3. Partizanska gimnazija Maršal Tito u Zagrebu

Datum objave: ponedeljak, 13 januara, 2014
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Dragi
drugovi i prijatelji, prošlo je pola stoljeća od prestanka rada naše
Partizanske gimnazije.[1]
Pola stoljeća, dragi prijatelji, veliko je razdoblje u životu čovjeka. Od tada
su se dogodili brojni događaji u svijetu i u našem vlastitom životu. Završeno
je naše uzrastanje, školovanje i profesionalno formiranje. Najpretežnijoj
većini završen je radni vijek. Svima je završeno formiranje porodice i većina
drugih događanja u životu. Kako smo bliže kraju nego početku valja podsjetiti na
onu čuvenu: „Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba“. Za nas,
prijatelji, posebno. Jer smo bili žrtvovane generacije. Okrutnim ratom bilo nam
je zakinuto djetinjstvo i mladost. U Partizansku gimnaziju došli smo od svuda,
s ratišta, sa zgarišta, iz zatvora i koncentracionih logora. Pobjeda i mir za
nas su bili očekivano i poželjno

otkrovenje.

Našu
školu sačinjavali su đaci različitih partizanskih gimnazija koje su formirane još
u ratu, npr. ona u Otočcu, Dišniku, u Moslavini, Rujevcu, Dvoru na Uni,
Delnicama, Srpskim Moravicama, Daruvaru, Lipiku, Pakracu, Pisarovini, Osijeku i
Hvaru. O onoj u Osijeku pod imenom Ive Lole Ribara, legendarnog tribuna iz
NOB-a, Nikola Kalopera napisao je knjigu Crvena trava. Iz nje proizlazi da je u ovoj školi bilo 500 učenika. Na
40-godišnjici proslave bilo je 200 prisutnih učenika. Imala je đački dom u
Strossmayerovoj, a školu u Jegerovoj. Kasnije je ušla u sastav gimnazije „Maršal
Tito“ u Zagrebu. Partizanska gimnazija „Vladimir Nazor“ s 10 razrednih
odjeljenja na Hvaru imala je u svome sastavu 400 učenika. Nju su činili đaci s
otoka i priobalja, a kako stoji u jednom govoru povodom 20-godišnjice u njoj su
bili đaci „od Bojane do naselja ispod Velebita“. Pretežan broj činili su đaci
iz šibensko-dubrovačke regije, Makarske, Sinja, Korčule i Brača. O onoj iz
Rujevca, nekad „zlatno pero VUS-a“ Milan
Čučković napisao je neobjavljenu monografijsku studiju od 900 stranica. Ona je prošla
put Rujevac, Santa Cezarea u Italiji, Split i, najzad, priključila se
Partizanskoj gimnaziji u Zagrebu. A ona iz Osijeka imala je putanju Daruvar-Lipik-Pakrac-Bajmok-Baranja-Osijek
i najzad priključenje Partizanskoj gimnaziji u Zagrebu.

Istinski
kroničar školstva u NOB-u prof. M. Ogrizović[2],
pišući o školstvu u to doba spominje 1.598 osnovnih škola sa 100.000 polaznika i
skoro 2.400 prosvjetnih radnika, 33 srednje škole s 9.657 učenika, 40 dječjih
domova s 3.000 djece i brojne druge kulturne, prosvjetne, umjetničke, kazališne
institucije koje su nikle još za vrijeme rata. Uostalom, još u ratu održan je u
Topuskom kongres kulturnih radnika.

Kao
svjedok vremena i đak naše nezaboravne škole, pa i njen kroničar, jer ja sam
nepotpisani autor spomen-knjige naše gimnazije, a kasnije kao pedagog mogu s
pouzdanošću istaći da smo doista bili jedinstvena škola. Jer, u relativno
kratkom vremenu postojanja, samo tri godine, nije ni jedna škola podarila
toliki broj raznorodnih stručnjaka, profesionalnih pregalaca kao naša
Partizanska gimnazija. Pokrili smo svu nomenklaturu intelektualnih zanimanja, a
neki su dosegli vrhunce u struci, nauci, tehnici, kulturi i umjetnosti. Nastao je
impozantan broj diplomiranih ekonomista, agronoma, veterinara, geodeta,
farmaceuta, odvjetnika, pravnika, novinara, diplomiranih inženjera strojarstva,
elektrotehnike, građevine, kemičara, prometnih inženjera, profesora raznih
profila, sveučilišnih profesora, liječnika, kipara, slikara, vajara, glumaca,
poeta, književnika, kritičara, diplomata i političara itd. Svi su oni našoj
generaciji, sebi i našem narodu na čast. Pretežna većina ostavila je snažnog
traga u svojim sredinama života i rada. Mnogi su udarili temelje modernim
institucijama današnjice.[3]

