Da vam navedem zašto Tuđman ne može imati spomenik   U kalendarima svetaca ima razbojnika i zločinaca kasnije oslikanih u crkvama. U spiskovima svetih otaca – papa – i to se ponavlja. U povijesti političara postoji obilje zločinaca koji su dobili trgove, ulice i spomenike. Revalorizacijom memorije – vrednovanjem to postaje prošlost. Valjda ne želimo da nam drugi povijest pišu. Tuđman je bio konvertita, revizionist – staljinist ekstremnog primjera. Organizirao je zločinački pokret u RH i BiH. Iza njega su brojni nevini leševi! Pođimo redom. Zašto ne bi smio dobiti spomenik. Lagao je da su mu partizani ubili oca i maćehu, da je prvoborac NOB-a. Falsificirao je doktorat, pokrenuo prenominaciju

2. Istinom protiv revizije[1] Dragi moji dugogodišnji drugovi, odnedavno gospodo, raduje me što sam s Vama. Međutim, ni taj plemeniti pojam “drugovi” nismo mogli sačuvati, a on je izraz najvećeg prijateljstva, kao što su “moj radni, ratni, školski drug” itd. Postali smo gospoda protiv naše volje. Porazile su nas fukare iz naših redova. Ne zato što su bili jači, nego što naše tekovine nismo organizirano branili. Svakom od nas postavio bih pitanje: Što si radio da ne dođe do rata? Kad je rat dogovoren i iznuđen, što si učinio da dođe do izmirenja čim prije? Avaj! Mi nismo imali ni mirovne pokrete. Što si radio, ili radiš, poslije oktroiranog mira,

Zašto Milorade – Brute, smjeni urednika „Novosti“ Radu Dragojevića, a to predsjednik Josipović od tebe nije tražio? A da i jeste! Dokle ćeš kositi i rušiti sve oko sebe drukčije misleće.[1] Dragojević je ne samo dobar novinar, nego i vrlo dobar urednik. Pa on je „Novosti“, kao urednik, izveo na tržište, a ne ti, i učinio ih ponajboljim tjednikom. Istina je, on je okupio bolje suradnike od sebe pa mu to može služiti na čast, a ti ga nezasluženo kažnjavaš i stigmatiziraš. Sumnjam da će naredni urednik htjeti sniziti rang slobode uređivanja i zašutjeti pred tobom. Milorade, Srbi u Hrvatskoj nemaju niti jednu instituciju osim okljaštrene Pravoslavne crkve na koju

Dragi drugovi i prijatelji, prošlo je pola stoljeća od prestanka rada naše Partizanske gimnazije.[1] Pola stoljeća, dragi prijatelji, veliko je razdoblje u životu čovjeka. Od tada su se dogodili brojni događaji u svijetu i u našem vlastitom životu. Završeno je naše uzrastanje, školovanje i profesionalno formiranje. Najpretežnijoj većini završen je radni vijek. Svima je završeno formiranje porodice i većina drugih događanja u životu. Kako smo bliže kraju nego početku valja podsjetiti na onu čuvenu: „Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba“. Za nas, prijatelji, posebno. Jer smo bili žrtvovane generacije. Okrutnim ratom bilo nam je zakinuto djetinjstvo i mladost. U Partizansku gimnaziju došli smo od svuda, s ratišta,

2. Legendarna partizanska bolnica Petrova gora Ova legenda nastala je iz zakona nužde „preživjeti ili nestati“. Nametnuo ju je Drugi svjetski rat. Naime, zemlja je bila okupirana i „rastrgana“. Na ovim prostorima okupirali su je dva fašistička okupatora: Nijemci i Talijani. Na usluzi su im bili prerevni domaći fašisti, kvislinzi, ustaše sa svojim rasnim zakonima, mnogo rigidnijim od njemačkih. To je bilo pravo divljaštvo što su činili. Svoj genocid započeli su masovnim pokoljem nevinih seljaka u glinskoj crkvi, a nešto kasnije u sadilovačkoj i Kolariću. Organizirani otpor tom divljaštvu golorukog naroda nalagao je sve oblike dovijanja, snalaženja i začuđujućih inovacija. Tako je na puškomet veoma jakih okupatorskih i domaćih kvislinških

