2. Pogovor uz knjigu Ratka R. Božovića “Prirodnost sela (ogledi o crnogorskom selu)”

Datum objave: ponedeljak, 13 januara, 2014
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Od kada sam postao „grobar sela“,
naime, pišući o selima koja to više nisu, jer mnoga „lepa sela, lepo izgoreše“,
ratom „spaljena zemlja“, gotovo sam zaboravio da sam ruralni sociolog, a nekad,
kao dugogodišnji istraživač, doživljavao sam svako selo kao svoj zavičaj.
Božović me svojim „Ogledima“ na sve to temeljito podsjetio.

Naime, u minulom ratu
1991-1995. g. bio sam humanitarac i mirotvorac „kvazi urbaniti“ i ruralne
skupine neobjavljenog građanskog rata, ogadili su mi život. Jer sam ih u
zločinima, doživljavao kao golemu „grešku prirode“. Jedva sam sačuvao čovjeka u
sebi. Negacijom drugog i drugačijeg, u ratu „krvi i tla“ nema smrti koju tom
drugom nisu priuštili. Uključujući i koncentracione logore sa azijatskom
torturom. Sve je to organizirala nova elita vlasti „šverceri vlastitog života“
(Kangrga) da bi se dočepala dobara – „tuđe je slađe“. Ali, nisu se toliko
mrzili etniciteti, koliko su se voljela njihova oteta dobra. Pokazali smo da
smo pljačkaški narodi.

Od nekadašnjih 27.000
popisnih krugova, kao ruralni istraživač, prošao sam oko 10.000 naselja.
Crnogorska seoska naselja, posebno su me se dojmila po svojoj svekolikoj
heterogenosti i heteronomnosti. Ona su u svim domenima iznimna, a seljaci još
više. Još prije početka istraživačke karijere, Mijo Mirković, poznati poeta,
pod pseudonimom Mate Balota, kojem sam asistirao u sprovođenju agrarne reforme
kao ministru poljoprivrede Jugoslavije, skrenuo mi je pažnju na naše seljaštvo.
Tvrdio je on: „Naše seljaštvo ne određuje ni vlast, ni politika, ni religija
nego način osvajanja zemljišta – „parcelna svijest“.  „Seljaci nam ne vjeruju, a politika ih lako
kvari!“

„Pretvaranjem zemlje
u zemljište“ seljak je stoljećima kovao svoju svijest „po sebi i za sebe“ koju
samo povijest može promijeniti i preokrenuti. To se osobito još i danas može empirijski
provjeravati u ruralnim prostorima seljaštva Crne Gore. Jer ovo seljaštvo
povijest je izlagala „mlinskom kotaču“ – plemena, bratovštine i drugi primjeri.
Zato je naš oslobodilački rat 1941-1945. u svom pretvaranju oslobodilačkog, u
socijalnu revoluciju, započeo povijesnu preobrazbu seljaštva, i kasnije ga
preveo od seljačkog u industrijsko društvo. Glavna je sintagma bila „da se samo
dokazani neprijatelji progone“. Međutim, kad rat bi završen, odstupili smo od
te sintagme i povijesno etnički očistili Talijane, Turke, i tzv.
„Folksdojčere“. Ta pogreška nas je gorko koštala. Pola stoljeća kasnije, nakon
značajne ruralne distance i etničke amalgamacije, sa 7,000.000 mješovitih
porodica, opet smo u 2. građanskom ratu započeli etničko čišćenje pod firmom da
su „etniciteti krivo raspoređeni“. Primjenjujući mitove, i druge nebuloze npr.
Tuđman je propovijedao čak da je „genocid korisna stvar za popravljanje
povijesti“ (Bespuća, str. 164). Tada crnogorski seljaci poharaše zaleđe
Dubrovnika, „čudni samoupravljači“. Tu kontrasti heterogenosti i heteronomnosti
dođoše do izražaja. Jer od svih regularnih i paramilitarnih jedinica, u ovom
pohodu, jedino nije bilo partizana iz Crne Gore.