Ono što
sve nas mora da raduje jeste da nitko nije zatajio, izdavši sebe i duh svoje
generacije antifašista. Bili smo prva poratna inteligencija, služili smo časno svojoj
profesiji, mjestu života i rada i to naglašavam – predano. Nismo pokleknuli
izazovu ni drugog rata na

zalazu života, iako smo dva
puta žrtvovane generacije.

Uspjeli
smo, jer smo imali svoje ljudske ideale zajedništva i antifašizma, ali i idole –nezaboravne
naše profesore. Oni su bili naši učitelji, odgojitelji, prijatelji, a mnogima
zamjenjivali i roditelje. Bili su ono najbolje što je društvo u tome trenutku
imalo, a da su bili veličine pokazuje činjenica što je većina završila kao
sveučilišni profesori. U vaše ime i svoje osobno izričem im veliko ljudsko
hvala! Ponosni smo na njih, a vjerujem i oni na nas. U našoj školskoj himni s
pravom smo pjevali: „Direktor partizan, profesori partizani, svi su đaci
partizani“.

Smatram
da dijelim vaše mišljenje da treba da istaknem posebno ime dragog nam direktora
Hrabaka, kao rođenog lidera, vrsnog organizatora, profesionalnog pedagoga,
zaslužni autoritet među profesorima i đacima. Bio je istinski „voljeni učitelj“,
profesionalac, strog i pravičan. Njemu mrtvome dugujemo životnu zahvalnost.
Veliko Ti hvala, naš dragi i nezaboravni direktore Hrabak, jer si nas hrabro
vodio i osposobio ohrabrivši za cijeli život!

Nas je
povezivalo ratno prijateljstvo, kušnja najvećeg drugarstva. Odredilo nam je moralne
i etičke vrijednosti. Mislim da ne griješim ako kažem da svaki od nas da se
ponovno rodi poželio bi da bude đak Partizanske gimnazije i dalje bi nam bila
deviza: „Učiti i samo učiti!“, jer to je smisao čovjekovog života.

Neka mi
bude dozvoljeno kao ilustracija koliko smo se voljeli primjer iz osobnog
života. Padnem 50-ih godina u izraelsko-arapskom ratu kao arbitar u neku vrstu
zarobljeništva na aerodromu ….. u Izraelu. Oko mene se odjednom okupi nekolicina
đaka naše nekadašnje škole. Svi me grle, ljube i zapitkuju. Na to će jedan
novinar: „Što to znači? Kakav ste vi to zarobljenik?“ Šaleći se odgovorim: „Pa
mi smo rođaci iz Partizanske gimnazije, što je više nego dolazak strica iz
Amerike“. Prasnuše svi u smijeh i poviču ura! Neki zapjevaju: Partizanska!
Partizanska!

Naše je
zajedništvo, naši su susreti nezaboravni. Sjetite se samo đačkog doma u
Habdelićevoj 1, gimnazijskog dvorišta u Gundulićevoj 28, škole i razrednih
prostorija, zidnih novina, veselih kutića, parola: „Učiti i samo učiti!“,
kružoka, razrednih sjednica, susreta na proputovanjima i, najzad, prigodnih
proslava, praznika ili naših datuma škole. Napose one povodom 20-godišnjice
škole kada je otkrivena spomen-ploča. I ovaj susret želim da bude u znaku
kumulacije radosti i sjećanja na našu mladost, đačko doba, strepnje i radosti,
ali i naše razgovore ugodne. Zbog toga hoću vas podsjetiti na neke datume, vrijeme
i događaje koji su pola stoljeća iza nas.