Dragi moji ratni drugovi, uopće nemam namjeru, pa ni potrebu, da pišem o Prvom korpusu NOV Hrvatske, jer smatram da bez posebnih naučnih analitičkih izvora nema potrebe o korpusu pisati.[1] To ne znači da je o njegovu sadržaju sve rečeno. Pa čak i kod činjenice da je o njemu i njegovoj građi objavljena golema se[-]lektivna bibliografija na oko 70 stranica. Mnoge bibliografske jedinice, čiju građu dobro poznajem jer sam je svojedobno sređivao, su fascinantne. U to spada i dokaz da je u nekim prostorima u Drugom svjetskom ratu ratnim angažmanom, kao aktivno učešće, bilo zahvaćeno 19% žive sile prostora. To doista prelazi sve dosadašnje primjere žrtvovanja generacija nekog prostora. Neki

Od kada sam postao „grobar sela“, naime, pišući o selima koja to više nisu, jer mnoga „lepa sela, lepo izgoreše“, ratom „spaljena zemlja“, gotovo sam zaboravio da sam ruralni sociolog, a nekad, kao dugogodišnji istraživač, doživljavao sam svako selo kao svoj zavičaj. Božović me svojim „Ogledima“ na sve to temeljito podsjetio. Naime, u minulom ratu 1991-1995. g. bio sam humanitarac i mirotvorac „kvazi urbaniti“ i ruralne skupine neobjavljenog građanskog rata, ogadili su mi život. Jer sam ih u zločinima, doživljavao kao golemu „grešku prirode“. Jedva sam sačuvao čovjeka u sebi. Negacijom drugog i drugačijeg, u ratu „krvi i tla“ nema smrti koju tom drugom nisu priuštili. Uključujući i koncentracione logore

M. Mirković, Ekonomska historija Jugoslavije, Informator, Zagreb, 1968. Vladimir Stipetić, Poljoprivreda u ekonomskoj nestabilnosti, Beograd, Opredjeljenja, 1982. Đoko Pejović, Agrarna politika crnogorske vlade u krajevima oslobođenim u Balkanskom                         ratu 1912. Historijski zapisi, Cetinje XI/1995. Grupa autora, Tipologija ruralnih sredina Jugoslavije, IDIS, Zagreb, 1972. S. Šuvar, Između zaseoka i megalopolisa, IDIS, Zagreb, 1973. S. Livada, Implikacije starenja seoskog i poljoprivrednog stanovništva Jugoslavije, IDIS, Zagreb, 1975. Henri Mendras, Seljačko društvo. Elementi za jednu teoriju seljaštva, Globus, Zagreb, 1986. Sreten Vukosavljević, Istorija seljačkog društva, posebno izdanje, Odeljenje društvenih nauka, SANU, Beograd, 1983. M. Macura, Stanovništvo kao činilac privrednog razvoja, Nolit, Beograd, 1985. M. Mitrović, Naše selo između prošlosti i budućnosti, Naučna knjiga,

Pretežna većina crnogorskih naselja u ruralnim prostorima dijeli historijsku sudbinu svih seoskih naselja na razmeđi Istoka i Zapada nekad zajedničke teritorije i pod teretom je društvene seizmike raspada tri carevine (Rusija, Austrija, Turska). Neke geostrateške, altimetrijske i kulturno-historijske osobitosti crnogorskih naselja obilježavaju ove prostore brojnim specifičnostima. Podvlačim, pretežna većina crnogorskih naselja nastala je iz nužde – historijskog trenutka naseljavanja ovih prostora. Mnoga su izgledala kao privremeno stanište. Neznatno su pomjerala svoje lokalitete. To im je odredilo sudbinu, tipove i modele, raspored, putnu mrežu, arhitektoniku kuće, vrstu građevinskog materijala na dohvat ruke, dvorišta i obradive areale i cjelokupni način života naroda. Altimetrijske visine naseljenosti, klima općenito, mikroklimati posebno, visine taloga, nagibi

1. Sudbina crnogorskih ruralnih naselja nastalih za historijski trenutak   1.1.  Uvodne napomene                Istinski se radujem što prvi puta prisustvujem raspravi o ruralnim naseljima, da tako kažem, i u režiji Akademije. Konačno, neka se i to dogodilo na prostoru nekadašnje zajedničke države.[1] Vjerojatno je to po onoj kineskoj poslovici da „cvijet kada vene, sjeti se da je iz korijena nikao“. Prije više od 25 godina pročitao sam u jednom tekstu fusnotu da je najveća ruralna distanca postignuta kod članova „Kraljevske akademije“ u Velikoj Britaniji. I to u 15 generacija gdje je smjena generacija mjerena po 30 godina. To me ponukalo da pogledam sto biografija akademika JAZU gdje sam