Crna Gora se
razlikuje u ruralnim zonama ne samo altimetrijski, klimatološki, naročito po
mikroklimatima, i Walter klima dijagramima, posebno u golomrazice, nego
pedološki, po strukturi zemljišta, po visini i dužini insolacije, a napose po
vodnom talogu, dakle, padavinama i vodnim režimom kao iznimnim problemom. Sve
je to oblikovalo plemenski mentalitet, zajednice bratovština ali i karaktere i
običaje ljudi. Napose „etos čojstva i junaštva“, pa ipak je svemu tome pečat
udarala parcela.

Međutim, to što može
naša, povijesno nagonska elita vlasti, to ne može i engleski parlament. Kad
ustreba bratoubilaštvo, ona ga skoro u životu dvije generacije preko seljaštva
realizira. Dakle i u građanskom ratu, Crnogorci imaju neke iznimne
fenomenalnosti. U 2. svj. ratu „Etos Marka Miljanova“ ublaži građansku stranu
ovom ratu, i socijalnom revolucijom skoro je dokinu, ali u ovom 1991-1995. ga
dižući na pijedestal „u boj za našu stvar“ sve razori. Tu uzurpativna elita
vlasti uključujući i učene glave, padoše na ispitu. Ali ne čudi. U to vrijeme,
u predvečerje rata, dođe do otkrivanja Troje na našem prostoru. Pojavi se i
Gospa, pobismo se kao Tutsi i Huti. I za nas bi osnovan Međunarodni sud.
Pokazasmo se nedozreli kao refleks najseljačkijeg „europskog naroda“. Ali i
najnesposobnijeg naroda za dijalog, da iziđemo iz konflikta.

Kad su se Švedska i
Norveška dijelile, senatori su se najprije isplakali, a tek onda šampanjac
pili. A mi smo se pobili i ušli u oktroirani i nedovršeni mir. Brojne naučne
institucije, glasila, titularna inteligencija, niti postade, niti ostade sudac
svoje struke i zanimanja, te savjest svoga naroda, nego optira bezumlju
politike. Pa nismo imali ni mirovnih pokreta!

Prije 6 godina bio
sam pozvan kao gost Crnogorske akademije sa doajenom ruralne sociologije prof.
dr Stipom Šuvarom. Prije polaska, on me „prisilio“, da saopćenjem skrenem
maestralno pažnju na većinu ruralno otvorenih problema u Crnoj Gori. I to sam
učinio pod naslovom: „Sudbina crnogorskih ruralnih naselja, nastalih za
historijski trenutak“ (Zbornik radova, knjiga 66, Selo u Crnoj Gori, Podgorica,
2004). Prvo na što sam ukazao to je nesređeno zemljište – katastar. Zatim na
negospodarski odnos na prostoru, jer je u Crnoj Gori oko 5% arabilnih površina
stavljeno u urbane i velike sisteme, a u Evropi, u istom razdoblju, svega 0,95.
Bez kriterija se odvijala namjena i prenamjena arabilnih površina. Tek ćete
vidjeti što to znači kad počnete graditi velike moderne sisteme npr. autoput. A
što sve sad radite u priobalju, biseru prostora, sa antiurbanim monstrumima,
proždirući opće dobro. Uvjeren sam da će vas proklinjati naredne generacije.
Narušavate prirodnu ravnotežu nekontroliranim pristupima prirodi
privatizacijama općeg dobra, kao da se ne radi o posuđenom dobru i narednih
generacija.

Izgleda da je učeni
Božović valjano shvatio svu ozbiljnost ruralnih prostora Crne Gore, jer, od
„Uvoda“ do posljednjeg priloga „Ogleda“, kao da hoće reći: „Treba seljaštvo i
naselja, tj. prostore i ljude Crne Gore bolje poznavati“.