Škola je
započela u jesen 1945. godine. Radila je u tri smjene, dvije redovne po
skraćenom postupku nastave ubrzanog tempa i, najzad, večernja škola. Kroz nju
je prošlo 1.500 učenika kad se pribroje đaci večernje škole,
društveno-politički radnici, oficiri i drugi građani. Sve su to vodili isti
profesori, pravi pedagoški neimari. Bilo je naporno i za njih i za nas, ali
bilo je predano. Reklo bi se tada udarnički, ali istinski samopregalački. Prvi
maturanti završili su 1946. Bilo je veliko slavlje. Pjevao je velebni zbor naše
škole od 250 članova. Prvo našu himnu škole, zatim revolucionarne pjesme na
svim jezicima, napose ruskom. Plesala je amaterska družina, recitirali učenici,
glumile amaterske družine. Držani su govori. Valjda se svi sjećate ravnanja
terena na Griču, radnih akcija u Kustošiji, na kanalu, istovara ugljena,
formiranja 1. radne brigade na Sveticama. Nezaboravne su naše zidne novine i
njihovi sadržaji, izložbe đaka, gostovanja naših družina u raznim drugim
školama, tvornicama, gradovima i selima, različiti mitinzi i pisanje izbornih
parola. Zatim proslave prigodnih datuma i javnih svetkovina. Podsjećam vas na
prvi kolektivni izlet u Opatiju i Postojnu. Neki tada prvi put putovaše vlakom,
neki prvi put vidješe more, a neki prvi put odsjedoše u hotelu. Sve je bilo
impresivno i nezaboravno. Na putu u vagonu održavan je sat iz geografije.
Većina je pisala zadaće Izlet u Opatiju. Za neke je
nezaboravan izlet u Bugarsku u doba rezolucije IB-a, zatim u Prag i
Čehoslovačku.

Veliki
broj đaka stanovao je u đačkom dobu u Habdelićevoj 1. To je bila velika
prednost radi organizacije života. Manji broj stanovao je kod roditelja, a
drugi kao podstanari. O nekima se brinula Židovska općina. Bili smo šaroliko
obučeni. Kombinacija vojničkog i civilnog odijela. Domska menza bila je
utočište izvora života svih đaka, ali i veselje od objeda, gableca do kulturnih
sadržaja kolektivnog življenja. Mnogi se sjećaju košare narezanog kruha,
marmelade, Trumanovih jaja i UNRIN-e pomoći sira i
konzervi. Međutim, svakako se sjećate javnih predavanja, fiskulturnih
takmičenja, tečajeva higijene, večeri poezije, političkih događanja, pedagoških
satova, dežurstava i redarstava. Sve je to bila valjana samoorganizacija i
autentična samodisciplina. Tjeskoba stanovanja (kreveti na katove, tijesne
učionice) ipak nije stvarala tjeskobu u našoj duši. Mi smo se toliko voljeli i
uvažavali da su samo rijetki stvorili brakove iz naše škole. Jer, netko reče da
smo bili istinski rod. U to vrijeme bili smo uzor škola, gošćeni i ugošćavali. Nezaboravan
je boravak glumaca kod nas, napose Augusta Cilića (Škrtac), Afrića,
protagonistice prvog filma Slavice – Irene Kolesar, skulptora
Vanje Radauša i mnogih drugih kulturnih pregalaca, novinara, antifašista iz
Francuske, Čehoslovačke, Engleske, Bugarske i Sovjetskog Saveza. Nad nama je
bdjelo ministarstvo prosvjete, ali i školske i kulturne institucije grada. Kad
smo dobili ime Gimnazija

Maršala Tita, a napose kada
nas je Maršal posjetio postali smo istinska institucija.

Redovno
smo išli u kino i kazalište organizirano, na izložbe i u muzeje. Svijet kulture
bio je naš. Matineje su za nas bile događaj. Naša školska knjižnica bila je dar
raznih biblioteka. Organizirano se brinulo za naše zdravlje. Oboljeli za
praznike odlazili su u javna oporavilišta, a ranjeni u bolnice i lječilišta.
Imali smo svoju ambulantu, patronažne službe i sistematske đačke polikliničke
preglede. Mi smo to predanim radom, učenjem i prosvjetiteljskim amaterizmom
gotovo misionarstvom, takmičarskim duhom, radnim akcijama, svesrdno i predano
odrađivali. Učili smo se i druge smo učili zajedništvu. Učili smo se voljeti
ljude i biti solidarni građani. Nismo iznevjerili nadanja ni naših profesora ni
društvene zajednice i to nam može služiti na čast.

Kroz ovih
50 godina naredale su se daće i nedaće u životu svakog pojedinca, a ostao je
naš duh realizma.