U našoj revoluciji su obični ljudi zbog neobičnog duha revolucije činili nesvakidašnja i neobična djela. Među takove zasigurno spada i Livada Mraović Milica, partizanska instrumentarka u brojnim partizanskim bolnicama i prihvatilištima na ratištu. Nje se sigurno sjećaju stotine, možda i hiljade partizanskih boraca koji su vidali rane u Zbjegu, Drežnici, Bijelim Potocima, Živuljama, Vrelu Mrežnice, Perni, Glini, Kestenovoj i Petrovoj gori. Za mnoge, koji su bolovali od tifusa, bili teško ranjeni, doživjeli amputacije ekstremiteta, vraćali se u bolnicu kao ranjenici više puta, ona ostaje zasigurno nezaboravna medicinska sestra. Kroz njene vidarske ruke u toku naše revolucije zasigurno je prošao najveći broj ranjenika koji je mogao proći kroz jedne ruke, ona

Rode srpski, rode hrabri i mnogostradalni, znaš li da svi sveti tvoji neprestano, tiho i usrdno prinose tople, zastupničke molitve pred prestolom Hrista Spasitelja, za tvoje pokajanje, spasenje i vaskrsenje. Znaš li kakvom ljubavlju, brigom i odanošću gore njihova srca, dok ti spavaš i zanosiš se sobom i tuđinom? Zašto tako lako odbacuješ i zaboravljaš tvoje najvernije, najbolje sinove i kćeri. Ne daj da tuđe zaseni i porazi tvoje. Pogledaj rođeni, koliko vekova, duša prohujaše nad tvojom osvećenom zemljom i u večnost se uznesoše zbog svetih vrlina i bogoljublja i bratoljublja. O, kakvi biseri sijaju tvome imenu, raduj se rode moj pravoslavni! Raduj se Beograde, prestoni grade, pohvalo Svetoga despota

Mitropolit zagrebački Dositej uveče 7. maja 1941. godine doveden je u zatvor zagrebačke policije u Petrinjskoj ulici zajedno sa đakonom Lazarom Živadinovićem i poslužiteljem Radomirom Stankovićem. Tu istu noć pretresena je zgrada zagrebačke mitropolije i potpuno opljačkana. Na slikanje i uzimanje otisaka prstiju u zatvoru, mitropolita su vodili zajedno sa najgorim ološem i kriminalcima. Jedan očevidac kaže: “Strašno je bilo gledati starog, bolesnog, nemoćnog i potpuno isprebijanog mitropolita Dositeja, koji je, iako isprebijan, uspravno stajao u policijskom hodniku među kriminalcima”. Po pričanju stražara, među onima koji su se naročito isticali u zlostavljanju mitropolita bila je studentkinja Stilinovićeva iz Gospića. Ona ga je tukla revolverom po glavi i rukama, čupala mu

Mitropolit Dositej (Vasić) rođen je u Beogradu 5. decembra 1877. godine. Gimnaziju i bogosloviju završio je u svom rodnom gradu, a Kijevsku duhovnu akademiju, sa stepenom magistra bogoslovlja, 1904. godine. Nakon dvogodišnjih studija bogoslovskih i filozofskih nauka na Berlinskom univerzitetu, studirao je u Lajpcigu čistu i eksperimentalnu filozofiju.             Zamonašio se još kao učenik bogoslovije i rukopoložen je u čin jerođakona. Za suplenta Bogoslovije Svetoga Save u Beogradu postavljen je 1907. godine, a dvije godine kasnije nastavio je studije na Sorboni i Višoj školi socijalnih nauka. Krajem 1910. godine prešao je u Ženevu gdje je boravio kao student do objave Balkanskog rata.             Sveti arhijerejski sabor Kraljevine Srbije izabrao ga

Prof. dr Rudi Supek bio je iznimni čovjek, učenjak, istraživač, organizator, svjetski građanin, antifašista po vokaciji. Imao je svestrano obrazovanje, volio je ljude. Bio je neke vrste prosvjetitelj svojevrste, rapsodijski pripovjedač. Ako nije imao publike, sam ju je stvarao. Javni i društveni život smatrao je načinom života. Bio je angažirani intelektualac, dakle klasični intelektualni proleter. Politiku i političare smatrao je povijesno nevjerodostojnim. Nije bilo lako biti sa takvim stavom, održavati se na javnoj sceni. Upoznao sam ga na omladinskim radnim akcijama kao istraživača o aspiraciji omladine i njene profesionalne orijentacije. Naime, Rudi Supek kao đak francuske škole, prvi je u našoj sredini započeo veliko anketno istraživanje omladine. Radne akcije bile