će imati cio begluk na oku pa je tu pobio barjak i poperio čardak. Blaga uzvišica u sjenci brda Klanac i nije baš mjesto za barjak, ali odatle odista puca divan pogled niz široko Livanjsko polje koje se prostrlo u nedogled prema Livnu na jednoj i Crnom Lugu na drugoj strani. Cijelom dužinom polje je s jedne strane uramljeno vijencem brda Klanac a sa druge planinom Dinarom. I ovog jutra kao i prije četrdeset i devt godina, zapisao sam 2. avgusta, na Ilindan 1990. godine,