Bili smo
protkani, da simbolično kažem, zlatnim nitima naših 48 profesora. Duhom smo
hodali u istom stroju 23 razredna odjeljenja naše gimnazije u Gundulićevoj 28.
Iako smo bili različite kronološke generacije, duh je bio jedinstven. Kao
kuriozum ističem da je najstariji bio rođen 1916., a najmlađi 1934. godine, a
slagali smo se kao jednojajčani blizanci. Primjer, godine 1947. naše
diletantske družine posjetile su naselja Siska, Petrinje, Gline i drugdje. Svi
su nas hvalili da smo kao jedan. Dobili smo na dar piliće, janjce i svinje. U
veselom kutiću zidnih novina bilo je ispisano: „Mi njima duh kulture, oni nama
meso žive vage“. Ne zaboravite bila je oskudica u tim prostorima na ivici
gladi, ali za nas se nije štedilo.

Mladenački
duh, produhovljenost uznosila nas je punoćom života. Ljudski je biti
nostalgičan za onim vremenima koja se sada prokazuju „mrakom“, a mi ovo
osjećamo kao najtragičnije upaljeno svjetlo. Ona vremena su dio naše mladosti i
realizacije, dakle, profesionalnog potvrđivanja. To je bilo poželjno društvo, a
društvo je ideal čovjeka, jer kad u drugom zrcališ sebe, onda u drugom nalaziš
svoje ja.

Naša
samoinicijativa, naše samoodricanje za bolje sutra rađalo je realna nadanja za
takvo ostvarenje. To nam se sada istinski nameće kao tema razgovora. Naša
nekadašnja solidarnost istinska je potreba svakog zajedništva.

Neki
razredi imaju svoj dan u godini i sastaju se i to su čak činili za vrijeme ovog
rata. Svaka im čast! Ljudi se mijenjaju, a ljudskost mora da ostane. Sada se
najčešće susrećemo na ukopima. Iako je smrt takva da uvijek iznenadi naše
poimanje smrti kao zakona života, ona pokazuje naš istinski realizam. Kao
pedagog susrećem potomke naših đaka i nerijetko ih prepoznajem po prezimenima,
liku, ali i po duhu. I to me uvijek obraduje. Moram da vam kažem jednu
kurioznost. Pred samu smrt prof. Stanko Dvoržak donio mi je skicu poželjne
monografije naše gimnazije. Istinski me ganuo i donio sam je da vam je pokažem.
Nisam mogao preuzeti obvezu da ću je napisati, a valjalo bi da to netko učini.

To što
nam se dogodio okrutni drugi rat u životu, nije naša samo nesreća, nego nesreća
cijele zajednice, ali to je, za sada, što se nas tiče, viša sila. Jer se
nalazimo na razmeđu Istoka i Zapada i učestalih umiranja „od brazde do brazde“.
Ne zaboravite da su još prisutne generacije koje pamte četiri rata u svom
životu. Jer tako se živjelo u razmeđu tri carevine – Austrije, Turske i Rusije.
Više nas onespokojava historijski zločin bez pravog historijskog odgovora i
izlaza i što su neporažene kvislinške ideologije uzele maha. Raduje nas
činjenica što je svijet shvatio da je pitanje mira ovdje svjetsko pitanje. Pa
tako raste potreba političke svijesti boljih rješenja. To što su nam napadnuti ideali,
idoli, identitet i samopoštovanje, to je veći tragizam društva nego nas
pojedinaca.

Ono što
želim na ovom našem druženju je to da bude u duhu našeg etosa, časnog
zajedništva, da se s ponosom sjećamo minulog razdoblja, da kritički i
samokritički budemo samodosljedni, ljudski porazgovarajmo o daćama i nedaćama,
o osobnim nadanjima, porodičnoj sreći, zdravlju i čežnjama i da se ljudski
sjetimo onih koji nisu među nama, bilo da su umrli prirodnom smrću, bilo da su
prognani. Posebno želim da se sjetimo naših dragih profesora, odgojitelja,
naših razrednika, naših amaterskih družina, naših radnih akcija, omladinskih organizacija,
takmičarskog duha, simpatija i ljubavi. Jer, napominjem, ništa ljudsko nije nam
bilo strano. Sad je prilika kad smo se sastali da obnovimo duh života kao
najljepše u našem bivstvovanju. Na kraju, voljeni drugovi i prijatelji, neka
nam je sretno ovo druženje kao zalog budućih susreta dok ijedan postoji među
nama. Sretno i nezaboravno druženje i zabavu nakon pola stoljeća želim vam od svega
srca.