Crna Gora ima uspjelih
i obećavajućih intelektualaca, ali nema inteligencije kao društvene grupe, jer
da je imala, ili da je ima danas, ne bi joj se događalo to što se događalo, ili
što se sad događa. Ima ona učenih akademika, čija djela zaslužuju pažnju, ali
usuđujem se reći, ne i Akademiju, mada kad smo tamo bili, imala je 2 a pitam
se, gdje joj je glas, primijenjeno znanje i umstveno djelovanje na razvoj
društva Akademije. Uostalom, u Crnoj Gori, nema ni jedne ozbiljnije
ruralno-sociologijske institucije, a ruralna je sociologija primijenjena nauka,
bez koje se ne može zamisliti razvoj sela. Reći će netko: „Crna Gora ostvarila
je prije državu, nego što je konstituirala naciju. To je kuriozum“. Međutim,
ratovima, Crna Gora, naročito posljednjim, izgubila je mnogo („Isušivanje mozgova“,
razaranje institucija, i veze sa institucijama u nekad zajedničkom prostoru).
Insuficijencija kadrova, naročito za posebne naučne discpiline, ne može se lako
nadoknaditi. Gubitak orijentira prema matičnim centrima, i pristanak na
razbijanje kulturnog kruga, otežava samorazvoj. Npr. Bruxelles joj je bliže
nego Beograd. Ta elita ubi se hvaleći kolonizatore. Pa Crna Gora nema valjane
diplomatske odnose sa Beogradom, nema sređene  granice sa susjedima, oskudijeva u
najznačajnija dva energenta. Dakle, nije ni sama dovoljna. Hranu uvozi, ljude
izvozi, a polja ne obrađuje valjano. Sela je potpuno zanemarila. Ne navodnjava
ni simbolične površine oranica. Još manje radi na regulacijama vodnog režima
koji svojim bujicama i erozijama spire milijune metara kubičnih humusnog taloga
tla. To se ne da ničim nadoknaditi.

Le Corbusier je tvrdio,
kao najutjecajniji urbanista: “Nema razvoja gradova, bez istovremenih
razvoja ruralnih zaleđa.” U toj domeni, u Crnoj Gori, nema ni pokušaja
koreliranja razvoja gradova i ruralnih zaleđa. Na to Ratko Božović znalački
ukazuje u svojim prilozima. Zanemarenost “prirodnosti sela” kao
značajnog prostora svake zajednice. Cijeli kapitalistički svijet, proces
kapitalističke urbanizacije, podredio je ili urbanoruralnom kontinuumu, ili
rurbanizaciji. To kao da upravljače crnogorskog društva uopće ne zanima. Uostalom,
u Crnoj Gori, nema napisane ni jedne historije poljoprivrede. Iako je Crna Gora
povijesno regionalno koncipirana, danas je precentralizirana i birokratizirana.
Ne možete naći ni jedne regionalne monografije. Čak nema ni proste rajonizacije
poljoprivrednih regija prema subvencijama prirode, a to je elementarna
pretpostavka za “ekološku državu”.

Većina crnogorskih
naselja su “naselja za historijski trenutak”. Nije mi poznato ni
jedno naselje, bar kao pilot projekat, budućeg sela Crne Gore, odnosno, sela
budućnosti.

U Crnoj Gori razoren
je stupanj dostignute industrijalizacije, neistražen industrijalizam, uništen
3. stalež, i tako je Crna Gora postala “Eldorado” za “divljački
liberalni kapitalizam”. Pravi košmar privatizacije. Došlo je do kompletnog
kidanja kontinuiteta razvoja, a ruralne zone postale su golemi “mrtvi
kapitali”. Cijelo društvo Crne Gore u prostoru sela i poljoprivrede razara
tzv. “socijalni ugar”. Naime, zemlju koja je nesređena, ipak netko
posjeduje, a nitko je ne obrađuje, ili ako da, ne valjano. O svemu tome
Božović, u svojim “Ogledima”, kao kulturni antropolog govori, uočava
i naznačava potrebu istraživanja “prirodnosti sela”. Dakle, iz
njegovih spoznaja proizlazi “da nema suvišnih prostora i suvišnih
ljudi”. Za Crnu Goru, ovo je posebno važno, jer za integritet i
humanizaciju ovih prostora, umirale su cijele generacije. Ako to netko izvan
uže struke naglašava, onda je očito da je problem ozbiljan i sa nesagledivim
posljedicama za cijelu zajednicu. Autor s razlogom, u svojim analizama, tretira
agrarne, etnografske, etnološke, kulturne i prirodne probleme kao simbiozu
prirodne povezanosti ljudi i prostora. On na izvjestan način apostrofira
potrebu za tipologijom ruralnih naselja, s obzirom na ranije naznačenu
heterogenost i heteronomnost prostora. Posebno u domeni ekonomsko-demografskih
obilježja. Međutim, u Crnoj Gori, nema ni najprostije podjele na planinska,
brdska i prigradska naselja, niti klasifikacije njihova stupnja razvijenosti.
Od posebnog je značaja sagledati socijalnu strukturu, jer ona je nosač za
ekološke spoznaje. Klasični seljak je izvan mogućnosti da sagleda modernitet
svih oblika ekološke zaštite.

Ukratko, Božović u 7
poglavlja, kao zasebnih cjelina, gotovo udžbenički ukazuje na cijelu lepezu
otvorenih, ali neistraženih problema ruralnih prostora Crne Gore. Pri tom je
svjestan potrebe interdisciplinarnog pristupa kao osnove modernog tretmana.
Konačno, meni nije poznato da se i jedan lokalitet u Crnoj Gori
interdisciplinarno istražuje. Na kraju možete postaviti cijeli niz pitanja kako
da Crna Gora postane “ekološka država”, ako nije pravno dovršena, ako
je razbila svoje društvo. Ako su joj neki segmenti razbijeni, i neke institucije
npr. Akademija, crkva, vladajuće političke strukture. Crkva čak odstupa od
svoje misije. Ako joj ekonomska politika nije koncipirana, da joj je socijalna
politika drugi pol sveukupnog razvoja, pa kakva je to država? Socijalna ili
asocijalna. Pa Crna Gora nema još ni prostu podjelu prostora. Da ponovimo, o
nesređenosti katastra da ne govorimo. Zatim nekaptiranim vodotocima, zatim
nerazvijenim poljoslužbama sa kontrolom kemizacije, itd.

Naglašavam, cijeli
crnogorski prostor nije funkcionano kartografiran. Da ne napominjem
neistraženost mineralnih i rudnih bogatstava. Dakle, osnovna je vrijednost ovih
“Ogleda”, što uočava svu ovu lepezu naznačenih problema, vezanih uz
selo i poljoprivredu kao značajnom resursu života crnogorskog društva. Pri tome
autor naglašava neke prirodne fenomene koji zahtijevaju poseban tretman kao
rariteti Piva, Tara, i dr. koje posebno treba štititi. Od politike nije da
deklarativno proglašava trendove, nego da stvara okvire, a na strukama je,
nauci posebno, da to modelira, istražuje i realizira. Pogledajte samo koliko je
budžetski postotak vezan uz naučne institucije, posebno one primijenjene
prirode. Ali većina novonastalih država ima nagonsku političku klasu izraslu na
valovima rata etabliranu u sisteme i malo je zanima kako narod živi, kako se
prostorima gospodari, i što će o nama razmišljati buduće generacije?

R. R. Božović se
takoreći raspisao i pokazao kao izuzetno plodonosan naučni djelatnik i to u
raznorodnim tematskim oblastima, ali ipak sa kulturom u središtu
znanstveno-intelektualnog interesovanja. Dakle, on se pokazao kao da se radi o
najproduktivnijim stvaralačkim godinama, a ne o poznim u kojima se sada nalazi.
U tom kratko trajućem periodu (trenutku vremena) napisao je 4 dobre knjige (u
očima kritičarskog mišljenja). Od njih četiri već su tri ugledale svjetlo dana
pred budnim okom kritičarske javnosti. A to su: Život kulture, Filip Višnjić, Beograd (2009); Sociologija i sport, Univerzitet Crne Gore, Podgorica (2009); Izazovi kulture, Izdavačka knjižarnica
Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci i Novi Sad (2010). Napokon na putu
objavljivanja je ova četvrta Prirodnost
sela
(Ogledi o crnogorskom selu), Filozofski fakultet, Nikšić (2010).