             

            Post
scriptum

Postao sam kroničar škole. Svakom prigodom su me
“prisiljavali” da držim govore jer sam dobro prostudirao građu i mnoge
biografije učenika i profesora. Uredio sam, povodom 20. godišnjice gimnazije,
knjigu, pod naslovom: “Partizanska gimnazija maršala Tita, Zagreb, 1965. g.”
Kako sam mnogo ranije napustio partiju, to se nije “šikalo” da se u naslovu
knjige pojavim kao pisac i priređivač. Prije proslave i izlaska knjige, pozove
me moj školski drug, Perica Pirker, tadašnji gradonačelnik Zagreba. Čak pošalje
i auto po mene. Kad dođem u kabinet, on snebiva, a bio je izuzetno čestit
čovjek, odličan đak, iskren drug. Vidim da je u nevolji, a ja odlučno: “Pa
dobro Perica, zašto si me pozvao?” “Radi knjige”, reče on. “Pa nisam ni sam
zadovoljan”, kažem ja, “dapače, ja sam prezadovoljan, jer nije mogla biti bolja
za tako kratko vrijeme. Ti znaš, ti si napustio partiju, a mi smo knjigu
objavili i platili iz budžetskih sredstava. Može li knjiga bez urednika?” “Ako
vam odgovara”, kažem ja, “nek vam je sa srećom”. “Hvala ti stari druže, među
ostalim dobio sam opkladu, jer sam unaprijed rekao da ćes ti pristati”. Bio sam
na tom skupu nagrađen zlatnom plaketom “Bio si uzor škole”.

Kasnije je izašao “Zbornik partizanske gimnazije” u izdanju
Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, a urednici su Đurđica Sučević i
Slavica Bakrač, Zagreb, 2010. g., Printera Grupa d.o.o.

O partizanskoj gimnaziji napisao je pravu studiju Filip
Škiljan, produktivan i uspješan istraživač krajiških burgova, crkava i dijela
povijesti. Mladi historičar koji obećava. Svi su znali da imam skice prof.
Dvoržaka i očekivali su da ću napisati veću studiju o značaju te škole.
Međutim, nije mi se pružila prilika, a nisam imao ni osobite volje. Uživo sam
gledao kako revolucija stari, sistem se urušava i sve više smo srljali “u bure
i nevere”, gotovo svjesno. Rupublički etatizam polako je preko populizma
otkliznuo u integralni nacionalizam. Društvo je bilo pod stalnom seizmikom tzv.
reformi. 17 reformi gradova, 65 granskih reformi i 2 agrarne reforme, starenje
revolucije i ekspanzija birokracije potpuno su razarale društvo.
Samoupravljanje je, kao ideal direktne demokracije, zapravo bio “eksperiment u
totalu” što nitko nikad ne radi. Razlike su stupnja razvijenosti, pa čak i
antropometrijske mjere različite u nas. Naša elita vlasti samoskrivljenom
nezrelošću, uništila je sudbinu društva preko pandemične mržnje zahuktane uoči
građanskog rata pod užasnim lažima, mitovima i potpuno oživila ustaško-četnički
sindrom. Jedina smo zemlja, od novonastalih država, koji smo povijesnim
zločinom unazadili svoje društvo sa sekularnim posljedicama. Mnoge od njih će
prijeći duboko u 22. stoljeće.


[1] Ovaj tekst predstavlja anotirani sadržaj prigodnog govora autora na
Zboru đaka i profesora Partizanske gimnazije „Maršal Tito“ 29. V 1998. povodom
50-godišnjice. Tekst je objavljen u prigodnoj publikaciji pod naslovom: Nitko
nije izdao duh antifašizma.

[2] Vidjeti Mihailo Ogrizović: Prosvjetni
i kulturni rad s odraslima u Hrvatskoj za NOB-a
, Andragoški centar, Zagreb,
1985.

[3] Za ilustraciju navešću samo nekoliko imena, po sjećanju: Dr Julius
Stevo, Đuka Julius, novinar, profesor Svetozar Kurepa, matematičar, Pero
Pirker, političar, Rade Pavlović, ministar i dr. 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top