Istina, knjige nisu
(sve) pisane samo sada, nego sa različitim povodima u raznim periodima unazad
pisani su određeni naučni članci, studije, kritike, ali su sada dograđivane
(sažimane i dopunjavane), jednom riječju redigirane i posebno stilizirane.
Određeni dio njih podnošen je na domaćim i međunarodnim simpozijima.

I ova knjiga o
crnogorskom selu, kao uostalom i druge Božovićeve knjige očigledno govori da se
radi o ozbiljnom teoretičaru i istraživaču raznovrsnih i raznorodnih društvenih
problema. U to nas posebno uvjerava jedna od najnovijih sjajnih knjiga
(studija) Život kulture koja se
sastoji od četiri oblasti tako dobro uklopljene u cjelinu: prva oblast je Kultura i umjetnost, druga Religija i vjera, treća Obrazovanje i
znanje
i četvrta Jezik i govor.
Božović je nabrojane elemente kulture uopće znalački obradio i to tako da
predstavljaju značajan doprinos uopće društvenim znanostima, pogotovo
sociologiji kulture i kulturnoj antropologiji.

Istaknute oblasti u
knjizi, još posebno kada se sagledaju u cjelini, sačinjavaju jednu temeljnu
sociologiju kulture, ali sociologiju koja ne ostaje samo pri specijalističkom
pristupu nego dapače učvršćuje i druge znanstvene pristupe. 

U rukopisu ove knjige
dâ se zapaziti da je njen autor prevashodno kulturolog, jer svakom problemu
daje kulturološki ugao gledanja, pa bilo to sa stajališta kulturne
antropologije bilo sa stanovišta sociologije kulture.

Mene se kao ruralnog sociologa
poglavito dojmila jedna ovakva studija. To pogotovo što autor i kada o selu,
samo naizgled isključivo piše, opet prosijava osvestranjen pristup
istraživačkom predmetu. Tako se prepoznaje kulturološki pristup, pa i šire od
toga. On ne uzima selo samo kao bazu za poljoprivrednu proizvodnju, nego će
uzimati selo i život na njemu kao uslov ostvarivanja prirodnosti života.
Božović posebno inspirativno razmatra mogućnosti komplementarnog razvoja
poljoprivrede (proizvodnje zdrave prirodne hrane) i turizma i to u dvostrukoj formi,
kao etnoturizma i kao ekoturizma.

Knjiga je uređena sa, prije svega,
sedam dobro sročenih poglavlja (ili radova objavljenih u časopisima i
zbornicima), sa uvodom kao preludijem ulaženja u probleme današnje ruralizacije
gradova a ne samo sela, potom spisak korišćene literature, indeksom imena i
podataka o prethodnim objavljivanjima (bilješka o prilozima u knjizi). U Crnoj
Gori pitanje ekologije postaje problematično baš od momenta kada, dobro uočava
Božović, se partijska država ideološki samoproglašava ekološkom državom bez
obzira na kontaminiranost manje-više svih prostora u raznim dimenzijama
njihovog postojanja.

Zbog svega rečenog zahvalan sam učenom
Božoviću što je uočio široku lepezu problema i u posebnim elaboratima to
provjeravao na javnim skupovima ili u javnim publikacijama, i konačno sabrao i
jednu instruktivnu cjelinu kao stimulans i izbor budućim istraživačima.
Naravno, tu je od posebnog značaja što su tekstovi propraćeni citatima,
stručnom literaturom i izvorima, odnosno, indeksom imena.

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top